Bjork - Vulnicura (2015)
For all intents and purposes, ništa što je ikad napravila mi se nije trebalo svidjet. Nit čudna eksperimentalna glazba, nit ridikulozni vizualni imidž, ni vrištanje ni naizgled rendom stihovi koji se većinom niti ne rimuju i o kojima ko da nije razmišljala, ništa. Izbjegavala sam je ko svakodnevne životne odgovornosti. Overall čudnost moderne umjetnosti i ja koja u ormaru uglavnom imam samo stabilnu i solidnu monokronost? Nope. To je bio dosta rocky road i neću sve faze prepričat ovdje jer nije poanta, a nisam sigurna ni da bih znala kako, sve i da hoću.
Fast forward dakle do prošle godine, izašla Vulnicura, skinula sam to ne znajuć ništa o albumu, vizuali su bili očekivano čudni i naučila sam ih uzimat at face value, ono, niš me više ne iznenađuje, whatever man. Ono što sam dobila unutra, doduše, nisam exactly očekivala. Otprilike sam naslućivala feeling zbog naslova koji je aludirao na rane, ali nisam mislila da ću dobit nešto toliko otvoreno. Čak i za rane. Više puta mi je tijekom slušala zapela knedla u grlu i morala sam odvratit pogled od čega god šta sam gledala u tom trenutku. Uspjela je nekako pretočit sirovost bolnog prekida u glazbu. Što je mogao i trebao bit najveći klišej ikad, svi stalno vajnaju o prekidima i ljubavi i preko glave mi ih je uglavnom. Međutim, većina to romantizira i stavlja u čiste, razumljive, klasične self-contained ladice od po 4 i pol minute. Nice and clean. Ovdje toga nije bilo. Jer osjećaji neposredno nakon prekida nisu niti čisti niti razumljivi, a pogotovo ne self-contained. Često su neugodni, rendomli pucaju u svim smjerovima i na različite načine, bijes, samosažaljenje, inat, očaj, mržnja, ogorčenost, još uvijek postojeća ljubav (ak je postojala in the first place jel), self-absorption, gubitak kralježnice, uzaludna nada u pomirenje, melodramatično bolno vajnanje o kraju svijeta i seksu i plakanju i slične stvari koje obično zadržimo za sebe jer nije prikladno za polite society. Imala sam osjećaj da slušam nešto što ne bih smjela jer je preosobno. Kod nje to pali jer joj je glazba sveobuhvatna. I naizgled jednostavni rendom stihovi i čudna eksperimentalna glazba i vokalne akrobacije.
At some point s njom sam jednostavno skužila da tako jedino može obuhvatit prirodu života, koji je istovremeno i kompleksan i jednostavan, i uredan i neuredan, i rendom i smislen, i lak i težak, i divan i bolan. Ako o nečem dovoljno dugo razmišljaš i analiziraš, vidiš neizmjernu kompleksnost, a ako uspiješ proći kroz to, izađeš s druge strane na kojoj to ne možeš izraziti nikako drugačije nego s nekoliko jednostavnih riječi. Neki se bogato i poetično izražavaju ne bi li ljudima objasnili osjećaj koji ona može u tri riječi, ali one same nisu dovoljne. Bjork tim rečenicama uspije pronaći emotivnu nit iz koje onda izvadi glazbu koja tu nit pojača dovoljno da ju učini vidljivom, omogućava da ju osjetimo. Zato je sve asimetrično i čudno, jer je proces osjećanja uopće asimetričan i čudan, različitih intenziteta i ritmova i boja i gustoće i teksture. Uzaludno ga pokušavamo stabilizirati da si ga možemo objasniti i staviti u razumljive termine jer nam je tako lakše. Pomisao o beskraju i nečem nepoznatom i neobjašnjivom nas plaši pa ono što su basically neprekidni procesi režemo na manje dijelove koje možemo secirat i progutat i uvjeravamo se da imaju početak i kraj. Pravimo snapshotove. Što ovaj njen album jest, svi albumi jesu, jer zbog forme ne mogu ne bit. Imaju početak i kraj, nepromjenjivo trajanje, fizičku kopiju nepromjenjivih dimenzija, jezik kao takav trenutno ima određen broj riječi, naš vokalni aparat može provest konačan broj zvukova, kao i tehnologija, naš slušni aparat može registrirat konačan raspon zvukova, oči mogu vidjeti konačan broj boja itd itd, a ništa od toga ne može, niti sam sigurna da će ikad moći, prenijeti dimenzije unutar samog ljudskog uma.
Nije ni čudno da ju frustrira čista ograničenost medija kojima raspolaže i da je krenula u virtual i augmented reality biznis da si proširi prostor djelovanja kako bi što adekvatnije mogla izrazit ono što želi. Što adekvatnije, da, al vjerojatno nikad u potpunosti, čisto zbog ovog što sam navela ranije. Al trudit će se i dalje, jer sve što itko od nas želi je da nas netko razumije. OK, možda ne svi, whatever, sto ljudi, sto ćudi, neki su prekul za te stvari. Onda govorim u svoje ime. Meni je to najveći problem i frustracija u životu generalno. Izražavam se na više jezika u isto vrijeme i pišem traktate koji nikog ne zanimaju (poput ovog jel) i ljudi misle da sam luda i studiram jedan strani jezik (učim ih i više kad mi dođe) i Jezik kao takav, u bilo kojem obliku, jer je to primarni način komunikacije među ljudima, sve zato da bih što točnije prenijela što želim kako bi me ljudi bolje razumjeli, i ja njih. I svejedno fejlam on a regular basis jer je već unaprijed osuđeno na fejl. Šanse da će nas itko ikad razumjeti 100% su ravne nuli dok netko ne izmisli telepatiju and/or radikalnu empatiju il što li već. Neki način da u sebi držimo više svijesti u isto vrijeme, a koji nam neće zagarantirat krevet u Vrapču. Pa se zadovoljimo s manje, ponekad si odrežemo malo od sebe i pravimo se da one stvari koje netko o nama ne razumije i ne može dokučiti ne postoje i da nas ipak znaju 100% iako nas ne znaju 100%. Ili mislimo da nas znaju 100%, pa ispadne da mi njih ne znamo koliko smo mislili i ostave nas naprasno pa napravimo weird ass glazbeni album. Nitko nije dovoljno hrabar da bude 100% otvoren i ranjiv s ljudima. Hell, većina nas ni ne zna 100% sebe, a od drugih to očekujemo, i da preskaču prepreke i kroz vatrene obruče jer smo special snowflakes. Sure, Jan. Get your head out of your ass, nauči vidjet ljepotu u nedovršenosti i uživat u beskrajnom procesu otkrivanja il nikad nećeš bit sretna.
Anyway 10/10, accidentally had a revelation, would recommend
). I like it. Plus što za svaku pjesmu ima video. Koji su awesome. I ona je awesome. Eto. Ne znam. Uhvatilo me iznenada. 
Najviše mi se zasad sviđaju Haunted, Drunk in Love i Partition. Al možda se promijeni, što bi vrlo lako moglo.
Loved me back to life i 
