Dajem ti verse: tema o poeziji.

[LittleRedRidingHood]

malo Borgesa na njegov rođendan..

You Learn


After a while you learn the subtle difference
Between holding a hand and chaining a soul,

And you learn that love doesn't mean leaning
And company doesn't mean security.



And you begin to learn that kisses aren't contracts
And presents aren't promises,


And you begin to accept your defeats
With your head up and your eyes open
With the grace of a woman, not the grief of a child,


And you learn to build all your roads on today
Because tomorrow's ground is too uncertain for plans
And futures have a way of falling down in mid-flight.


After a while you learn...
That even sunshine burns if you get too much.


So you plant your garden and decorate your own soul,
Instead of waiting for someone to bring you flowers.


And you learn that you really can endure...

That you really are strong

And you really do have worth...

And you learn and learn...

With every good-bye you learn.

[ViviAna]

Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,
zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu,
kćer tužnoga trgovca, Jevreja udovca,
kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu.
...
Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga
Između presečene narandže i sapuna
zavoleh je što je najlepša, zavoleo sam je stoga,
što je sva bila hranjiva, sva kao usta puna.

Hana sa zenicom od bibera, s pramenjem od vanilje
sa prstima kao cveće što u čiraku gore…
Ko ne bi voleo te začine, to lisnato obilje,
taj dimnjak nosa, ta prsa: bibavo more.

Ti ne znaš njene usne što se svlače; zube što škripe, sneg što vrije
tu harmoniku s dva reda dugmeta od porculana.
Njeh smeh me svog iscepa i smehom sve zašije
taj radosni bunar, ta životinja Hana.

Oskar Davičo

[Totalno nelogična]

TRENUTKA SE JOŠ SJEĆAM

"Trenutka još se sjećam sjajna,
Kad preda mnom se ti pojavi
Ko priviđenje, kao tajna,
I ko ljepote genij pravi.

Kad tuga sve mi skrha nade,
A kinjile me strepnje tašte,
Tvoj nježni glas mi pjevat stade,
I lik tvoj sanjah na dnu mašte.

No doba minu. Vihor nježni
Raspršio mi sne i stravu.
I predadoh ja glas tvoj nježni
I lik nebeski zaboravu.

Polako su se vukli dani
U zabiti, u zatočenju,
Bez zanosa, bez suza ranih,
Bez nadahnuća, nalik mrenju.

Al stiže duši probuđenje.
I opet mi se ti pojavi
Ko nenadano priviđenje
I ko ljepote genij pravi.

I kucat stade srce vruće,
Nov zivot u njem maha uze.
I opet plamti nadahnuće,
I ljubav sja, i teku suze."

A.S. Puškin


za sljedeću ne znam autora ali je vrh!

...Govore oči joj kradu suvišne riječi prolaznika koji sretni bili pogled joj sretnu,ni moje divljenje ne može spriječiti njenog tijela raskoš proljetnu,i upravo stoga što mi uljepšava snove, njeno ime pjesmom nek se zove...

[The Bite of Madness]

DICITENCELLO VUIE - RECI JOJ

Reci joj da sam ja, njezin poklonik,
izgubljen u snovima i mašti
i mislit ću na nju uvijek, cijelog svog života.
I želio sam joj to reći, ali nisam znao kako.

Želim je toliko mnogo, toliko jako mnogo,
reci joj da je nikad neću zaboraviti!
Strast koju osjećam jača je od lanca
koji sapinje moju dušu i oduzima mi volju za životom.

Reci joj da je kao majska ruža,
da je ljepša od sunčanog dana, a
njene usne od stručka ljubičica.
Toliko bi me usrećilo kad bih čuo da me voli!

Želim je toliko mnogo, toliko jako mnogo,
reci joj da je nikad neću zaboraviti!
Strast koju osjećam jača je od lanca
koji sapinje moju dušu i oduzima mi volju za životom.

Vidim kako blistava suza pada,
otkrij mi bar dio svojih misli,
dok tvoje nježne oči gledaju kroz mene
moram odbaciti masku i reći istinu!

Želim te toliko mnogo, toliko jako mnogo,
ono što nas veže neće nikad nestati.
Slatki snovi, moje nade i čežnje,
tražim vas pogledom na na nebu i želim da živite zauvijek!

Napolitanska narodna

[touch_me_iM_sick]

usunjam se u tvoj jastuk
da ne znas,
usunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
pokrivam te celu noc,
a pre no sto se probudis
ostavim ti na rukama toplim od sna,
na trepavicama i rumenim obrazima
mali smotuljak jutra,
jer drugo nista i ne znam,
samo se u jutro razumem
i raznosim ga kao mlekarice mleko,
kao pekari kifle,
kao postari pisma
velikom belom kocijom
koja necu da ti kazem kako se zove,
ali sama ces se setiti.

M. Antić

[talented miss cohen]

The breeze at dawn has secrets to tell you.
Don't go back to sleep.

You must ask for what you really want.
Don't go back to sleep.

People are going back and forth across the doorsill
where the two worlds touch.

The door is round and open.
Don't go back to sleep.

-- Rumi

[LittleRedRidingHood]

Neki ljudi su mladi i ništa
više,
a neki ljudi su stari i ništa
više,
a neki ljudi ni stari ni mladi
i samo to.
I da muve nose odjeću
i sve zgrade izgore u
zlatnoj vatri

Da se nebo zaljulja kao trbuh
striptizete
i sve atomske bombe
zaplaču,
neki bi ljudi bili mladi i ništa
više,
a neki ljudi stari i ništa
više,
a ostali bi bili isti
ostali bi bili isti
ono nekoliko drukčijih
dovoljno brzo uklanja policija
ili njihove majke, braća, ostali; i
oni sami.
Sve što ostaje ono je što vidiš.
Teško je…
Bukowski...

[ViviAna]

Draga si mi kad šutiš

Draga si mi kad šutiš, jer si tako odsutna,
i čuješ me iz daljina i moj te glas ne dira.
čini mi se kao da su tvoje oči uzletjela
i cjelov da je zatvorio tvoja usta mirna.

Kako su sve stvari prepune moje duše
i puna duše moje izranjaš iz svih stvari.
Leptirice iz snova slična si mojoj duši
slična si sjetnoj riječi iz spomenara starih.

Draga si mi kad šutiš i tako si daleko
i kao da si tužan, leptiru koga slutim,
čuješ me iz daleka i moj te glas ne stiže.
Sa tvojom nijemom šutnjom pusti da i ja šutim.

Pusti da razgovaram ipak sa tvojom šutnjom,
jasna je kao svjetiljka i kao prsten blista.
Ti si poput noći, nijema i osuta zvijezdama.
Tvoja je šutnja zvijezda, tako daleka i čista.

Draga si mi kad šutiš jer si tako odsutna,
kao da si već mrtva i za tobom bih plako.
A zatim jedna riječ i jedan osmjeh samo
i radujem se, radujem što ipak nije tako.

Pablo Neruda

[talented miss cohen]

Girls, you are amazing. Keep on. Please.

Just when I thought he left, he walks in again... trust me, i've tried to keep him out as much as possible. It's been an LC period for me. Well, more of an LC lifetime, but you know how it is, we don't get to choose things, things choose us and let us get away with the notion that it's the other way round.

The other. Way. Round.

the other way round.

the other way round.

[talented miss cohen]

YOU HAVE THE LOVERS
Leonard Cohen

You have the lovers,
they are nameless, their histories only for each other,
and you have the room, the bed, and the windows.
Pretend it is a ritual.
Unfurl the bed, bury the lovers, blacken the windows,
let them live in that house for a generation or two.
No one dares disturb them.
Visitors in the corridor tip-toe past the long closed door,
they listen for sounds, for a moan, for a song:
nothing is heard, not even breathing.
You know they are not dead,
you can feel the presence of their intense love.
Your children grow up, they leave you,
they have become soldiers and riders.
Your mate dies after a life of service.
Who knows you? Who remembers you?
But in your house a ritual is in progress:
It is not finished: it needs more people.
One day the door is opened to the lover's chamber.
The room has become a dense garden,
full of colours, smells, sounds you have never known.
The bed is smooth as a wafer of sunlight,
in the midst of the garden it stands alone.
In the bed the lovers, slowly and deliberately and silently,
perform the act of love.
Their eyes are closed,
as tightly as if heavy coins of flesh lay on them.
Their lips are bruised with new and old bruises.
Her hair and his beard are hopelessly tangled.
When he puts his mouth against her shoulder
she is uncertain whether her shoulder
has given or received the kiss.
All her flesh is like a mouth.
He carries his fingers along her waist
and feels his own waist caressed.
She holds him closer and his own arms tighten around her.
She kisses the hand besider her mouth.
It is his hand or her hand, it hardly matters,
there are so many more kisses.
You stand beside the bed, weeping with happiness,
you carefully peel away the sheets
from the slow-moving bodies.
Your eyes filled with tears, you barely make out the lovers,
As you undress you sing out, and your voice is magnificent
because now you believe it is the first human voice
heard in that room.
The garments you let fall grow into vines.
You climb into bed and recover the flesh.
You close your eyes and allow them to be sewn shut.
You create an embrace and fall into it.
There is only one moment of pain or doubt
as you wonder how many multitudes are lying beside your body,
but a mouth kisses and a hand soothes the moment away.

[ViviAna]

TIJELO ŽENE
Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Pablo Neruda

[ViviAna]

...

Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneći se, tih,
kruh mi ne daje snagu i zbunjuje me zora,
tražim tekući zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnio sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica.

I gladan idem i vraćam se njušeći sumrak
tražeći te, tražeći tvoje toplo srce
kao neka puma u samoći Quitratue.

Pablo Neruda

[ViviAna]

NEVJERNA ŽENA

K rijeci je povedoh tada
misleći da djevojka je,
no bila je već udata.
U noći, na Jakovljevo,
s dogovorom ko' da bješe.
Svjetla bjehu pogašena,
a krijesnice upaljene.
Kod posljednjih tamo kuća
takoh njene grudi snene
i odmah se otvoriše
ko zumbula kite cvjetne.
Šuštao mi šum u sluhu
uštirkane suknje njene,
ko' da šušti komad svile
kad ga deset noža reže.
Bez svjetlosti u krošnjama
uzraslo je sve drveće,
obzor pasa lajao je
u daljini, iza rijeke.

Kad prođosmo kroz kupine,
iza trnja i rogoza,
mulj sam meki razgrnuo
ispod punđe njenih kosa.
Ja onda kravatu skidoh,
a haljinu skide ona.
Ja opasač s revolverom,
ona četiri bluze svoje.
Ni u smilja, ni u školjki
tako glatke kože nema,
ni kristal na mjesečini
tako blistav ne izgleda.
Kao ribe prestrašene
bježala mi njena bedra,
polovinu puna vatre,
polovinu puna leda.
Te sam noći projezdio
najdivniju od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj,
a bez uzde i stremena.
Neću reći, jer sam čovjek,
sve što mi je ona rekla,
svjetlost uma nalaže mi
da razborit biti treba.
Povedoh je s rijeke blatnu
od cjelova i od pijeska.
A mačevi ljiljanovi
borili se protiv vjetra.

I ponijeh se kakav jesam,
jer ciganska krv sam prava.
Poklonih joj košaricu,
veliku od žuta platna,
i nisam se zaljubio,
jer imade ona muža,
mada reče, djevojka je,
kada pođoh s njom na rijeku.

Federico Garcia Lorca

[rainbow]

Fluent

I would love to live
Like a river flows,
Carried by the surprise
Of its own unfolding.

(John O'Donohue)

[ViviAna]

Vigilia

Gondola bola i barkarola
Na svili vode u suton brode.

Razbludna glazba nevidljivih struna
I modrog srebra puna laguna.

Luna, ko kriška prezrele dinje,
Umorno tone u sinje daljine.

U sjeni zdanja od sanja i varke
Čuvaju stražu uklete barke.

Samotan fenjer mutno paluca,
A srce kuca. A srce kuca.

Gondola bola i barkarola
Na svili vode u tugu brode.

Most Uzdisaja i noć bez kraja.

Vladislav Kušan

[shizika]

Od tad baš ne uzimam svaku što se pruža... Srce se odupire, pa se privikne. Al' zumbuli su zumbuli, a ruža je ruža pa da na kraj sveta iznikne..

[ViviAna]

NEVINOST

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.

Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.

U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.

Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica

Nikola Šop




RANJENA ZVER

Živeo sam dugo sam na ovom svetu,
u jazbini svojoj, k'o vuk opasan,
u lov iš'o često, žrtve skuplj'o svoje,
čim noć tamna padne i ugasi dan...

Bezobziran, krut, divljao sam rado,
boli što nanesoh, ja shvatah olako,
ne okretah leđa za suzama gorkim,
shvatih sve to kasno, kad sam sam zaplak'o...

U velikoj šumi ja upoznah tebe,
predivnu i lepu, hodaš, sijaš sva,
kao plen te gledah, želeh da te imam,
ni slutio nisam, plen sam post'o ja...

Ranila si srce, kome niko nije,
prišao ni blizu... bilo od kamena...
u taj kamen živi, zarila si kandže,
ja pitam se šta si, vučica il' žena...

Na sitne komade, rastrgla mi dušu,
obavi me nemir, bol i strašna tmina,
više nisam onaj što sam nekad bio,
gde su sad moj život i moja jazbina...

K'o beskućnik lutam, uplašen i tužan,
i više ne lovim al' sam opet sam,
često ćeš me čuti u besanoj noći,
očajan, na mesec, kako zavijam...

Zoran Petrović




EKSPRES ZA SEVER

Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.

Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.

Sa nosom dečačkim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu laku noć
na svetu,

da se vrtim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.
Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.

Miroslav Antić

[ViviAna]

ŽELJA

Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probudjena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.

Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira... ?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...

Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...

Dragana Konstantinović




LJUBAV SA MNOM

Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rušenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoća je u svijetu i neljubav ljudska – da,
Ljubav sa mnom nije samo smješak u tišini srca
Gdje mirišu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoća susreta sa istinom.

Vesna Krmpotić

[talented miss cohen]

Ne znam je, a nosim u opstanku cijelom
Nju, tu tajnu bistru, te se i ne pitam
je li već božanski s cjelovitim tijelom
što slovo po slovo kraju sloga čitam.

Ulomični vapaj moj tačno razumije
bolje no papyros kraljevske mumije.
Nejasnoću moju vjerno umije.
Ona je duhovna, i nije duhovita,
maglom praskozorja blagih ovita.
Za nju samu ništa skrovita,
jer je vidovita
i u protivnosti još cjelovita
i slikovita.

Blaženstva se ne ću odreći u jadu,
ni bogatstva u prljavoj krpi.
Ona me raduje za beskrajnu nadu
što je još sačuvah blistavu u padu,
povrh svake biljke što u zemlji trpi.
Ona blagoslove rasipa u hrpi
dok javlja sa zvijezde zaplavjelih noći
da će neosjetno i sudbinski doći.
Ona u mom plamu osvetnički kuha
bjesomučna, luda uživanja duha.

Smrti, blago onom ko u tebi usne
pod mokrinom tvoje tankoćutne usne.
Ja ću meteorski, munjevito proći,
a sa mojim bljeskom boginja će doći
one mitološke i posljednje noći.
Ti ćeš gordo biti velika Augusta,
i moj će te cjelov ugristi za usta.

U trenutku trenja i u zore bdjenja
ja čuvam u mašti zalog ushićenja
i imam viđenja,
i na satu mome ništa se ne mijenja,
sve do teških vrata zadnjeg iskušenja:
o, na polju mekom cvata makova
tvoje jasne stope ostavljaju znakova
i ne vrijedi buna hučnih mrakova.

Luka svih nadanja, Tin Ujević.

[freeda]

I will keep
Broken
things:
The memory
Of
Those
Long
Delicious
Night
Swims
With
You;

I will keep
Broken
things:
In my house
There
Remains
An
Honored
Shelf
On which
I will
Keep
Broken
Things.

Their beauty
Is
They
Need
Not
Ever
Be
“fixed.”

I will keep
Your
Wild
Free
Laughter
Though
It is now
Missing
Its
Reassuring
And
Graceful
Hinge.

I will keep
Broken
Things:

Thank you
So much

I will keep
Broken
Things.

I will keep
You:

Pilgrim
Of
Sorrow.

I will keep
Myself.

Winter Solstice by Alice Walker

(barem da održim riječ. ali predivna. da.)

[ViviAna]

DUBRAVKO ŠKURLA

Dubravko Škurla, preminuo u dobi od dvadeset četiri godine, jedan je od najmarkantnijih likova u plejadi hrvatskih nesretnih pjesnika:
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac438 ... ce_sudbine


POSTAJEM KAMEN

Postajem kamen
Govorim svojoj ljubavi
Kad smo skupa,
Kad smo skupa, a među
nama tri dana hoda,
tri noći sna.

Jer ovaj zrak oko mene
zgusnut umire
Čim ga želim dotaknuti.


…

Hodala je po međama I tamnila crvenila
spuštajući bedra I usnice na korijenje.
Sa prstenom na ruci samoubilačkim
smješkala se svijetu kog je cijenila.
Bila je pastir I orač, volila svaku pticu,
a sva bi se podala strasti nekog zvuka.
Nije opažala da je Kuća Smrti i sama,
Imala je svoj mač, svoju zvijer, hajduka.
Zastrli su je srodnošću i ulovili.
Rekla je: od danas nisam izvor za sebe.
I prsten na ruci, samoubilački,
Izgubivši sve nade poče da je zebe.
Hodala je po međama, kolut s trakama,
trzaj na violini preturao je kamenje,
dok je padala privili su je u naručaj;
prsten je počeo gubiti sva prava i znamenje.



USNE NAM SE LEDE, POPCI PJEVAJU

Usne nam se lede, popci pjevaju,
mjesečine igraju u nama
igru plime i osjeke,
postali smo jedno za drugo
kamen i kupjena;
govorim ti: dođi!, a ti me
dočekuješ smijehom;
pitaš me gdje boravim?
a ja se ogledam-
suze su nam postale
teške kao olovo.

Gledam: desno je istok
lijevo - sjeverozapad,
gore je mjesec, zrcalo mojega
lica,
sunce je davno zašlo, a mrak
ne silazi;
Zašto ne siđe noć pa da odem
s otkritom tajnom
i vratim joj opet stara
značenja.

[rainbow]

Stojte!
Čekajte! - vičem.
Ja znam šta znači ta duga.
Znam: ona obala druga
mnogo lepše se plavi.
Al neka svako od vas
bar mrvicu detinjstva
ponese krišom u ruci
i sačuva u glavi.

Možda vas bez te mrve
neću ni sresti,
ni stići,
a živećemo skupa,
u isti bioskop ići,
u istom restoranu
ručati istu hranu,
u istoj ulici možda
prolaziće nam dani,
pa ipak - bez te mrve,
sićušne mrve detinjstva,
bićemo toliko tuđi,
bićemo toliko strani.

/mika a./

[štrudla]

samo dio:

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Igračka vjetrova, Tin Ujević

[LittleRedRidingHood]

UZNESENOST

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zamaglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
- tko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!


Charles Baudelaire

[rainbow]

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU /Tin/

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

[LittleRedRidingHood]

Ne daj da te prevari pogrešni vrač pogađač,
lažljivi čitač zvezda, koji od silnog gledanja
u ovozemaljske stvari, ređe nego ti vidi nebo.

Koliko ja razumem, najveća je sloboda kad nisi
svestan da si slobodan. Ono što osećaš i kao
najmekšu svilu na sebi, znaj: znak je da si
obuhvaćen.

Koliko ja razumem, najveća poezija je trenutak
kad nisi svestan pesme. I najveći je
život kad nisi svestan da živiš, nego misliš da
sanjaš.

[ViviAna]

Ko te kara nek ti piše pjesme

U krajnjem kutu svoje dnevne sobe,
gdje ne može doprijeti nepozvani pogled,
na dnu svojih prepunih vitrina,
kriješ slatku fasciklu sa natpisom Intima.

Međ´ slikama tebi dragih lica,
gdje čuvaš svoje spomene i pisma,
sve u formi poezije stiha,
nalazi se i moja ljubav tiha.

To su pjesme nikad objavljene,
napisane zbog voljene žene,
al´ datumi na njima su stari,
već odavno nema novih stvari.

Jer umjesto poezije i visina,
iz mene izlazi samo tuga i gorčina,
i misao što se reći ne smije:
´ko te kara nek ti piše pjesme.

Htio bi da budem gospodin,
i izbjegnem reakcije bijesne,
al´ reć´u ko pravi primitivac:
´ko te kara nek ti piše pjesme.

Znam da čitas moje nove pjesme,
s njima se branim od samoće,
i ubacim nešto da te štrecne:
´ko te kara nek ti piše pjesme.

Elvis J. Kurtović

[freeda]

u odluci da osvjezavam svoj spanjolski dala sam se na Pabla Nerudu i sjetila se jedne od meni najdrazih pjesama <3
toliko je ljepsa u originalu, ali evo:

AKO ME ZABORAVIS

Zelim da znas
jednu stvar.

Znas kako je to:
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi,
kao da je sve sto postoji:
mirisi, svjetlost, metali,
poput barcica sto plove
ka otocima tvojim koji me cekaju.

E, pa dobro,
ako me malo po malo prestanes voljeti
prestat cu te voljeti malo po malo.

Ako me
odjednom zaboravis
ne trazi me,
jer ja cu te do tada vec zaboraviti.

Ako smatras dugim i ludim
vjetar zastava
sto prolazi kroz moj zivot
i odlucis
ostaviti me na obali
srca u kome imam korijene,
razmisli
jer tog cu dana,
toga casa
dici ruke
i iscupati svoje korijenje
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
osjecas da si meni sudjena
s neumoljivom slascu,
ako se svakog dana popne
jedan cvijet do tvojih usana trazeci me,
o ljubavi moja, o moja,
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni nista nije ugaseno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, voljena,
i sve dok zivis bit ce u tvojim rukama
ne napustajuci moje.

[shizika]

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...

[miss_misty]

Kad dođes u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Gde sam i ja došao
Doći ćeš putem kojim si morao doći
Koji pre tebe nije postojao
Nego se s tobom rodio
Da ideš svojim putem
I sretneš onu koju moraš sresti
Na putu kojim moras ići
Koja je bila tvoj život
I pre nego što si je sreo
I znao da postoji
I ona i grad u koji si došao.
Kad dođes u bilo koji grad
Odakle bilo
Iz Veljeg Dubokog ili Kolašina
Ili niotkud sasvim svejedno
Kod odeš od svoje kuće
Bilo kuda
Samo da što pre odeš
I dođes u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Kad god da dođeš
Doći ćeš vrlo kasno
Jer se dugo putuje
Dok dođe u tvoj zivot
I tu se zauvek zaustavi
Ona koja je prema tebi krenula
Iz velike daljine
Odnekud iz Ruskog Jerusalima
Sa Kavkaza iz Pjatigorska
U kome nikad nije bila
I zvala se kako se zvala
Recimo Vera Pavladoljska
I izgledala kako je izgledala
Kako više niko na svetu ne izgleda.
Kod dođes u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Jer gradovi su uvek daleko
I u njih se dolazi iz daljine
A svako putovanje se oduži
Jer svi misle jedino o povratku
Mada povratka nema
A ko god odluči da putuje
Mora krenuti jednog dana
A kad god krene
Krenuće u ono doba
U koje uvek neko kreće od kuće
Obično u nedelju
Kad si i ti krenuo
A kad god je nedelja
Najčešće si u nekom drugom gradu
A u kojem god da budeš
Recimo u Valjevu
Biće to jedini grad
U kome si oduvek bio
I čim si čuo njeno ime
I pre nego što si je sreo
Oduvek si je znao
I voleo već vekovima.
Kad dođes u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dodjes vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Doći ćeš korakom koji dvostruko odjekuje
Tvojim i batom još nekoga
Ko s tobom putuje
I glas mu ide po vetru
U dan neobičan za to doba godine
Da ni sam nećeš biti siguran
Ni koji je to grad
Ni koji su tvoji koraci
Samo ćeš poznati onaj glas
Koji ne ide po vetru
Nego se javlja u tebi
U dan neobican za to doba godine
Kad nije ni bilo vreme da budeš u Valjevu
U koje si došao kao neznanac
Ne znajući nikoga
Ni grad ni Veru Pavladoljsku
Ni da se zavole najviše
Oni što se znaju najmanje.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Svet će postati uspomena na nju
I neće biti ni jednog mesta na zemlji
Gde te neće sačekivati
Ni ogledala u kojem je nećeš videti
Ni plave kose koja nije njena
Ni oblaka bez njenog svilenog osmeha