Više od polovice žrtava seksualnih napada u američkoj vojsci čine muškarci. Kako tvrdi Pentagon, dnevno je 38 muškaraca seksualno napadnuto u vojsci.

Iako je i dalje veća vjerojatnost da će žena biti seksualno napadnuta, u konačnim brojkama, zbog same strukture vojske, prednjače muškarci. Točnije, 14.000 vojnika seksualno je napadnuto u 2012. godini. Prije no što je u 2011. ukinuta regulativa "Don't ask, don't tell“ (koja je vojnicima priječila otkrivane spolne orijentacije pod prijetnjom otpusta), žrtve silovanja mogle su biti otpuštene iz vojske zbog homoseksualnih spolnih odnosa. No i danas vojnici strahuju prije no što prijave zlostavljanje.

Vojna kultura izgrađena je temeljima poslušnosti i agresije, tvrdi GQ u reportaži. A seksualno nasilje javlja se kad se ta ravnoteža poremeti. Stoga novaci često uopće ne propituju autoritet nadređenih koji ih mogu nagnati na spolni odnos jednako kao i na bilo koji drugi, regularni zadatak. "Jedan od mitova jest taj da su počinitelji gej muškarci što uglavnom nije slučaj. Ne radi se o seksu, već o moći i kontroli“, tvrdi James Asbrand, psiholog koji je dio timu za liječenje PTSP-a vojnih veterana u Salt Lake Cityu.

Začarani krug: većina žrtava ne prijavljuje napade zbog stida, straha, stigme i gubitka ugleda

Nakon napastovanja mnogi muškarci ne prijavljuju napad, najviše zbog srama i osjećaja da su mu sami pridonijeli. Heteroseksualni muškarci počnu propitivati vlastitu spolnu orijentaciju dok gej muškarci imaju problema s intimnošću u vezama. "U hipermuževnoj kulturi, koja je najgora stvar koja se može desiti jednom muškarcu? Da ga se prisili na žensku ulogu, kakvu je vidi naša kultura“, tvrdi Asbrand.

No osim srama, tu je i strah od odmazde, društvene stigme i gubitka profesionalnog ugleda. Naime, tek sedam posto napada stigne do suda, a procjenjuje se da čak 81 posto žrtava nikad ne prijavi napad. Pravni fakultet na sveučilištu Yale je 2012. objavio da u vojsci postoji sustavni problem otpuštanja zbog "poremećaja ličnosti“. A upravo se pod tim izgovorom otpušteno oko 31.000 vojnika između 2001. i 2010. Vjerojatno je da dobar dio tih slučajeva rezultat seksualnog nasilja, a vojsci takva dijagnoza uštedi trošak dalnjeg liječenja jer se smatra da se radi o poremećaju koji je prije no što je osoba pristupila vojsci, tako da nema pravo na liječenje od PTSP-a.

Svjedočanstva koja donosi GQ potvrđuju da je većina napastovanih muškaraca ili šutjela o napadu (zbog navedenih razloga) ili je završila na psihijatrijskom odjelu prije no što su ih otpustili zbog navodnog "poremećaja ličnosti“.

'Gej sam i bojim se muškaraca'

Jedna od žrtava, Charles Bigo, koji u vojsci služio između 1966. i 1969., rekao je psihologu: "Možda je to moja greška jer sam gej. Tražio sam prijateljstvo, društvo, neku vrst emocionalne povezanosti s nekim. No oni su bili predatori“.

Gary Jones (u službi od 1984. do 1986.) tvrdi: "Bojim se muškaraca. Gej sam i bojim se muškaraca. Ne mogu ni postići erekciju, posebice otkad ne pijem. Izoliram se. Ne idem u kino, na koncerte. Imam strašne noćne more“. O napadu je prvi put progovorio tek prošle godine.
 
Vjerojatnost da će razviti PTSP je dvostruka u slučaju seksualnog nasilja no u slučaju borbe. A tad sindromi PTSP-a jačaju jer osoba često mora i dalje slušati naredbe svog napadača. Kad i prijave napad, često se to desi godinama nakon i upravo je zbog toga fenomen MST-a (military sexual assualt) i dalje slabo istražen.

Fenomen otkriva niz manjkavosti sustava, od slabog procesuiranja, nekažnjavanja počinitelja do izbjegavanja traženja psihološki pomoći. Naime, Asbrand tvrdi da se PTSP može liječiti, no većina ustanova za vojne veterane i dalje je uglavnom usmjerena na kao žene žrtve napada.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.