Kad ste prva (i gotovo jedina) javna osoba koja se auta, a ne dolazite iz kruga "uobičajenih sumnjivaca", odnosno LGBT aktivista, morate biti spremni da će na vas raspaliti iz svih raspoloživih oružja. Upravo to se ovih dana događa HTV-ovom novinaru Draženu Ilinčiću koji je proteklog vikenda sa svojim partnerom Alenom Kovačem sklopio životno partnerstvo, o čemu su izvijestili brojni mediji.

Naravno da se u komentarima ispod tih tekstova i na društvenim mrežama mobilizirala čitava vojska trolova koji su, ni prvi ni zadnji put, javni prostor zagadili homofobnim opačinama. Od onih kao "benignih", potrošenih štosova, tipa "tko je od njih dvojice mladenka" išlo se do poziva na spaljivanje, bacanje u ponor i protjerivanje na Goli otok.

Ništa čemu već nismo svjedočili, nažalost. Uostalom, u Hrvatskoj se teško živi i ljudima posve opravdano treba ispušni ventil. A i ove promjene vremena idu im na živce, djeluju na čovjeka, kako i ne bi. Što je onda bolje nego kao boksačku vreću upotrijebiti čovjeka koji je pritom peder, još se to usudi "priznati", a sad mu, drzniku, to nije dosta i na sve to još je i stao pred matičarku pa to svima nabija na nos?!

Pobuna potlačenih konzumenata medijskih sadržaja

Ima tu i ozbiljno ogorčenih komentator(ic)a, zabrinutih takvom medijskom pažnjom. Tim jadnim ljudima i njihovoj djeci opet se nameću te dženderističke nenormalne teme i ideologije, poručuje im se da to "moraju prihvatiti", a oni to ne mogu i nitko ih na to ne može natjerati. Jer da su recimo svi frajeri na svijetu pederi, ne bi nas bilo, zaključuju. Osim toga, Ilinčić im svojim postojanjem i prisutnošću u medijima nameće svoje opredjeljenje, a to im smeta. Dakako, ne uzimaju u obzir mogućnost da takve tekstove jednostavno zaobiđu.

Postoji i skupina ljudi koja Ilinčića prihvaća, pa u nekoj mjeri i hvali, a to su isti oni koji su pljeskali Dolceu i Gabanni kad su proljetos izjavili kako je jedina obitelj za njih ona tradicionalna te kako su protiv "sintetičke djece" gej parova. Zašto? Zato što je Ilinčić u nedavnom razgovoru za Jutarnji list, među ostalim, kazao kako on i Alen sklapaju životno partnerstvo, a ne brak: "To je za mene razlika. Brak je za heteroseksualne parove, sa svim svojim mana i vrlinama, a mi homoseksualci imamo svoju vrstu zajednice koja nam je sada dozvoljena". Nije osobito sklon niti gej roditeljstvu, ali misli i da tko to želi i ima roditeljski nagon, zašto ne.

Ne moramo se nužno slagati sa stavovima i mišljenjima Dražena Ilinčića niti ljubiti zemlju kojom hoda jer se, eto, autao. A pogotovo se ne moramo složiti s njim kad kaže, " mi homoseksualci imamo svoju vrstu zajednice koja nam je sada dozvoljena". Jer nije "dozvoljena" nego izborena, upravo zahvaljujući naporima i upornosti malenog broja aktivista i onih koji to nisu. Kojima se isto svašta zamjeralo jer se ovo ili ono moglo bolje ili drukčije

Pa povlađuju njegovoj razboritosti jer zna Ilinčić što gdje spada i gdje je kome mjesto, a njemu je mjesto u stražnjem dijelu autobusa jer ne mogu pederski "brakovi" (to je riječ koju bi oni stavili, i stavljaju, u navodnike) biti jednako vrijedni kao tradicionalni. Nikad. I Ilinčić to zna, priznaje. Čovjek na mjestu.

Jasno da su ti i takvi povlađivači iz njegovih izjava izrezali najslađi im komad kolača, onaj koji im najviše odgovara, a pritom su se nekako prikazali i kao da u nekoj mjeri podržavaju čitavu tu "gej stvar". U izvjesnim granicama, dok to nije prenametljivo i dok se, koliko-toliko, odvija u nečija četiri zida. I bez paradiranja, molit ćemo. Granica dobrog ukusa mora se znati. I nisu oni homofobi, ali...

"Ne mogu živjeti u zemlji u kojoj većina ljudi želi da ne postojim"

Još jedan val topničke paljbe stiže iz redova LGBT populacije. Prepiru se tako, po društvenim mrežama i forumima, je li Dražen Ilinčić onomad, pred referendum u braku, zapravo podržao Željku Markić, kazavši kako se njih dvoje "naizgled slažu".

Pa onda isto, te njegove izjave o razlikama između braka i životnog partnerstva. I da nikad nije, kako je rekao, "kontaktirao s gej zajednicom niti gej aktivistima, već isključivo s gej ljudima koji dijele njegova razmišljanja". Tu je, doduše, pokazao kratko pamćenje jer je upravo u tom društvu u veljači 2013. sudjelovao na "Rozoj hipnozi".

U Hrvatskoj se teško živi i ljudima posve opravdano treba ispušni ventil. A i te promjene vremena idu im na živce, djeluju na čovjeka, kako i ne bi. Što je onda bolje nego kao boksačku vreću upotrijebiti čovjeka koji je pritom peder, još se to usudi "priznati", a sad mu, drzniku. to nije dosta i na sve to još je i stao pred matičarku

Neki ga pak poznaju, neki su samo nešto o njemu čuli, a neki nešto pretpostavljaju pa se malčice razvlači i njegov privatan život (jer je to jako bitno), seciraju izjave i istupi.

Stavovi Dražena Ilinčića rezultat su njegovog životnog iskustva, kao i svakog od nas. On se nikad nije predstavljao niti kao glasnogovornik hrvatske LGBT populacije, niti kao aktivist i vjerujem da to nikad nije ni želio biti. Ali kao da je silom prilika to postao, što ga je stavilo u prilično neugodan položaj.

Bio je prvi koji se autao još 2004., na nacionalnoj televiziji. "Na to me nagovorila moja velika prijateljica i suradnica Branka Kamenski. Povod je bilo to što sam joj tada ogorčeno komentirao rezultate famozne ankete gdje je bilo upitano kakav treba biti dobar hrvatski predsjednik. Preko sedamdeset posto ljudi je izjavilo da se on ne bi trebao zalagati za gej prava, što je za mene bio stravičan podatak. U tom sam trenutku pomislio da se doista odselim u Njemačku jer ja ne mogu živjeti u zemlji u kojoj većina ljudi želi da ne postojim", objasnio je godinu poslije, a danas je pak prvi koji je sa svojim novovjenčanim partnerom stao pred kamere i fotoaparate.

Koliki bi od nas bili spremni podnijeti kolektivne ispade mržnje?

Da, reći će neki, treba li mu zato dati medalju? To je bila njegova odluka i neka sad snosi posljedice jer svaki javni nastup podložan je kritikama. Slažem se, no ipak valja priznati da je za to, u ovom našem prostoru i vremenu, trebalo imati hrabrosti. Koliki bi od nas bili spremni podnijeti kolektivno nabacivanje blatom i ispade iracionalne mržnje od horde i poznatih i nepoznatih ljudi koji će si uzeti za pravo suditi i pisati gadarije o nama? Jako, jako malen broj.

Vjerojatno zato i dan-danas, gotovo godinu dana nakon izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu nemamo nijedan par iz redova "nepoznatih" koji je voljan svoju priču ispričati pred kamerom ili barem diktafonom, bez skrivanja identiteta, ako ništa, onda kako bi barem malo ohrabrio druge da žive to što jesu bez straha.

Povlađuju njegovoj razboritosti jer zna Ilinčić što gdje spada i gdje je kome mjesto, a njemu je mjesto u stražnjem dijelu autobusa jer ne mogu pederski "brakovi" (to je riječ koju bi oni stavili u navodnike) biti jednako vrijedni kao tradicionalni. Nikad. I Ilinčić to zna, priznaje. Čovjek na mjestu

Ne moramo se nužno slagati sa stavovima i mišljenjima Dražena Ilinčića niti ljubiti zemlju kojom hoda jer se, eto, autao. A pogotovo se ne moramo složiti s njim kad kaže, " mi homoseksualci imamo svoju vrstu zajednice koja nam je sada dozvoljena". Jer nije "dozvoljena" nego izborena, upravo zahvaljujući naporima i upornosti malenog broja aktivista i onih koji to nisu. Kojima se isto svašta zamjeralo jer se ovo ili ono moglo bolje ili drukčije. Ali to je za neku drugu priču.

Ali budimo dovoljno širokogrudni da ga ne napadamo zbog onoga što i sami, barem deklarativno, zagovaramo, a to je pravo na različitost. Na koncu, moraju li svi iz skupine koju obuhvaća akronim LGBT biti isti, misliti isto i podržavati iste vrijednosti?

Kad ste prva (i gotovo jedina) javna osoba koja se auta, a ne dolazite iz kruga "uobičajenih sumnjivaca", odnosno LGBT aktivista, morate paziti što govorite jer ćete se vrlo brzo naći u međuprostoru između ljudi koji su neheteroseksualni kao i vi, i koji će se s vašim riječima moći i poistovjetiti, te onih drugih koji bi vas najradije izbrisali s lica Zemlje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.