S javnim nastupima sam počela negdje u 4-om razredu osnovne (tamburaški zbor
), zatim gluma u srednjoj i pred faks te pjevanje poslije.
Izlagala sam samo na seminarima u sklopu faksa. Sjećam se da je posljednje bilo o autizmu, a prije toga o feromonima.
Ipak, svaki SVAKI put imam tremu. U pjevačkim počecima sam uvijek trgnula jednu domaću rakijicu na brzinu.
Onda sam se jednom zanijela pa kad sam trebala pjevati back vokale (lead je išao bez problema) nikako nisam mogla uhvatiti tercu i od tada to više ne prakticiram.
Trema me u prosjeku prođe za 2 minute, tj. čim otvorim usta.
Držim da je ključno dobro vladati materijom/tehnikom u vezi područja s kojim se izlazi pred ljude, a najbolji predavači/umjetnici su oni koji taj sadržaj imaju u malom prstu i onda ubace improvizaciju (uz tu sigurnost da će nakon nje znati svaki put "sletjeti" baš tamo gdje treba).
Zanimljivo i meni simpatično - na području javnog nastupa mi je najviše pomogla Disneyjeva priča o sloniću Dumbu.
Onaj dio kad su mu vrane podvalile svoje pero uvjeravajući ga da je čarobno i da samo pomoću njega može letjeti.
Jednom prilikom ga je izgubio, bilo ga je strah, ali mu je prijatelj miš (čini mi se da je išlo tako
) pomogao da uvidi da može letjeti samo pomoću svojih velikih ušiju.
Prevedeno na RL - najbitnija je svjesnost o vlastitim (ne)sposobnostima, mogućnostima i realnim dosezima.
"
dobila sam jednom nadimak ciceron. Da, bila je to šala na račun moje umišljenosti, ali i dalje stoji da mi je to jedna od jačih kvaliteta.
