Nedavno sam imala konflikt s ocem, tj razgovor sa povišenim tonom, njegovim suzama (vidjeh to valjda svega tri puta u životu) u kojemu je on izgovorio rečenicu "ja tebe nikad nisam razumio". Što je mene rasturilo. Ne toliko zbog činjenice da me nije razumio, nego zbog činjenice da nikada sa mnom nije pričao na način da bi me išta mogao razumjeti, njegova komunikacija se svodi na rečenice tipa "jesi jela?", "kad se vraćaš s puta?", "jel ti treba para?" (i znam da je takav kakav je, i da ga niko to nije naučio, i da je velika dobrica i to sve, al je to jedna strana medalje, druga je da si ja nekako zamišljam da bi roditelj bio neko s kim moš sve pričat i ko će se potruditi da razumije tvoj kut viđenja i dati ti podršku i sl....). Može li mene voljeti netko ko me ne poznaje (moje misli, osjećaje, svjetonazore, potrebe), mogu li ja voljeti nekog koga ne poznajem (što je to ljubav
); kako voliti nekoga koga ne razumiješ? Kaj vama pada na pamet?Jel volite svoje roditelje zbog osoba kakve jesu ili zato što su vam eto roditelji ili neka kombinacija ili?
Ja bome ne znam, osjećam tu jaku emotivnu vezanost i za ćaću i za oba brata, al ne znam jel to ljubav (pretpostavljam da je barem dio tog spektara nešto što bismo mogli nazvati ljubav, al, dobro, ja općenito imam dvojbu oko toga što je ljubav, što potreba, što vezanost...teško mi je nekad razgraničiti te razne faktore).
Da li je razumijevanje preduvjet za ljubav? Ili je dostatno prihvaćanje i eventualno poštovanje, možeš li poštovati nešto što ne razumiješ?
(aj da se ne zapetljavam dalje
)
