Foto: HoëbekeEpiteti kojima se opisuje rana gej prošlost (to bi bila ona koja bilježi barem pola stoljeća ili, drukčije rečeno, ona prije moderne borbe za jednakost prava) uglavnom spadaju u skupinu žalobnih. Ta povijest je tako redovito skrivena, tajna, mračna, patnička, opasna, tmurna, rubna, prognana, izložena kojekakvim prijetnjama … (sentimentalisti će svakako dodati i nesretna).

Dakako, zbog slabe ili nikakve vidljivosti gej populacije u službenoj modernoj povijesti, može se donekle i razumjeti i opravdati taj rakurs (auto)viktimizacije, no jednako tako, legitimno je postaviti sljedeće pitanje: valja li baš čitavu modernu povijest homoseksualnosti, točnije, onu prije Stonewalla, svesti na monotoni niz tužaljki?

Dokumentarni film "Nevidljivi" (Les Invisibles) francuskog autora Sébastiena Lifshitza o istospolnim ljubavnim pričama i ispovijestima starije generacije u tom je pogledu itekako dragocjen. Film, koji je ove godine dobio nacionalnu nagradu César za najbolji dokumentarni film, nastao je zahvaljujući amaterskim fotografijama koje je autor pronalazio po Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u. Na tim je fotografijama pronašao dirljiva svjedočanstava o ljubavima iz tzv. "mračnog perioda", slike sretnih istospolnih parova, ceremonija vjenčanja, a filmom je zabilježio nekoliko ljubavnih priča o ljudima mahom rođenih u razdoblju između dva svjetska rata.

Radost življenja

Naspram monolitne vizije povijesti u kojoj se homoseksualnost, uz rijetke iznimke, redovito svrstavala u red psiholoških poremećaja i više-manje izlječivih bolesti, dokumentarac donosi iznimno neočekivan i rasterećen pogled. Tako primjerice 85-godišnji pastir Pierrot, bez ikakvih kompleksa, priča o tome kako mu je ljubavni život na francuskom selu neprestano levitirao između naklonosti prema muškarcima i prema ženama. Vremešna Monique tvrdi pak da je u to doba bilo skandalozno, prosto "nezamislivo" proglasiti se lezbijkom, iako su svi dakako znali za postojanje homoseksualnosti.

Filmom je, za početak, autor pokazao da je i drugo i drugačije čitanje povijesti ne samo moguće, već i nužno. "Preda mnom su se ukazale sve te tajne fotografije koje su otkrivale jednu istinsku radost življenja, nesputanu slobodu, osviještenu seksualnost što je posve odskakalo od službene povijesti prognane i nesretne homoseksualnosti. Ideja za film došla je upravo preko tih fotografija.", tvrdi Lifhshitz.

Film je popraćen i novim izdanjem knjige (Editions Hoëbeke) sa sakupljenim arhivskim fotografijama iz obiteljskih albuma, nastalih u razdoblju od 1900. do 1960., pronađenih na tavanima ili sajmovima antikviteta. Te tajne fotografije, nastale bez ikakve pretenzije, poštuju naizgled sve klišeje prikaza ljubavnih parova. Tu su neizostavni motivi držanja za ruke, ljubljenja, plesa, izmjene nježnih pogleda uz tek jednu, "skandaloznu" razliku – svi su parovi istospolni.

Efektna subverzija službene povijesti

"U tom vremenu, da bi se dobila fotografija, valjalo je kupiti film, snimiti fotografiju, odnijeti je u laboratorij te zatim doći po primjerak. To je značilo pristati na izlaganje pogledu javnosti ili barem pogledu čovjeka iz laboratorija koji je imao uvid u vaše fotografije. To mi se činilo iznenađujućim, čak proturječnim, znajući što nam se govorilo o borbi homoseksualaca". priča Lifhshitz.

Autor preko projekata filma i knjige zapravo riskira hipotezu da je "možda zapravo velika većina homoseksualaca uspjela pronaći kompromis sa samim sobom, s okruženjem, obitelji, radnom i društvenom okolinom, ili kroz diskreciju, ili kroz izvjesni oblik nevidljivosti što je dovelo do toga da su mogli više ili manje živjeti svoj identitet."

Upravo kroz izostanak militantnog okvira ili kakve tendenciozne teze, projekt uspijeva izići iz jednostrane vizije "vječnog mraka" koji je navodno vladao prije otvaranja javnog fronta za jednakost prava. Naime, teško je zamisliti sublimniju i efektniju vježbu subverzije službene povijesti od amaterske fotografije iz prve polovice 20. stoljeća na kojoj dvije žene u elaboriranoj mizansceni hine ceremoniju vjenčanja u vrtu, jedna nosi lažne brkove i odijelo, a druga besprijekorno bijelu čipkastu vjenčanicu.

Švicarci su u nedjelju uvjerljivom većinom podržali zakon koji zabranjuje diskriminaciju na temelju

“Feminizam i gotovo”, poručeno je s osmog Noćnog marša u Zagrebu, najvećeg prosvjeda za prava žena

U prvom izdanju mjesečnog pregleda nove queer glazbe govorimo o izvrsnom albumu "Orquídeas" Kali

Je li vam poznat scenarij kad se kolege s posla vrate s godišnjeg odmora i prepričavaju

Dora 2024. nakon dugo je godina donijela dvije polufinalne večeri, jer standardni format od jedne

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.