Mary of Silence je napisao/la:Ma tražim nekog voljnog da plaća školovanje moje djece, i nekog da mi povremeno plati ljetovanje i tako...
Motivi ? Nisam ih imala prilikom registracije, nemam ih ni sada, tačnije nemam neke "posebne motive".
Slučajno sam završila ovdje. Zašto sam ostala ovdje ? Duga priča...
Nisam član niti jedne društvene mreže, bila sam nekad iz razloga lakšeg komuniciranja sa ljudima, tipa kad sam u srednjoj bila, glavni motiv mi je bio uhvatiti nekog „štrebera“ online da mi pošalje bilješke, da mi kaže je l' sutra kontrolni, bla, bla. Nisam baš bila redovan učenik.
Stoga, kad sam završila srednju, izbrisala sam sve „prijatelje“ iz profila, jer me nisu zanimale njihove slike u toaletu, u raznim caffe barovima, i sl. a nisu me ni oni zanimali. Poslije se desilo da su svi slali poruke „što si me izbrisala“ pa sam jednostavno izbrisala korisnički račun. Napravila sam drugi, imala ukupno deset prijatelja koji su živjeli u drugim gradovima i koji su hvala Nebesima na normalan način koristili „status“ i „fotografije“. zatim sam u prijateljima imala mnoštvo predstavnika raznih nevladinih organizacija i sl. što mi je pomagalo da budem u toku sa nekim stvarima.
Poslije sam krenula na fakultet pa sam morala prihvatiti tu nužnost dodavanja „novih profila“ u prijatelje, većinom su bili normalni ljudi osim par cura koje su previše koristile copy-paste i zatrpavale naslovnu YT-e linkovima, znala sam u jednom danu zabilježiti deset video zapisa Tošeta Proeskog, hvala Nebesima na onoj opciji „sakrij“ koja je vratila stvari u ravnotežu.
Budući da nisam ni uzoran student, facebook mi je bio potreban da „opet „ vidim, kad su ispiti, šta se čita, kad dolazi taj i taj profesor i sl. Onda mi je sve dosadilo pa sam izbrisala opet račun, i odlučila da se malo bolje „uključim“ i da nije teško odvojiti dvadeset minuta i otići do fakulteta i vidjeti rezultate ispita. Vratila sam se sms porukama, ali samo u nužnim situacijama, čitaj „potpiši me na predavanjima“ .
Skoro godinu dana sam bez facebooka, ne treba mi taj sustav za masovno nadziranje.
Vremenom mi je postalo dosadno, budući da mi prijateljica studira u drugom gradu i dođe doma na sedam dana u dva mjeseca (i kad dođe ono smara me) tako da sam upoznala dosta ljudi na fakultetu, ali smarala me i ta priča, nismo imali iste interese.
Recimo da ja ne volim sjediti u parku čitav dan i piti, recimo da ne volim ići od lokala do lokala, i smatrati to „studentskim životom“ jedina stvar koja me interesovala je bila da iskoristim iste u svrhu pokretanja neke organizacije, udruženja ili u svrhu bilo kakvog društvenog aktivizma.
Pokušala sam, ali njima se ipak više dopadala ona ideja da će jednog dana sami od sebe postati poznati, slavni, da će eto izdati neku knjigu koja će opet sama od sebe da se prodaje, SNOBOVI.
Povremeno će da piju, jedu, jebu i tako... da kritikuju situaciju u državi, pomalo će pljuvati američki imperijalizam, a ostajati živjeti po njegovim principima.
Pokoji put će dodati nekog pisca u prijatelje na fejsu i lajkati mu statuse, često glupe kao što je i sam pisac, ali ono, ON JE PISAC, WAOO!
Onda sam odlučila više ne stvarati uopšte prijateljstva, i zamarati se sa idiotima.Onda sam postala redovan pacijent kod psihijatra, ono, nisam luda ili nešto slično (ima i drugih razloga za uputu psihijatru), ono imam par dijagnoza koje se odražavaju poprilično na moje fizičko zdravlje, spavanje, apetit i uopće društveno funkcionisanje, pa mi je zbog toga i bio potreban, inače sasvim se dobro nosim sa stvarima, naročito onim "usranim". Onda mi je taj vrli novi psihijatar napisao pored velike liste lijekova ovu rečenicu „NAUČITI BITI SRETNA“ „STICATI PRIJATELJE“ i tako idem njemu svake dvije sedmice i onda mu lažem kako sam stekla nove prijatelje, kako se stanje popravlja, i tako, čekam da me otpusti i da kaže da ne moram više dolaziti. Mislim mogu ja prestati dolaziti, ali ako nastane neko sranje opet sa zdravljem, moja doktorica će da svali krivicu na mene. Imam ogromnu zalihu raznih lijekova, ništa ne pijem, čuvam to za „crne“ dane. Kad hoću da zaspim, čekam da prođe 24 sata, ili se ubijem Hegelom pa mi se od muke drijema... Uglavnom, eto to je bio motiv zašto sam došla na CroL, nisam imala gdje, a trebali su mi ljudi, koji ne znaju moj broj telefona, koje boli kurac za mojim postojanjem, trebali su mi njihovi tokovi svijesti, informacije, usput i da su gay, jer sam i ja. Takoreći trebala mi je „virtualna“ porodica. I tako kad budem na fakultetu i gledam razne smorove i slušam iste, ja sve pomišljam na
http://www.crol.hr, zato jer sam stvorila lažnu oazu mira, samo da mogu sebi govoriti „imam gdje pobjeći, imam gdje pobjeći od ovih smorova“.
Pokušala sam završiti i sa ovim forumom, iz razloga što mi čini svijet ugodnim, ono „ne treba mi niko“ jer mi je sasvim dovoljno pročitati post nekog stranca, i to me navodi na pasivnost, tipa odem na fakultet i ignorišem sve, odem do biblioteke, i to je jedini kontakt sa ljudima.
Gubim želju za upoznavanjem ljudi, jer ono „koji će mi k“ i onda se dešava da gubim socijalne vještine koje inače nemam, onda mi se dešava da imam panične napade na usmenim ispitima, na kasi u marketu, i sl. Sve to zbog mog „zaratustra sindroma“. Ja sam živi dokaz da čovjek nije prirodno društveno biće.
Još nisam spremna za apsolutno povlačenje iz svih društvenih sfera tj. onih koje su mi ostale- virtualne, a imam niz prednosti korištenja ovog foruma tj. informacije koje su potrebne za bilo kakav vid aktivizma, pa makar on bio samo u onom „share information“. Pored toga, raznovrsnijih profila ljudi nisam u životu zatekla na jednom mjestu.
Čak se i nasmijem, otkrijem neki novi bend, jednostavno, ima mnoštvo sadržaja, a ne moram gledati nečije slike ispod bojlera, ili slušati
„volimmm ga, zaštoo si me ostawio, wubavi wowimmmm teee“ i tako...
Stoga ću zadržati još neko vrijeme taj svoj „motiv“ za čitanjem postova raznih ljudi, raznih profila.
Čak i ego nekih ljudi, barem meni, ne djeluje toliko napadno, koliko to inače zna biti na nekim društvenim mrežama, ili općenito u okolini. Uvijek imam mogućnost zaobići, nekog, iako to rijetko činim.Mislim da uopšte na forumima ovog tipa, gdje se ne zna ko je iza profila i sl. nije toliko prisutan sindrom „razbacivanja ego-a“. Mislim da većina piše iz dosade, i zbog potrage za partnerom ili partnericom, prijateljem, što nije moj slučaj.
P.S. Mrzim neophodnost dužih postova i sebe jer uvijek moram početi od početka priče, a još se moram čitavo vrijeme cenzurisati. Neću više odgovarati na pitanja, nisam u sposobnosti. Trebala sam staviti koji smajlić da sve izgleda "veselo" ali mrsko mi.