Još prošle godine i službeno je ugašen Exodus, jedna od najvećih organizacija koja se bavila konverzivnom terapijom u kojoj se gej individue nastojalo učiti heteroseksualnom ponašanju.

Nakon tog simbolički važnog koraka uslijedilo je nedavno i pokajničko pismo devet nekadašnjih vođa konverzivne terapije u kojem su javno priznali da takav vid terapija samo "pojačava  internaliziranu homofobiju, tjeskobu, osjećaj krivnje i depresiju" te donosi više štete no koristi. Iako ni danas naravno ne valja podcijeniti utjecaj lukrativne prakse konverzivnih terapija (aktivan posebice u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu) može se zaključiti da je dio kršćanske zajednice u međuvremenu osvijestio štetnost (ili barem neučinkovitost) prakse.

Stoga sve više jača fenomen celibata kao izvjesnog nadomjeska tvrdoj praksi konverzivnih terapija o čime piše i Religion News Service, a prenosi Huffington Post.  Naime, godinama su LGBT osobe unutar kršćanske zajednice imale tek nekoliko, ne baš zahvalnih opcija: napustiti vjeru, ignorirati vlastitu seksualnost ili pokušati preobraćaj.

No ni oni koji su odabrali celibat, kao medijanski status između vjerskih uvjerenja i osviještenosti o vlastitoj spolnosti, ne uspijevaju pomiriti očekivanja zajednica. Kako piše Vanessa Vitiello Urqhart u časopisu Slate, gej kršćani i dalje su u teško premostivom procjepu. S jedne strane, sekularna LGBT zajednica smatra ih, pomalo simplicistički, kao osobe koje i dalje gaje internaliziranu homofobiju, dok ih konzervativni dio kršćanskog pokreta smatra buntovnicima s prevratničkim tendencijama u (nužno opasnoj) domeni seksualnosti.

Prijelaz od konverzivnih terapija (zasnovanih na temeljnoj ideji da je homoseksualnost izlječivi mentalni poremećaj) prema celibatu, važnoj katoličkoj instituciji, desio se tek posljednjih godina i odražava šire društvene promjene kao što su uvođenje bračne jednakosti i šire društveno prihvaćanje homoseksualnosti.

Naime, godinama su LGBT osobe unutar kršćanske zajednice imale tek nekoliko, ne baš zahvalnih opcija: napustiti vjeru, ignorirati vlastitu seksualnost ili pokušati preobraćaj

Stoga svakako jest znakovito da je i Američka udruga kršćanskih savjetnika, koja broji 50.000 članova,  iz svog statuta izbacila konverzivne terapije te istaknula temeljno pravo na samoodređenje.

Kako je celibat pomaknuo granice razmišljanja o homoseksualnosti?

Bivši vođa Exodusa, Alan Chambers, koji je u braku sa ženom već 16 godina, danas pomirljivo tvrdi da je celibat bolji odabir od konverzivne terapije jer su nekoć opcije bile ili zatomiti svoju spolnost ili se prikloniti mentalitetu "izliječenog homoseksualca".

No za razliku od reparativne terapije koja se nominalno vodila idejom da je homoseksualnost tek nesretno poglavlje života individue koje se da zatvoriti,  sama praksa celibata ostavlja puno više mjesta za  refleksiju o pomirenju (ili barem suretu) duhovnosti i tjelesnosti. "Čini mi se da ima mnogo stvari koje ne razumijem, no mogu svoju sumnje i daje razvijati unutar crkve", piše Eve Tushnet (35) koja na jesen objavljuje knjigu "Gej i katolkinja".

Nadalje, zaključuje da su se gej kršćani morali puno ranije suočiti s usamljenošću prosto zato jer im institucija braka, "univerzalnog američkog rješenja za muke ljudskog srca", nije bila dostupna.

Naravno,  lako je naprečac zaključiti da je celibat tek mirnija forma koja esencijalno i dalje podcrtava kršćansku nesnošljivost spram bilo koje druge seksualnosti osim reproduktivno-heteroseksualne. No relativno novi fenomen gej celibata je ipak nešto složeniji. Naime, sama činjenica da se barem nominalno uvažava homoseksualnost (točnije , da ju se apriorno ne odbacuje) i da se govori o samoodređenju ukazuje na "sitnu, no značajnu promjenu", tvrdi Mathhew Vines, autor knjige „Bog i gej kršćanin“.

No za razliku od reparativne terapije koja se nominalno vodila idejom da je homoseksualnost tek nesretno poglavlje života individue koje se da zatvoriti,  sama praksa celibata ostavlja puno više mjesta za  refleksiju

Da je odabir celibata otvorio više prostora za razmišljanje, pokazuje, među ostalim, i odabir "etikete". Naime, neki smatraju da im oznaka "gej kršćanin" uopće ne odgovara, poput autora Gradya Smitha jer drži da se termin gej, za većinu, i dalje odnosi na "životni stol otvoreno izražene seksualnosti". Vode se rasprave i o tome osuđuje li se istospolna privlačnost unutar kršćanske vjere samo ako se prakticira ili se pak osuđuje požuda koja može zamijeniti osnovnu privlačnost. A to su tek neki od čimbenika koje itekako valja uzeti u obzir prije no što se pristupi brzopoteznoj i u osnovi veoma površnoj osudi rastućeg fenomena celibata samo zato što se smješta van gej mainstreama.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.