Pročitavši sjajan tekst Suzane Tratnik o autobiografiji i lezbijskoj/gej književnosti u njezinoj novoj knjizi "Konec strpnosti", sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam na promociji svojih knjiga bila upitana koliko je autobiografskih elemenata prisutno u mojim knjigama. Nema tko me to nije pitao – prijatelji, poznanici, novinari, virtualni i stvarni čitatelji, predstavljači, čak i književni teoretičari. Da, čak i oni!

Osjećala bih se tada kao da me carinik na povratku iz šopinga u Grazu podsmješljivo gleda i pita imam li što za prijavit. Najradije bi me u kabini skinuli do gola, ispreturali mi kofere i razgledali sve – izvukli dva kompleta donjih gaćica iz H&M-a, set Ikeinih čaša, Lindtove praline... Vadim se još uvijek na razne načine iz te neugodne situacije, pomirljivo govorim o autofikciji, recitiram postotke autobiografskih i fikcijskih omjera u mojim knjigama, bacam šale, mrzovoljno se durim, a nedavno sam na jednoj tribini svađalački podviknula i "što vas briga".
Nora Verde

***

U tekstu promišljam o tome jesu li lezbijska i gej književnost neminovno autobiografske i u čemu je važnost literalizacije osobnih iskustava za takvo pisanje. Autobiografsko pisanje u ovom se slučaju nerijetko smatra književnom slabošću, skoro da dnevničke zapise, smatra se, autori i autorice pišu 'samo iz sebe'. Strukturirana u tekst, osobna iskustava bivaju stavljena u širi društveni kontekst, te se gej i lezbijsko pismo pokazuje kao evidentno ishodišno polje stvaranja i širi kut gledanja.

Što život piše?

Jedna moja prijateljica prije skoro deset godina živjela je u skvotu u Metelkovoj, u zgradi poznatoj kao Pešaki. Danas su u njoj uglavnom umjetničke galerije ili su je zauzeli različiti pripadnici i pripadnice supkulture lezbijki, transseksualaca, punkera i drugih skvotera. Ovisno o šarolikosti stanara, odnosi među njima bili su vrlo zanimljivi i autentični, pa je moja prijateljica odlučila napisati roman o avanturama skvotera u Pešakima. Ali nakon nekoliko dana rekla mi je kako je odustala od svojeg spisateljskog projekta, no ne zato što joj je nedostajalo materijala, već zato što je bila razočarana onim što je nastajalo. Naime, unatoč brojnim skiciranim događajima, dijalozima i zapletima, osjećala je da to nije to te da je njezin književni tekst u odnosu na zbiljsko događanje jednostavno "premalo stvaran".

Iako je događaje dosljedno i detaljno prenosila, te neke od dijaloga stanovnika i stanovnica skvota doslovno preuzela iz stvarnosti, konačni je rezultat bio suhoparan, monoton i gotovo neprepoznatljiv. Tako se na kraju upitala zašto bi pisala dalje kad se vidi da je njezin tekst ne govori ni o čemu.

Ova prijateljičina spisateljska avantura govori o najmanje dvije stvari. Prvo, život sam po sebi ne piše ništa, a kamoli romane. Drugo, autobiografski tekst funkcionirat će isključivo s pripovjednom strukturom i minimalnim pripovjedačkim razlogom. Samo kad bude strukturiran bit će "istinit", gole činjenice će tada prerasti u zanimljive, pisanja vrijedne događaje i osobna iskustva i neće govoriti same za sebe, već iz nekog gledišta.

Autobiografija kao točka gledišta

Ovaj ću tekst i sama graditi iz autobiografskih (spisateljskih, čitalačkih i znanstvenih i drugih) iskustava, spoznaja i zaključivanja.

Zato sam započela s konkretnim primjerom eksperimenta autobiografskog romana koji mojoj prijateljici nije uspio. Još uvijek autobiografiju ne vidim samo kao pisanje o sebi ili iz sebe i svojih iskustava, još manje kao vjernog opisivanja zbilje. Pokazat ću to na primjeru pozicioniranja iskustva u manjinskoj književnosti, konkretno lezbijskoj.

Lezbijska ili gej književnost u pravilu dobiva oznaku autobiografije i pripisuju joj se terapeutski i emancipacijski učinci. Naročito ako je istospolno usmjerenje autora i autorica poznata "činjenica", pa se autobiografijom smatra gotovo sve što oni napišu, ne vodeći računa da su im obrada teme ili tematika kojima se služe vrlo često različita.

Ako dakle lezbijka, gej ili biseksualac pišu iz svoje točke gledišta, u pravilu se smatra da pišu iz vlastitih iskustava, vrlo osobno, intimno i iz vrlo jasne, "njihove" pozicije. Njihovo se pisanje pejorativno prepoznaje kao izrazito subjektivno, previše politično, u literaturi neprekidno izražavaju kritiku svijeta ili da je njihovo pisanje samo produžena ruka aktivizma, skoro da ga se smatra sociološkim (p)opisom događaja iz života lezbijske i gej supkulture, koji su za heteroseksualne čitatelje/ice previše dnevnički.

Neka im bude. Ali na tom se mjestu moramo zapitati zašto lezbijska, gej i ostale manjinske književnosti ne postaju tako lako "objektivne"? Mogli bismo se pitati je li takozvana "univerzalna književnost" (koja je sama po sebi "kvalitetna" da se sve druge oznake čine uvredljivima) uvijek objektivna, apolitična, neprogramatska i čista, ali radije se upitajmo koliko je uopće moguće govoriti o takvoj univerzalnosti. Ako lezbijske spisateljice i gej spisatelji pišu "samo o sebi", o čemu onda pišu ostali autori i autorice? I ako recimo "ženska literatura" govori samo vlastitim iskustvima autorica, znači li to da autori umiju pisati takozvanu univerzalnu literaturu bez vlastitih životnih iskustava? I ako lezbijke i gejevi pišu "iz sebe" , iz svojeg manjinskog miljea, ako pišu samo o onome što najbolje poznaju, da li to znači da drugi autori i autorice također odlično pišu o stvarima koje ne poznaju ali umiju sjajno upotrijebiti maštu?

Književna djela lezbijki i gejeva teško je podijeliti na "homoseksualna" i na ona koja to nisu

Moj osjećaj je da se autobiografska literatura često opisuje kao manje vrijedna, kao da ne može nadići dnevničke zapise i da ti autori i autorice ne mogu izbjeći osobna iskustva zato što nisu kadri izmisliti ništa bolje od banalne svakidašnjice. Inače bi sigurno pisali o nekim šire društvenim temama koje se dotiču svih i u kojima bi se trebali svi prepoznati. To će reći da postoji vjerovanje da postoje pitanja i teme koje pripadaju i zanimljive su za sve, a druga pitanja i teme su zanimljive samo određenom dijelu čitatelja.

Na ovom se mjestu moramo ponovno dotaknuti pitanja očiglednosti koje se nalazi u srži one nepopularne i proklete podjele književnosti na većinsku i manjinsku ili na univerzalnu i partikularnu. Naravno da je utjecanje "samo dobroj" literaturi svojstveno za mnoge spisateljice i spisatelje što su dobili etiketu manjinske književnosti, pa radije sami traže prečice do univerzalnosti književnosti, govoreći da je književnost dobra ili loša te da isto valja primijeniti na njihova djela. Tako neke autorice odgovaraju da ne vjeruju u postojanje ženske književnosti, kao što ni pisci nemaju "muške književnosti". Vjerojatno je nemaju zbog toga jer je jednostavno ne trebaju jer se muško pisanje oduvijek smatralo za očigledno djelovanje.

Prema toj bismo analogiji lako rekli da je bespredmetno govoriti o lezbijskoj/gej književnosti te da su te oznake nepotrebne jer kad je književnost dobra, ona ukida podjele i postaje univerzalna. Što prosto rečeno znači da je svatko lako čita i razumije. Ali lezbijska i gej književnost te nesvjesno pripisane odgojno-obrazovne funkcije, međutim, ne može postići u svim primjerima i za sve, te to nije njezina konačna i jedina namjena.

Homoseksualna djela i ona koja to nisu

Za zorniji prikaz gorespomenutoga evo još jednog simptomatičnog primjera. Neki čitatelj je na blogu na kojemu se raspravlja o pročitanim knjigama kazao da ne čita i neće čitati djela slovenskih homoseksualnih autora jer ga homoseksualci i njihov svijet ne zanimaju. On sâm, kaže, nije homoseksualac i to ga se ne tiče. Takvo uvjerenje nije rijetko. Nećemo se suprotstavljati blogerovu mišljenju koje je ponajprije predrasuda prema ovoj manjini, no pokušat ćemo shvatiti što je zapravo htio reći kad je tako suvereno govorio o njemu dalekom i stranom svijetu homoseksualaca. Druga čitateljica mu je na to odgovorila da takav stav nema veze s književnošću i čitanjem knjiga, jer čak ni lezbijske autorice i gej autori ne pišu samo o svojem seksualnom usmjerenju, nego i o mnogočemu drugome te da homoseksualnost nije uvijek tako očigledna, pa ni jedina tema njihovog stvaranja.



Međutim, strastveni čitač ili čitateljica mogu čitati bez unaprijed stvorenih predrasuda. Ipak, mislim da nije u pitanju samo homoerotski motiv nekog djela, koji se može izravno otkrivati preko neposredno napisanih događaja, dijaloga, riječi i zapleta o kojima na koncu pišu mnogi autori i autorice, bez obzira na seksualno opredjeljenje iako više sporadično i epizodično, kako je moguće zaključiti iz nekoliko odlomaka antologije "Plava svjetlost, homoerotična ljubav u slovenskoj literaturi" (Mozetič, 1990). Čak i kad lezbijske autorice i gej autori ne pišu tako očito o homoseksualnosti, vjerojatno pišu iz nekoga prepoznatljivog stajališta i tako druge teme osvjetljavaju iz vlastite točke gledišta. Stoga spomenuti bloger koji tvrdi da iz principa ne čita djela homoseksualnih autora i autorica ima pravo – bar što se tiče principijelnosti. Književna djela lezbijki i gejeva zaista bi bilo teško podijeliti na homoseksualna i na ona koja to nisu.

Vratimo se opet autobiografskom pisanju koje je nekako prilijepljeno manjinskoj, u ovom slučaju lezbijskoj i gej književnosti, te možemo reći da ne ide toliko za autobigrafičnošću osobnih iskustava autora/ica, već širi autobiografsku prizmu njihove točke gledišta. Što to znači, bilo je dobro rečeno u prilog nagrade Zlatna ptica 2007 što ju je dobila spisateljica Urška Sterle za svoj kratkoprozni prvijenac.

Lezbijska književnost

Sterle doista spada u renomirane lezbijske autorice; deklarirana je lezbijka, aktivistica i lezbijska spisateljica koja je svoju knjigu izdala u Škucovoj ediciji Vizibilija koja se programski opredjeljuje kao lezbijska. Mnoge kratke priče u njezinoj zbirci su "insajderske", njihov narativni i mentalni prostor prepoznatljiva je slovenska lezbijska scena, druge su više fikcijske, društveno kritičke sa manje realističnim zapletima. Što stoga povezuje njezino pisanje koje se na prvi pogled razdvaja na dva tematska dijela? Bi li se spomenuti bloger lakše pronašao i identificirao s njezinim nelezbijskim pričama, koje kao da nemaju očigledne homoseksualne sadržaje? U obrazloženju nagrade za zbirku Urške Sterle napisano je ono što zapravo dobro definira kut gledišta manjinske književnosti: "Lezbijsko "polje" je istovremeno ishodište autoričinog kritičnog, eksplicitno političkog angažmana i ključno prizorište njezine inidividualno-emancipacijske i književno-stvaralačke geste koja ne namjerava, a zapravo ne želi i ne može dopustiti potlačenost i tavorenje na marginama društva (Flajšman, 2008).

Za određivanje lezbijske književnosti je stoga ključno ishodišno stvaralačko polje, tzv. point of view, bez obzira na izbor konkretnih (homoseksualnih) tema, određeni kut gledišta pisanja koji je autobiografski, ne ograničavajući se na smisao individualne sudbine pojedinca ili pojedinke, nego na dimenziju njezine ili pozicioniranje njegove sudbine, znanja i iskustva.

Godina bisera, Prag i autofikcija

Možda je od djela Urške Sterle posve obratan primjer romana "Godina bisera" češke spisateljice Zuzane Brabcove. Autorica je kći književnog povjesničara i disidenta Jiřija Brabca, potpisnika "Dokumenta 77", čija je obitelj bila isključena iz češkog javnog kulturnog života, te je zato dugi niz godina imala problema u pronalaženju posla, pa je kao i ostali disidentski pisci svoje romane isprva izdavala u inozemstvu. Njezina djela smatraju se dubokim i stilski izbrušenim refleksijama društvenog trenutka. Godine 2000. Brabcova je objavila roman "Godina bisera" koji je tematski bio drugačiji od svega što je pisala do tada, pa su se čitatelji i čitateljice pitali je li moguće da je to njezino vlastito djelo.

Roman govori o potrazi za seksualnim identitetom udane žene i majke srednjih godina koja je zaposlena kao novinarka i za potrebe svog članka istražuje lezbijsku scenu Praga. Upoznaje lezbijku koja postaje njezina informatorica i družeći se s njom spoznaje da je lezbijstvo njezin osobni izazov kojeg poput neke crne kutije mora tek pronaći i dešifrirati. Istovremeno s otkrivanjem vlastitog lezbijskog identiteta ona spoznaje i nepodnošljivu homofobiju češkog društva koje ranije nije bila svjesna, niti je o njoj razmišljala. Brabcova je u romanu iznimno potanko i senzibilno iznijela kako spoznaja o vlastitoj homoseksualnoj prirodi nije osobno iskustvo koje bi bila stvar pojedinca ili pojedinke, već u sebi nosi vrstu spoznaje, vjerovanja, straha i pitanja o tome kako taj identitet živjeti.

Na raspravi o lezbijskoj i gej književnosti koja se odvila na Praškom književnom sajmu 2005. godine, Brabcova je govorila o tome kako su čitatelji i čitateljice vrlo dobro primili ovaj roman te je doživio čak pet izdanja i bio češki roman godine, no pored toga mnogi su se čudili odakle "ta tema" u njezinu pisanju. Smatrali su da je lezbijska egzistencija u romanu tako dobro prikazana da se čini nemogućim da ju je tek tako izmislila, no da takvo što ne može biti dio osobnog iskustva ove priznate i vrsne spisateljice. Iz čijeg kuta gledišta piše Brabcova, ako je lezbijski narativni fokus njezin, iz čijega je onda pisala ranije? Ili je više manje isti, njezin vlastiti? Autorica je na to kazala kako njezino djelo nije autobiografija, ali ni fikcija, već autofikcija , termin koji označuje trend u suvremenoj književnosti koji se prema autobiografiji ne odnosi kao prema nečemu manje vrijednom i onom što bi trebalo potisnuti.

Zanimljivo bi bilo znati je li taj roman koji govori o "minornom" iskustvu spoznaje seksualnog identiteta, koje je također odlično postavljeno u širi društveni kontekst, istovremeno i u opoziciji s njim i vrijedi li i za njega ocjena da je riječ o "dubokoj, stilski izbrušenoj refleksiji društvenog trenutka"?

Širenje područja autobiografskog

Lezbijsko i gej pismo ne smije se razumjeti kao literarni zapis ili literarizirani oblik autobiografskih iskustava pojedinaca jer to nije samo njezina ili njegova osobna stvar koja se podastire javnosti.

Lezbijska i gej književnost je prije svega eksperiment pozicioniranja tih iskustava u svijetu jer ona tek tako dobivaju svoje značenje i težinu. Tim postupkom iskustva pojedinaca postaju iskustva manjinske zajednice koja se prepoznaje u njihovoj literarizaciji te se s njima može identificirati.

Zbog te identifikacije često prevladava mišljenje da je lezbijska i gej književnost namijenjena čitateljicama i čitateljima koji dijele to seksualno usmjerenje. Oni koji nemaju takvih osobnih iskustava ne mogu se prepoznati u književnosti koja im je strana ili, kako smo ranije spomenuli, u njoj se neće prepoznati iz principa, jer bi takvo što moglo uzdrmati njihovu seksualnu orijentaciju, stoga radije vole misliti da manjinski autori/ce pišu iz perspektive koja nije zanimljiva za sve čitatelje. Tu se opet vraćamo na pitanje očiglednosti, posebno kad govorimo o književnosti "za sve". Vjerojatno se malo tko pita kako se u svijetu koji je većinski heteroseksualan i heteronormativan snalaze lezbijske čitateljice i gej čitatelji. Ali zbog samorazumljivosti heteronormativnosti su se pri čitanju sigurno najprije susretali s djelima koja ne tematiziraju homoseksualnost. Ali su ih naučili čitati. S drugačijim djelima, u kojima bi lakše prepoznali svoja iskustva u širem autobiografskom smislu, upoznali su se tek mnogo kasnije, najčešće su se morali upustiti u potragu za njima.

(Izvorno objavljeno u reviji Jezik in slovstvo, št. 3-4, 2008.)

Suzana Tratnik je slovenska lezbijska aktivistica, spisateljica i prevoditeljica. Objavila je šest knjiga kratkih priča: Pod ničilo, Na svojem dvorišću, Vzporednice, Česa nisem nikoli razumela na vlaku, Dva svetova i Rezervat, dva romana: Ime mi je Damjan i Tretji svet. Autorica je memoarske knjige Lezbični aktivizem po korakih i zbirke eseja i članaka Konec strpnosti.

Nora Verde  literarno je ime Antonele Marušić, hrvatske spisateljice i novinarke, autorice proznih knjiga Posudi mi smajl i Do isteka zaliha.