Australska psihologinja Vivienne Cass je 1979. godine objavila stručni rad pod naslovom Homosexual identity formation: A theoretical model, koji se u međuvremenu smatra jednim od fundamentalnih u području seksualne orijentacije i identiteta. Cass je, potkrijepljena empirijskim istraživanjem (u kojem je, doduše, obradila samo bijele gej muškarce i žene iz srednje i više klase), opisala šest faza kroz koje prolaze homoseksualne osobe od trenutka kad po prvi put posumnjaju u to da se ne uklapaju u općezadanu heteronormativnost, pa sve dok nisu potpuno emancipirani i slobodni pojedinci, koji su uspješno svoj (homo)seksualni identitet integrirali s ostalim identitetima u cjelovito ja.

Identitetski model Vivienne Cass u međuvremenu nije, naravno, ostao jedini (primjerice, posve drugačije je koncipiran model Anthonyja D'Augellija iz 1994.), te je doživio i određene kritike, od kojih je zasigurno najviše utemeljena ona koja se odnosi na uzročno-posljedičnu linearnost koju je pretpostavila Cass; naime, s obzirom na društvene promjene, nije nemoguće da homoseksualna osoba ne prođe svih šest faza iz Cass-modela a da bi bila emancipirana. Naravno, o svemu tome mogu daleko stručnije pisati svi oni diplomirani psiholozi koji su ujedno i pederi ili lezbe (osobno ih poznajem desetak), kao što se i Cass-model može kritizirati s queer pozicija. Samo naprijed, nitko vas ne zaustavlja!

Autohomofobija i ormar hrvatske LGBT populacije

No, ono što je imalo smisla za Australiju 1979., otprilike je primjenjivo na stanje hrvatske LGBT populacije u 2015. godini, u kojoj i dalje većinski vladaju autohomofobija i ormar. Stoga se identitetski model Vivienne Cass itekako može iskoristiti kao vodič kroz proces autanja i emancipacije, barem za one koji imaju namjeru poduzeti takve korake.

Model koji je ponudila Cass bio je revolucionaran zbog osnovne teze ove psihologinje i seksologinje – ona je gejeve i lezbijke tretirala kao posve normalne ljude koji žive u neprijateljskoj okolini definiranoj heteroseksizmom (to je ono npr. kad se svako dijete rođeno na svijetu automatski smatra heteroseksualnim, unatoč tome što se milenijima konstantno rađaju i ljudi koji nisu heteroseksualni!) i homofobijom, dok homoseksualnost kao takvu uopće nije smatrala problemom ili nečim negativnim. U pitanju je promjena perspektive koja je teška i za mnoge homoseksualce, s obzirom da se svakoga od malih nogu uči da je samo i jedino heteroseksualnost normalna, pa svoje vlastito odstupanje od (hetero)norme smatraju bolesnim i sl.

Šest faza identitetskog modela Vivienne Cass nisu nužno jednakog vremenskog trajanja (neke faze mogu trajati i godinama, dok se s druge može proći mnogo brže) niti postoji garancija da će se doći do konačne faze sinteze identiteta, a sigurno je i da se ne može svaka LGB osoba savršeno uklopiti u jedan teorijski model. Ali ono zbog čega je Cass-model i danas relevantan jest jer je utemeljen na ideji homoseksualnosti koja nije problematična, dok diskriminacija zbog iste definitivno jest.

Proces autanja i emancipacije sličan za većinu

Nadalje, Cass je razumjela i pokazala da je proces autanja i emancipacije sličan za većinu LGB ljudi, pa se slijedom toga može u svemu tome s pravim potezima ljudima pomoći da se oslobode ormara. S druge strane, Cass je i demistificirala ideju o posebnosti homoseksualnosti, pokazujući da se i kod pedera A i kod lezbe B, koji ne moraju živjeti na istim kontinentima niti pripadati istim generacijama i imati isti socijali status itd., odvijaju isti ili slični sociopsihološki procesi kad je riječ o autanju.

Cass-model je zapravo svakome razumljiv plan kako od najgore autohomofobije doći do oslobođenja unutar heteronormativnog društvenog okvira, kakav Hrvatska neupitno jest.

PRVA FAZA: Konfuzija identiteta

Osoba po prvi put primjećuje da ima osjećaje prema ljudima istog spola, prvi puta razmišlja o tome da je gej ili lezbijka, što sve izaziva zbunjenost i uznemirenost. Kada se prvi puta samom sebi postavi pitanje "Jesam li gej?", odgovor ne mora nužno odmah biti potvrdan, s obzirom da mnogi gejevi i lezbijke idu u pravcu poricanja ili potpunog odbacivanja same ideje da bi mogli biti homoseksualni. Kao specifične reakcije Cass navodi izbjegavanje informiranja o LGBT temama, inhibirano ponašanje, samoporicanje homoseksualnosti ("bila sam pijana", "samo sam eksperimentirao" i sl.). Kod gej muškaraca je pak specifično da odvajaju emocije od seksa, dok su kod lezbijki česta snažna prijateljstva s drugim ženama, bez seksualne komponente.

To je, najvjerojatnije, faza u kojoj se nalazi većina hrvatske LGBT populacije. Da će iz nje ikad izaći, garancije nema.

DRUGA FAZA: Uspoređivanje identiteta

U ovoj fazi osoba prihvaća mogućnost da je homoseksualne orijentacije, te svoje emocije i misli uspoređuje sa hetero standardnima okoline. Osoba se može naći u situaciji da žali za onime što navodno ne može imati ako je gej (primjerice, brak i/ili djecu), ali i počinje prihvaćati implikacije koje sa sobom u homofobnom društvu nosi nedominantan seksualni identitet. Osoba može prihvatiti da je gej, ali će nastaviti glumljenje heteroseksualnosti u javnosti, tješeći se da je "sve to samo privremeno" ili da "sam se zaljubila u osobu a ne spol".

Od samootuđenja, koje se osjeća u prvoj fazi, prelazi se na izolaciju od okoline. Moguće je oplakivanje vlastite klete sudbine i svega što se gubi u društvu ako niste heteroseksualni. Ono što pomaže u ovoj fazi jest što više se informirati o LGBT tematici, te napraviti prve korake u upoznavanju s drugim gejevima i lezbijkama.

U ovoj fazi je, nema sumnje, značajan dio hrvatske LGBT populacije.

TREĆA FAZA: Tolerancija identiteta

"Pa ja nisam jedini peder/jedina lezba na svijetu!" Osoba počinje prihvaćati da je homoseksualna i upoznavati druge gej ljude, čime smanjuje vlastitu socijalnu izolaciju. No, Cass ističe da su jako važna prva pozitivna iskustva kad je riječ o kontaktu s drugim gej ljudima ili LGBT zajednicom, jer negativna mogu dovesti do zaustavljanja psihološkog rasta.

U ovoj fazi ljudi počinju slobodnije govoriti o temi homoseksualnosti, pa i vlastite, a uobičajeno je i isprobavanje različitih stereotipa. (Zato valjda svi pederi i lezbe u jednom trenutku imaju istovjetne frizure?) Istovremeno se pederi i lezbe u ovoj fazi bore s osjećajem srama nametnutom od strane heteronormativnog društva, ali su sada taj sram odgovarajuće osvijestili. Ključno je uspostavljanje kontakata s LGBT zajednicom.

To je, otprilike, ona faza kad po Gayromeu s bezglavom fotkom tražiš anonimni seks ili povremeno ideš u Rush, ali roditeljima i prijateljima nisi rekao/la da kao peder/lezba voliš kurac/pičku i da su pogrešno glasali na referendumu.

ČETVRTA FAZA: Prihvaćanje identiteta

I to je to!, uzviknut će neki. Nije, postoje još dvije faze, ali je ova ključna po tome što osoba po prvi puta vlastitoj homoseksualnosti daje pozitivnu konotaciju i zaključuje "gej je okej". Produbljuje se kontakt s LGBT zajednicom i kulturom, razvijaju se prijateljstva i ulazi u prve ljubavne odnose, te se pokušava uskladiti svoje unutarnje ja s njegovom vanjskom manifestacijom. Prihvaća se i identificiranje pederom ili lezbom, iako se "gej život" i dalje može držati odvojeno od ostatka života. Pokušava se uklapanje u LGBT zajednicu; to je ona faza kad vam se svaka pederska glupost čini nekako ok jer se plašite da ste i dalje autohomofobi ako vam sve nije ok. Uostalom, to je ona faza u kojoj konačno počinjete razumijevati što znači autohomofobija.

U fazi prihvaćanja identiteta se započinje s autanjem heteroseksualnoj okolini, gubi se strah od toga da se bude viđen/a u društvu s drugim gej ljudima, a i sama riječ "gej" (i sve slične i srodne) se počinju izgovarati bez spuštanja glasa. Osoba se i dalje može loše osjećati zbog gubitka "heteroseksualnog života", te boriti s internaliziranom homofobijom.

U ovoj fazi se, čini mi se, nalazi većina hrvatske LGBT zajednice, što znači oko pet do 10 posto sveukupne hrvatske LGBT populacije.

PETA FAZA: Ponos zbog identiteta

Bez konkurencije najzabavnija i najdinamičnija faza Cass-modela, svojevrsni privremeni vrhunac LGBT postojanja. To je kada vas uhvati osjećaj da morate ljudima reći tko i što jeste, da vas nije briga kome to smeta, kada svijet dijelite na LGBT i ostatak. Mnogi osjećaju bijes prema heteronormativnom društvu, pa i prema heteroseksualcima, te biraju isključivo socijalno okruženje sastavljeno od osoba homoseksualne orijentacije. U petoj fazi se nauči odgovor na pitanje zašto se Povorka ponosa tako zove, u toj fazi se maše zastavama duginih boja i želi baviti aktivizmom, ali to je i faza u kojoj se život u gej getu može smatrati najboljom opcijom.

Kako je to rekao jedan moj poznanik, nakon što je upoznao kul tipa koji je bio strejt: "Šteta, da je gej mogao bih se s njime družiti!" Možda je takva rečenica najbolja ilustracija zašto je poželjno ne ostati zauvijek u fazi ponosa identitetom, jer "Proud to be gay" može imati jednako smisla kao "Proud to be Croat". To jest, nemati.

U svakom slučaju, tko iz pete faze ponosa identitetom nije izašao potpuno aut – nije izašao iz pete faze Cass-modela. Po posve subjektivnoj i još više optimističnoj procjeni, rekao bih da je oko trećina LGBT zajednice u ovoj fazi. Bilo bi poželjno da se što veći dio hrvatske LGBT zajednice, a i populacije, što prije dokopa faze ponosa identitetom. Nakon toga je sve lakše!

ŠESTA FAZA: Sinteza identiteta

Osoba je integrirala svoj seksualni identitet u vlastitu ličnost, te seksualna orijentacija postaje samo jedan aspekt osobe, koji se naravno ne skriva ili strateški prešućuje.Toliko ste aut da se više uopće ne autate! Sad će se javiti dežurni autohomofob s tvrdnjom kako njega njegova homoseksualnost ne definira kao osobu i da je očito već postigao sintezu identiteta, pa ću odmah istaknuti da sinteza podrazumijeva prihvaćanje toga da vas homoseksualnost odnosno homoseksualni identitet itekako definira kao osobu, ali da to nije JEDINO što vas definira. Dakle, sve dok furate priču da vas to što ste gej ne definira kao osobu, imate problem s duboko ukorijenjenom internaliziranom homofobijom koju kao takvu niti ne prepoznajete.

Osobe koje su doživjele sintezu identiteta više ne definiraju prostore u kojima se kreću kao isključivo gej ili hetero (izlazite na "strejt" mjesta na kojima se ponašate kako hoćete, dakle i "gej"), no i dalje osjećaju ljutnju zbog heteroseksizma ali s manjim intenzitetom. Gej više nije samo okej, niti ste naročito ponosni time što ste gej, nego to je jednostavno skroz neproblematično, a kome vaš pederluk ili lezbijstvo ne odgovara – nek' se jebe.

U Hrvatskoj je, čini mi se, maksimalno tisuću ljudi stiglo do faze sinteze identiteta, ako i toliko.

Pitanje za kraj: u kojoj ste vi fazi Cass-modela i što ili tko vas sprečava da dođete do sinteze identiteta?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.