...

[Me]

Toliko sam puta započinjala ovakve stvari, s namjerom da ti ih jednom pokažem, i svaki put sam ih uspjela završiti, ali bi ostale zaglavljene negdje u komunikacijskom kanalu... ili mom inboxu ili mom hard disku ili negdje peto... Uvijek su imale smisla kad sam ih započinjala, ali kad bih već stigla negdje pred sam kraj, smisao bi se gubio negdje kroz svu tu masu slova i zareza i nikad ne znam što sam htjela reći kad sam bila stizala na kraj. Ili sam to valjda htjela puno toga reći, pa sam ostala zaglavljena negdje u svim tim mislima i slogovima... ne znam. Nikad nisu niti imali šansu da ti dođu i da ih pročitaš, pa isto tako ne znam ni što im je sad dajem kad je to već propala šansa ali eto, pravi tajming i ja nismo baš najbolji prijatelji. Sad najmanje ima smisla, ali neka...
Toliko sam puta mislila kako samo treba onaj klik, da bih dala i sebe i svu ljubav koju imam u sebi tom nekom ko to zaslužuje. Jer mase besmislenih lica i bezizražajni karakteri koji su još zapeli negdje na stranicama nekih drugih pisama to nisu zaslužili. I nisu zaslužili ni svi moji udarci po slovima tastature da budu krivo shvaćeni, ili ismijani, ili samo svrstani na policama zajedno sa nekim drugim, samo naizgled različitim, propalim papirima što nose neka svoja slova. I nikad se nisam usudila uopće pokazati...
Ali sam vjerovala da je to sastavni dio toga svega, nikad ne pokazati, a uvijek besmisleno osjećati. Da to tako mora. I znala sam da osjećam.
Sad kad to tako kažeš, čini se dosta drugačije. Sad više ne znam da li je besmislenije bilo osjećati, a samo neprestalno u sebi sahranjivati sve to, pod nekim maskama bezimenih mržnji i blesavih rečenica koje će između toga i patetike samo povući znak jednakosti, i na tome stati. Sad kad to sve tako kažeš, znam koliko je besmisleno bilo pustiti nekom da misli da zna dovoljno, a nikada ne dopustiti da uopće upozna sve to. Možda su patetični bili samo u mojoj glavi, iz iskonskog kukavičluka... iz straha od onog što u sebi toliko mrzim, a bez čega se i ne mogu zamisliti. To je jedina stvar u kojoj sam ikad bila dobra, a toliko sam je mrzila i pokušavala zatomiti, jer, to je tako blesavo... tako djetinjasto... tako neprilagođeno za sav ovaj svijet i sve to. Jer, od toga se ne živi, kako je rekla moja mama. I to neće prehraniti nikog. Sad vidim da može samo požderati nekog.
Bolest, da, kako bi ti to nazvala. Čista bolest, duševna kuga, biti zarobljen u svojoj staklenci ružičastih stjenica, i navlačiti masku odbojnosti svaki put kad treba iskoračiti van i prošetati se na dnevnoj svjetlosti. Teška bolest, biti zaljubljen u oluje, i došaptavati se sa samoćom, i voljeti grmljavinske bjesove. Zaboga, to je tako... tako sanjarski. Takav past tense. Tako neodraslo... i tako nedoraslo svakom segmentu realnosti.
I tako besmisleno, jer znaš da sam voljela reći kako to sve ništa nema smisla ako se nikad neće znati, i ako će se uvijek tako biti u raskoraku sa samim sobom. Biti jedno... a težiti drugom.
Kome trebaju Petrarca i Laure, kome trebaju sve te smiješne stvari koje su dogurale samo dotle da budu lektire nekim adolescentima koji će im se ismijavati, jer nikad neće shvatiti... a i da shvate, zašto bi vjerovali?
Toliko sam puta htjela biti nešto drugo. Biti u stanju stvarno mrziti, barem polovicu od onoga koliko ti vjeruješ da mrzim, i ne biti toliko podložan svim tim prolaznostima i varijabilnim stvarima, ne biti toliko osjetljiv, jer isto, kako bi rekla moja nekadašnja prijateljica, takvi danas ne opstaju. Ja bih pak željela opstati, napraviti malo više nego se vjeruje da ja doista i mogu, i pokazati svima koji su od mene dignuli ruke kad su mi najviše trebali, da mogu sve, samo ako hoću. I u svoj toj utrci pokazivanja drugima, ne znam što sam uopće dokazala sebi. I ne znam da li je uopće bilo potrebe da dokazujem išta, ako sam to ja sama znala. A ako nisam - gdje sam li to onda zaboravila samu sebe?
Uvijek si znala reći kako sam bila isuviše nesigurna u sebe. Možda je i to. Možda sam oduvijek imala potrebu ne privlačiti previše pitanja, pa je bilo lakše zagrnuti se maskom gluposti, jeftinih lakih droga i koječega još, samo da nitko ne bi očekivao ništa više. Ne znam...
Ti si voljela reći kako mislim samo na sebe. Mislim da je to i bio problem, jer ja sam zapravo uvijek zaboravljala misliti na sebe. I uvijek sam stavljala neke druge ljude ispred sebe, i puštala da zauzimaju neka mjesta koja im ne pripadaju, i valjda mi je navika davati toliko kredita pogrešnim ljudima. Ali... ja ni ne znam drugačije. Ja ni ne znam kako bi uopće izgledalo staviti sebe na prvo mjesto, i svima drugima reći ne, i konačno reći što ja želim i mislim, a ne imati sluha samo za druge želje i zahtjeve, a za sebe biti slijepac. Eh.. glupo je sve to.
Valjda sam zato navikla biti bijedni crv u staklenci, izmigoljiti van samo po potrebi, i brzo se vratiti unutra, te se navirivati iz nje, samo da vidim da li to vani ima nešto što bi vrijedilo izlaska van opet. Udarati glavom u zidove kad poželim sve ludilo u sebi pustiti da se razlije van. Meni to ne bi niti pristajalo... Znam da znaš. Spojiti moju sliku na koju si inače navikla, sa svim tim, doista bi bilo nemoguće. I tebi, i svima koji me znaju. I koji me čak niti u ovom što napišem, niti da napišem još tisuću ovakvih rečenica - neće uspjeti prepoznati. Jer ja njima nisam niko koga oni znaju. I ja sama nikada ne bih niti priznala.
Ja sam se željela uklopiti u spoljašnjost, i ne raditi svima akupunkturu očiju sa masom zareza i stotinu točaka, i nikada, baš nikada ne dati naslutiti nikom da još plačem na happy endove jeftinih filmova, i da se tu i tamo nađem u ponekoj pjesmi pa je pjevam po cijeli dan, i da me sve one stvari koje mrzim zapravo pogađaju, vjerovatno više nego što bi trebale. Kao da mi je to napisano na čelu, pa sam se toliko trudila izbrisati, da se nikad niti ne nasluti da bih mogla imati i nešto takvo.
Ja sam samo željela ljubav. Svih vrsta. Da netko meni kaže da mu je stalo, na onaj način na koji ja to govorim u svojim drugim svjetovima. I kada nisam našla ništa takvo, samo sam se trudila povjerovati da nikad neću niti naći jer... jer ne možeš niti naći nešto što ne postoji. A treba živjeti dalje. Treba nekako preživjeti. Kako da preživim ako nikad nemam ono za čime čeznem?
A onda si došla ti. I tebi je bilo stalo. Baš na način na koji sam ja to htjela. Ali dotad sam već bila zaboravila kako se to pokazuje. I jebiga. I to je sve što ostane na kraju salda. Od cijele velike priče, i velikih riječi i obećanja, samo jedno prosto jebiga. I u njega stane sve.
Ali, tebi sam pokazala dio svega toga. Glupa sam ako sam mislila da je dovoljno. Ma koga lažem, glupa sam na n-tu ako sam mislila da će te držati uz mene to što ti svakih stotinu godina kažem prosto "volim te". Malo sam se prevarila u računicama, ali malo sam previše spavala da vidim da polako izmičeš, da si nekako drugačija, ne znam...
Ma možda ni ti nisi drugačija. I tebi je ovo samo blesavo predugačko sranje, na pikselima i bajtovima cyberspace-a, koje služi da zamara, i za koji ti sigurno nećeš naći prikladniji komentar nego ćeš ostati pri onom svom, zaklopiti prozor jednostavnim klikom na iks i reći - bolest.
Ili ćeš reći da te preslabo znam, kad mislim nešto takvo. Nebitno što od to dvoje. Ti ćeš tvrditi da te ne poznajem dovoljno i za trilijun godina, pa više ne znam ni čemu da ja tebi pokazujem da sam ja drugačija od onog što ti misliš da znaš. I kad se sve zbroji i oduzme, ispada da smo bile stranci jedna drugoj. U svakom slučaju, ako sam ikada spavala, ne znam zašto sam se sad uopće i trebala probuditi da vidim ovo sve, i nadam se da ću zaspati opet što prije, i da ću spavati tisuću godina...
I eto, ni mi nismo ništa drugačije. Ni mi nismo ništa vrijednije od svih onih kojima smo se smijale ili čudile, i koje smo uzimale kao primjer nečeg što mi nikad nećemo postati. Postale smo i gore od njih. Sa puno kraćim rokom trajanja. I u tim malim osobnim ratovima naših minijaturnih ega, i nadmudrivanjima sa mobitelom koji namjerno neće zazvoniti, i u tom navlačenju preko crte, kao da igramo igru, i u tim čekanjima da "ona druga to napravi prva", nismo dobile ama baš ništa. Ni ti ni ja. Bože, tako smo djetinjaste... A vjerovale smo kako imamo savršen recept za dobiti pravu stvar. Do Plutona i natrag. Da... Pluton nam vjerovatno sad umire od smijeha, i čudi se ljudskoj gluposti koja je opet pokazala da nema granice.
Ko što je nemaju niti moje metamorfoze, i neizbrojane cifre mojih karaktera, i svojstvo da živim paralelno u stotinu paralelnih svemira. Ponekad mislim da sam ja tako neodgovarajuća za ovaj svijet, tako neprikladna, i znam da ti to sve zvuči kao priča prištavog pubertetlije koji traži svoje mjesto pod suncem, iako sam se ja svojski trudila još od samog početka pokazati baš sve suprotno tome.
Možda samo trebam odrasti. I možda će ovo sve proći samo od sebe. Možda me neće uopće dodirivati crno-bijeli filmovi i dramatične filmske smrti, i bezimene pjesme, i stvarne ljudske sudbine, stvarni ljudi, prijatelji i poznanici i njihove tuge, i sve to što ovaj krug našeg postojanja nosi sa sobom. Ali čini se da nekako predugo traje... Jer već dugo čekam da odrastem i da to prođe... Što ako i sa pedeset budem čekala da odrastem? Ja samo želim da prođe, da nestane iz mene, da budem jednako isprazna i jednostavna kao oni koje nikada ne bih odabrala za prijatelje, baš radi toga. Ja im tako zavidim na njihovim prolaznim osjećajima, i svojstvu da tuge pokopaju već drugi dan, i zavidim svima koji ne mogu osjetiti više od onog što pročitaju u žutoj štampi ili nekim drugim izvorom jeftinih informacija.
I da znaš, svijet je puno drugačiji gledan iz moje staklenke. I da znaš, puno manje mržnje postoji ispod svih tih kora koje služe samo kao besmisleni zidovi da stoje i odbijaju slučajne prolaznike koji nisu vrijedni da znaju bilo što o tome. Ma ne znam... sigurno ću izgubiti pravu misao ovog svega dok dođem do kraja, i opet ću reći puno toga, a zapravo neću reći ništa, ali tako je to uvijek.
I ne znam stvarno koji mi je kurac sad, zašto i sad jednostavno ne kažem da se nosiš dovraga, i uvjerim te da te mrzim i da me nisi povrijedila, jer to mi je tako dobro pošlo za rukom sa onima prije tebe. Da me ne povrijediš svaki put kad kažeš sve za šta znam da možda i ne misliš ali svejedno dopre do mene, da me ne boli ništa što ti kažeš, pa čak i kad se mijenjaš meni pred očima i ja to samo promatram bez riječi, a onda se opet pomaknem u svoj svijet i tamo nastavim oplakivati sve to, gdje nitko neće niti čuti niti znati. Ne znam kad sam ljudima dobra i takva kakva misle da jesam. Ljudi ne vole erupcije osjećaja i sve male emotivne pizdarije, ljudi ne vole oplakivanja nekih ljubavi i sve stvari koje su malo složenije od onog što čuju svakodnevno. Ja sam ljudima dobra i dok se opijam sa njima, i bezglavo teturam u transu alkohola i vlastite pogubljenosti, pjevam neku pjesmu koju gotovo i ne čujem i smijem se do iznemoglosti. Ja sam ljudima dobra i dok dajem zlobne komentare, i ogovaram druge, i smijem se svemu što prepoznajem u sebi, pa to odlučno odbijam pod svaku cijenu. Ljudi su često znali reći kako sam tako okrutno realna. Ne znam koji mi je kurac da to ne radim i sad.
Ne znam koji mi je kurac, kao što ne znam ni što ćeš ti dobiti od toga ako se ja požderem od muke. Ali možda se i ti mijenjaš. Možda se nisi promijenila, možda si takva bila ispočetka, samo ja to nisam vidjela, kao što ni ja nisam dala tebi da vidiš što sam ja, ili sam te puštala koji milimetar bliže, a onda opet zaklapala vrata, strahujući da ću od tebe dobiti baš ono što sam dobila danas. Bolest.
Nikada nisam htjela biti neshvaćena, puno sam zrelija od toga. Htjela sam samo da me puste na miru, da me ne pitaju ništa, da se drže dovoljno daleko da ih ja ne zavolim jer ... jebeš približavanja kad svi odu. I samo nisam htjela ničije sažaljenje, da odmahuju glavom i suosjećaju, ili se prave da suosjećaju jer ionako ne shvaćaju... Meni to ne treba. Humorom protiv tumora, znaš da sam to često znala reći.
Ne znam uopće zašto mi i ti značiš toliko, zašto te jednostavno ne prekrižim i ne stavim u ladicu sa onim drugima koje sam isto tako našla i onda morala sahraniti jer... oni valjda nisu htjeli da ih baš ja nađem. Ma koji mi je kurac?! Kome ovo treba? Da si staviš na zid? Da ti budem još jedna u nizu, možda malo drugačija, ali svejedno ista, "udarena u glavu", kako ti to voliš reći, i još jedno mjesto gdje ćeš svratiti kad pomisliš da si više dala nego što si od mene dobila. Ja to odbijam. Da znaš.
A onda bih te trebala nazvati, ubosti prstima tvoj broj na displeju kad mi je teško, i biti super prijatelj, nakon svega? Znaš da ja nisam za takve stvari...
Ma ja ću umirati od smijeha i sutra, i prekosutra, i dan poslije toga, i bilo kad ako me uopće upitaju kako sam. Ja im ne dam da znaju. Ako ti znaš, ne moraju svi. A ako ti ne znaš... čak i poslije svega... to stavi meni na račun. Ali znam da ćeš ovo znati!
Kad sve izračunaš, i odbiješ našu glupost, ja te volim. Ja te volim iznad svega, daleko iznad toga da ću to ikada uspjeti reći pa čak niti ovako, daleko iznad svih pokušaja kad sam to i pokušala dokučiti. Bolest, reći ćeš. I ja te bolesno volim, i mrzim kako ostavljaš poluprazne flaše po stanu, i mrzim kako me budiš u sred noći sa kašljanjem i puhanjem nosa kad zvučiš kao truba, i mrzim kad govoriš "dakle", i mrzim kad pjevaš glupe pjesme... (zapravo mrzim kad pjevaš općenito jer, znaš kako to uvijek kažem, zvučiš kao hor zagrebačkih čavki), i mrzim kako nikad kavu ne popiješ do kraja... i volim te bezgranično iznad svega. I oprosti što ti to nikad nisam znala reći kako treba. I što sam to ikad dovela u pitanje. I što sam ti kupovala glupe poklone koje nisi željela. I što ti nikada nisam rekla da te pokrijem stotinu puta tijekom noći dok spavaš, da sam luda za tobom, da te obožavam, da mislim na tebe svaki djelić svoga dana, da izmišljam glupe razloge samo da te nazovem, da mi nedostaješ barem da samo šutiš i da se navirujem kroz prozor stotinu puta kad znam da trebaš doći, samo da što prije dođeš... I što uvijek sve napravim krivo da izgleda da te stavljam na neko posljednje mjesto u svom životu. Ma zapravo...oprosti za puno toga.
I što si baš morala naletiti na mene. Jebiga.
I oprosti što smo si tako bespotrebno slomile srce.
Znam da sad nema smisla, ali poklanjam ti ovih 1 od 800.

[far out]

if you try the best you can, the best you can is good enough.

nevjerojatno smo slicne. zelim ti hrabrost, zagrljaj i povjerenje.

[You.]

I ja tebe.
Bezgranično, bolesno, iznad svega.

[Ja_bu_CICA]

Svi smo mi tu negdje,
Svi smo mi dio necije price,

Toliko iskreno napisano da se zrak ispunio emotivnom nabijenoscu,
misli vjerujem svakome osobnim propitivanjima, vrcenjem filmova naprijed, nazad, a srce se poigralo vulkana i erupcijom izbacilo suze kroz oci.

[Gost]

sto je bilo od ovoga?!?

[pa]

WOW ženo!!!! Nemam riječi.....
Mislim da se sve možemo nać ovdje....

Me like your stile....

[Green Eyes]

...jebeno prekrasno!!

[moonsorrow]

svaka čast.

[*luda_sme]

prekrasno...

[Ameli]

evo vec par dana pokusavan se nakanit procitati ovaj opširan al nadasve "dubok"post..pa eto moju juznjacku lijenost nadmasila je radoznalost i procita...lijepo,lijepo..opširno,onako izbaceno iz dna...no sta reci..nadam se da ce se prepoznati "ta "..velika ljubav..tko zna,mozda nam drugi put kratko napises.."sve pet"!!!

[.You.]

Daleko je "sve 5". Strah je prevladao i presudio.

[whatever]

Jako lijepo pišeš.

[nice]

da lijepo piskara

[whatever]

Želim ju upoznati.
Želim tu osobu napiti i slušati sve što će izfufljati.

[whatever]

Daleko je "sve 5". Strah je prevladao i presudio.

Kukavice.

[nexus 6]

Ak sam dobro shvatio Me voli You bezgranično bolesno, and obrnuto. Kakav onda kurac strah? If at first you don`t succeed try again.
Ak opet sve ode kvragu, treći put bi već onda možda bilo malo previše već, makar, ono, ak je baš bezgranično bolesno moglo bi se i treći put, ali četvrti, onda definitivno odustajanje