Tko je najslabiji među nama, koja skupina unutar LGBT zajednice trpi najviše diskriminacije društva i državnog aparata? Odgovor je, ako samo malo razmislimo, jasan i glasi: LGBT osobe – beskućnici, pederi, lezbijke, biseksualne i transrodne osobe koje žive bez doma, uz oskudna primanja, socijalnu pomoć ili/i u prihvatilištima za beskućnike.

Riječ je o skupini koja ima najmanju vidljivost unutar LGBT populacije, ali i cijelog društva te koja je zbog vlastite seksualne orijentacije i klasne pripadnosti smještena na margine društva i zajednice. O njima se rijetko piše i govori, a sami vrlo rijetko izlaze u javnost. Dok ostali s manje ili više uspjeha žive svoje LGBT identitete, zapleteni u gustu mrežu višestrukih diskriminacija, posvećeni preživljavanju i borbi za egzistenciju.

Hrvatska i regionalna LGBT zajednica još uvijek nema razvijenu platformu podrške za ovaj dio populacije, kao što je slučaj s Velikom Britanijom gdje postoji cijeli niz organizacija koje se bave udomljavanjem i skrbi gej beskućnika. Među najagilnije svakako spada britanski Albert Kennedy Trust, zaklada koja pomaže mladim LGBT beskućnicima od 16 do 25 godine, a uključena je u krovnu asocijaciju Jigsaw koja objedinjuje slične britanske organizacije.

Socijalna radnica poslala ga da skuplja boce

Jedna od rijetkih LGBT osoba koja je javno govorila o svojem iskustvu beskućništva je Zagrepčanin Neven Rauk koji je kao maloljetnik ostao bez majke i oca. "Nakon gubitka majke morao sam početi brinuti sâm o sebi, otac je bio teški ovisnik o alkoholu i ja sam se morao brinuti o njemu i baki", priča Rauk koji je nakon bakine i očeve smrti naslijedio znatan novac. Nakon što ga susjed prevario "pomažući" mu da proda kuću i kupi stan za koji se kasnije ispostavilo da je sagrađen bespravno, živio je kod strica koji ga je isprva vrlo toplo primio, no kad se novac koji je Rauk imao istopio izbacio ga je na ulicu.

"Živio sam jedno vrijeme u Prenoćištu za beskućnike u Heinzelovoj. Od strane upravitelja i djelatnika nije bilo nikakvih neugodnih situacija, a upravitelj mi je pomogao kad me moja socijalna radnica iz Centra za socijalnu skrb - Susedgrad htjela prisilno odvesti na liječenje u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče da se liječim zbog toga što sam gej. Za razliku od Prenoćišta u CZSS bilo je puno neugodnih situacija i velikih netrpeljivosti prema osobama drugačije seksualne orijentacije."

Nakon što je prije pet godina napadnut na ulici i pretučen, požalio se svojoj socijalnoj radnici, nadajući se da će ga saslušati, no ona mu se, kaže, smijala i zaprijetila mu da će mu oduzeti sva prava koja mu zakonski pripadaju, od prava na socijalnu naknadu, prava na zdravstvenu zaštitu.

Kad su vidjeli članak o njemu u novinama, mještani Cavtata njegovom su poslodavcu zaprijetili demoliranjem restorana ako ga ne otpusti

"Dok sam bio u Prenoćištu našao sam posao i trebao sam ići raditi na more kao kuhar. Došao sam opet do nje, rekao kako sam našao posao, da mi samo treba jedna jednokratna pomoć za putne troškove, izradu sanitarne iskaznice kao i za kupnju kuharske uniforme. Predao sam joj predračune i ona se nasmijala i rekla mi kako je dobro da sam našao posao, no da u Zagrebu ima jako puno kontejnera za smeće, a u njima puno boca koje mogu sakupljati pa ću imati za put i za ostalo što mi treba.", pripovijeda Rauk za čiju su diskriminaciju od strane socijalne radnice svojevremeno saznali novinari Jutarnjeg lista koji su o ovom slučaju pisali te sakupili novac kako bi mogao započeti s poslom.

"Otpustite ga ili ćemo vam demolirati restoran"

Rauk danas preživljava radeći sezonske poslove u ugostiteljstvu, no nakon nekoliko istupanja u javnosti iskusio je zbog svoje seksualne orijentacije i diskriminaciju na poslu.

Radeći u ljetnoj sezoni u jednom restoranu u Cavtatu mještani su, vidjevši članak o njemu u novinama zaprijetili poslodavcu, tražeći da ga otpusti, jer će u protivnom porazbijati i demolirati restoran. Nakon odlaska iz smjene vrijeđali su ga i dobacivali mu. Nakon mjesec dana otišao je u Istru, gdje je u Motovunu radio u konobi Mondo i fast foodu Bounty u Vrsaru. "To mi je bilo jedno od najljepših iskustava, dobio sam veliku podršku i potporu od poslodavca i njegove obitelji", priznaje Rauk.

No, njegova je sreća bila kratka vijeka. Sezonu kasnije zaposlio se u jednom riječkom restoranu, no nakon što je poslodavac vidio da je gostovao u reportaži u "Latinici", uručio mu je otkaz.

Socijalna radnica htjela me prisilno odvesti na liječenje u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče da se liječim zbog toga što sam gej

"Saznao sam da je znatan broj osoba bio izbačen iz kuće uoči i oko prošlogodišnjeg referenduma, brojka me šokirala, uspio sam čuti priče iz različitih dijelova Hrvatske. Riječ je o ljudima koji nisu znali kome da se obrate i koji sami ne nalaze načine da pronađu svoje mjesto u društvu i LGBT zajednici. Postojeće LGBT udruge nemaju kapaciteta da se bave ovim problemom, zato već neko vrijeme razmišljam o pokretanju udruge koja bi se bavila ovim problemom i s vremenom otvorila prihvatilište. Svjestan sam da jedna osoba ne može sama realizirati ovaj projekt, no važno je u međuvremenu tribinama, edukacijama i u medijima senzibilizirati o ovoj temi samu LGBT zajednicu. Molim sve one koji promoviraju i zalažu se za zaštitu ljudska prava da sve svi zajedno aktivnije uključimo u senzibiliziranje javnosti o ovoj vrlo važnoj temi kako bi pomogli i dali podršku LGBT osobama bez doma.

Čim se vratim sa sezonskog posla kanim se tome posvetiti, najavljuje Rauk koji iz vlastitog iskustva zna da je biti LGBT beskućnik strahovita društvena stigma. "Takve osobe nemaju povjerenje u LGBT zajednicu, ni u socijalni sustav. Policija ih neće zaštititi, sustav ih također ne štiti, prelaze u prostituciju i uglavnom se trude biti što nevidljiviji. Većina ljudi ima predrasudu da su beskućnici ljudi koji hodaju u dronjcima, bolesni su i zaudaraju, probajte onda zamisliti koliko je breme diskriminacije na leđima LGBT beskućnika", kaže Rauk naglašavajući kako je nakon što je u javnosti govorio o svojoj prošlosti beskućnika uglavnom preko interneta došao u kontakt s većim brojem ljudi koji pripadaju ovoj skupini.

Homofobija socijalnih radnika

"Oni se boje osude okoline, teško se otvaraju i ne vjeruju nikome. Mi imamo izuzetno homofobne socijalne radnice i radnike. U prenoćište Crvenog križa dolaze ljudi iz različitih dijelova Hrvatske, no iako tamo ima djelatnika i pojedinaca koji se polagano obrazuju i shvaćaju kako homoseksualnost nije bolest, većina osuđuje i ponižava LGBT korisnike".

Saznao sam da je znatan broj osoba bio izbačen iz kuće uoči i oko prošlogodišnjeg referenduma, brojka me šokirala, uspio sam čuti priče iz različitih dijelova Hrvatske

Amerika ima 2,5 milijuna mladih beskućnika, prema nekim istraživanjima njih oko 40% je gej, ali tamo i u mnogim europskim zemljama se o tome priča. Mi ovdje svaki dan vjerojatno prolazimo pored tih ljudi, ali ih ne primjećujemo. Mislim da je jako važno da oni osjete da ih ostatak zajednice prihvaća i da je nekome stalo da im pomogne, apelira Rauk i dodaje kako se neki od njih se prostituiraju da bi se završili školovanje ili prespavali u nečijem domu.

S problemom beskućništva LGBT osoba susrela se i Sanda Brumen, aktivistica udruge Kontra i jedna od voditeljica programa u nedavno otvorenom zagrebačkom LGBT centru. "S temom LGBT beskućnika susrela sam se prvi put u Kontri kad nam se u Pravni tim, zbog fizičkog napada, javio Neven Rauk koji je uskoro zatim završio na cesti, i bio primoran otići u prenoćište. Par godina kasnije, kad je otvoren LGBT centar, dobio je priliku je uz podršku Kontre organizirati predavanja na temu beskućništva među LGBT osobama. On je prvi javno rekao da je i gej i beskućnik, i na neki način pustio temu van. Nakon toga su se i njemu i nama u Kontru počele javljati osobe koje su izgubile dom ili im se prijetilo da će izgubiti dom. Najčešće se radilo o osobama koje su se autale kod kuće te su i roditelji i obitelj prijetili izbacivanjem iz kuće, prestankom financiranja školovanja i životnih troškova i slično. Neke su čak i izbacili te su osobe bile primorane odlaziti u prenoćište za beskućnike."

LGBT osobe koje su različiti socio-ekonomski razlozi doveli do statusa beskućnika vrlo se rijetko odlučuju otvoreno govoriti o vlastitoj poziciji u društvu i na tržištu rada.

Lezbijka Romkinja iz ruralnog područja sigurno neće imati jednaku socijalnu i financijsku situaciju i budućnost kao zagrebački dečko iz fine familije

"Neke osobe koje su nas kontaktirale (najčešće putem e-maila ili SMS poruka) se često nakon nekog vremena prestaju javljati. Jave se u nekom kriznom momentu, a mi im nažalost ne možemo pružiti krov nad glavom, niti financijsku sigurnost, tako da osobe razočarane u sustav, jednostavno nestaju. Sustav ih sistematski maltretira i odbacuje, tako da je teško očekivati njihovu upornost, povjerenje i spremnost na aktivistički rad, odnosno zahtijevanje svojih prava. Život im je sveden na stvaranje strategija za puko preživljavanje, tipa što ću jesti sutra i gdje ću spavati. Tu situaciju si mi, koji imamo kakvu-takvu financijsku sigurnost, ne možemo ni zamisliti. Neke osobe nam se pak nastavljaju kontinuirano javljati putem e-maila. Oni uporniji uz našu pomoć rješavaju svoju situaciju preko centara za socijalnu skrb. Ono što im mi kao udruga možemo pružiti jest pravna pomoć u traženju socijalnih prava i direktan rad putem savjetovališta i radionica gdje se osobe osnažuju i gdje gradimo odnose povjerenja. U LGBT centru im je bio pružen siguran prostor, besplatne društveno-kulturne aktivnosti i podrška", kaže Brumen koja se sa svojim suradnicima nakon otvaranja LGBT centra susrela s većim brojem socijalno ugroženih osoba."

I unutar LGBT zajednice postoji hijerarhija i diskriminacija

Naša sugovornica u razgovoru o ovoj temi odlučila se i na samokritiku, pokušavši osvijestiti činjenicu da LGBT zajednica dosad nije uključivala ovu najugroženiju skupinu u svoje programe.

"To su osobe koje rade nisko plaćene poslove, rade na određeno, mjesec, dva ili na crno a pritom su na burzi, nemaju financijsku podršku roditelja. Možda je to nekome teško razumjeti ali te osobe nemaju novaca da sjednu u kafić ili odu van u neki klub. Njihov ih status automatski isključuje iz onog što se danas smatra uobičajenim društvenim životom. Mnogi od nas nisu ni svjesni da postavljanjem naočigled banalnih pitanja poput: idemo na kavu, izlet, u kino, na party i slično, automatski isključujemo i omalovažavamo osobe koje nisu u našem socioekonomskom rangu, ali mi pretpostavljamo da jesu. Postoji čitav spektar socijalno i ekonomski ugroženih LGBT osoba koje se na ovaj ili onaj način bore s egzistencijom. Tu dolazimo i do klasne pripadnosti, i nužnosti da organiziramo aktivnosti za sve LGBT osobe a ne samo one koje su socijalno i financijski uklopljene u sustav. Kontrina politika jest pružati besplatne aktivnosti (savjetovalište, kreativne radionice, grupe podrške), i siguran prostor kako nikoga ne bi isključivale po pitanju socioekonomskog statusa. Za početak je super ako organizirate zanimljivu radionicu, diskusiju ili grupu podrške, osigurate besplatno piće i grickalice i razgovarate s ljudima bez pretpostavke da smo svi u jednakom socijalnom i ekonomskom položaju."

Stanovnik kuće zaklade Albert Kennedy Trust u Manchesteru (Foto: Martin Godwin/Guardian)

Sandu Brumen pitali smo postoji li potencijal da se u nas otvori prihvatilište za gej beskućnike.

"Potreba postoji sigurno, samo u takav projekt se ne smije olako srljati. Prije otvaranja prihvatilišta ili skloništa potrebno je imati razrađen cijeli sustav, morate imati stručne osobe (psihologe, socijalne radnike i sl.) i osobe koje će biti zaposlene tamo, osobu koja vodi i brine o financijama jer potrebno je plaćati režije, hranu i životne potrepštine. Dakle, mora postojati cijeli tim i financijska konstrukcija. Nije samo stvar da se dobije zgrada za sklonište i to je to. Tko će brinuti o ljudima, tko će plaćati hranu i režije? Takve stvari ne mogu funkcionirati na volonterskoj bazi, niti na kratkoročnim planovima. Radi se o osjetljivoj populaciji, i ne možete se dovesti u situaciju da im mjesec dana pružite krov nad glavom a onda kažete da više nema sredstava. Tada ste tek napravili štetu. Važno je imati kvalitetan sustav podrške jer osobe često, kako zbog LGBT identiteta, kako zbog beskućništva imaju problema s mentalnim zdravljem te psihičkih problema (suicidalnost, depresija, agresija, nemogućnost koncentracije, rastresenost). Zbog načina na koji ih homofobna okolina tretira i zbog borbe za egzistenciju, te osobe vrlo često imaju problema s mentalnim zdravljem. U skloništu vi sve te ljude s njihovim psihičkim koferima stavljate na jedno mjesto. Isto tako LGBT znači čitav spektar rodnih identiteta/izražavanja i seksualnih orijentacija, i unutar LGBT zajednice postoji hijerarhija i diskriminacija, pa treba znati kako rješavati moguće probleme u skloništu."

Potreba za prihvatilištem postoji sigurno, ali u takav projekt se ne smije olako srljati jer mora postojati cijeli tim i financijska konstrukcija. Nije samo stvar da se dobije zgrada za sklonište

Velik izazov predstavlja iznalaženje metoda kojima bi se ovaj problem moglo učiniti vidljivijim na razini LGBT zajednice i društva u cjelini i na koje sve načine pružiti pomoć LGBT beskućnicima.

Beskućništvo je tabu jer zahtijeva suočavanje s problemima i ljudskim sudbinama

Brumen smatra kako gej beskućnici ne vide LGBT organizacije kao mjesto vlastite pripadnosti, držeći da je to također odgovornost aktivistkinja i aktivista. "Vrijeme je da se propitamo za koga radimo aktivnosti i koji dio zajednice obuhvaćamo, ali važno je i da same LGBT osobe osvijeste postojanje ovog problema i počnu se aktivirati po tom pitanju, onda možemo preći na društvo u cjelini. Sad mi se još uvijek čini da je ovo tabu tema, jer zahtijeva suočavanje s problemima i ljudskim sudbinama, propitivanja nas samih i naših privilegiranih pozicija. Moramo biti svjesni da se nismo za sve svom životu izborili i da ima onih koji su, zbog pravila igre u kapitalističkom svijetu, u startu uskraćeni. Lezbijka Romkinja iz ruralnog područja sigurno neće imati jednaku socijalnu i financijsku situaciju i budućnost kao zagrebački dečko iz fine familije. A to ljudi najčešće ignoriraju, žive u svojim balonima i druže se sa sebi sličnima po socioekonomskom statusu.

U samoj LGBT zajednici sam primijetila da tema privilegija i ekonomskog statusa ignorira i jednostavno ne postoji interes za ovu problematiku, a o aktivnom djelovanju po tom pitanju da i ne pričam. Primjećujem i sindrom koji sam nazvala 'instant empatija', kad osobe koje nemaju egzistencijalnih financijskih problema čuju dirljivu priču o LGBT beskućnicima, pa su zabrinuti taj dan, napišu dirljiv status na Facebooku, primjerice daruju svoju staru odjeću Crvenom križu, ali zapravo i dalje žive u kavezu svojih privilegija i za par dana više neće htjeti ni razmišljati o temi jer bi to narušilo njihove svakodnevice. Ono što možemo sad i odmah jest javno pričati o toj temi, da ne budemo isključivi u djelovanju, da organiziramo sigurne prostore te da osvještavamo sebe i osobe iz okoline", zaključuje Brumen.

Nakon što smo proteklog tjedna proslavili jedno od povijesnih ostvarenja domaćeg LGBT pokreta – konačno izglasavanje Zakona o životnom partnerstvu – valjalo bi iz duboke vreće kompleksnih i mračnih tema na svjetlo iznijeti sve ono što smo dosad ostavljali po strani. Život LGBT beskućnika svakako jest jedan od problema kojim se kao zajednica nismo pokušali sustavnije baviti.