Post
Postao/la Ooh » 01 srp 2014 14:08
kada sam prvi puta bocnom stranom dupeta stisnula sirenu u autu pokusavajuci nekako u poluokretu dohvatiti papire sa zadnjeg sica, skocila sam prepadnuta i opalila glavom o krov, a ljudi okolo su zbunjeno gledali. htjela sam ih pitati sta im je cudno, ali nisam.
kada sam prvi puta viknula susjedu da udje jer je otkljucano, mislivsi da je familijarni clan, bilo mi je neugodno, ali ne toliko zbog deranja uuuudji, nego zatosto mi je covjek pozvonio da mi kaze da je putna torba ostala pred vratima stana i da bi bilo dobro da je unesem akone zelim daje netko ukrade. htjela sam mu objasniti kako je ostala ispred, ali nisam. nisam znala kako objasniti da sam usla u stan i ostavila torbu van i da je i mene to iznenadilo.
kada sam prvi puta bila totalni svorc, a dijete me pitalo pare i pokazivalo da je zedno pored automobila...dala sam mu vodu koja je ostala u autu kolegi.
kada sam prvi puta vozila beogradom, bila je srijeda...meni nije trebala kolona da lici na svadbenu povorku...svi su trubili i bilo je veselo. vjerujem da su mnogi mislili kako je subota, jer bih po par puta prosla istim kvartom i izazvala iste reakcije kolone vozaca. tesko je naci pravi put.
kada po prvi puta potencijalno ti sjebes vrata u zgradi jer se jace zalupe, dok zubima nosis vrece smeca...pa se susjede posvadjaju oko toga da li vrata trebaju biti podmetnuta ciglom ili nempreko noci? jednoj je promaja u stanu, a drugoj dijete ujutro ne moze na boks ako se vrata zaglave...dozivis olaksanje kada ti ujutro kaze prodavac iz trgovine do vrata da je u vreme dok si setala do kontejnera neka zena usla, jako zalupila vratima i zaglavila ih.
stvari se desavaju po prvi puta, jedina jebena konstanta je ta sto se ja uvijek crvenim i ponasam kao retardirani idiot.