Emocije ne možemo kontrolirati, mogu ih samo prihvatiti. Ponašanje i riječi možemo. Naime mi ovdje govorimo o riječi koja ima -fobija u sebi.
Primjer mog pokojnog očuha. Bio je rasista (iako nikada nije vido crnca), no nakon dugog moljenja i nagovaranja je pristao da dovedem kući jednog crnog prijatelja. Napravial sam dramu da mi je spasio život, tako nešto, uglavno dramatizirala sam teško. Očuh pristane .
I tako dođe on, prespava kod nas, skuha nam i ručak (shepard pie), druži se, njih dvoje se k**** ne kuže, mamu mu kuha blitvu na samoborski način (što je odonda mu "morala" svaki put raditi).
Stigne trenutak oproštanja.
MOj očuh od 130 kg sa tim svojim težačkim i radničkim rukama punim žuljevima, sa suzama u očima pri put dotakne tog čovjeka, i kaže mi da mu prevedem da može doći kad god želi.
Nit dan danas ne mogu maknuti su scenu iz glave. Kad smo ga otpravili kaže on meni "a ja sam mislim da oni jedu suhe kobilice" (to je neki lokalni izraz kojem ne znam posve značenje, mislim da misle na kosti).
Tada sam shvatila kako se bori protiv -fobija. Vlastitim iskustvom. Primjerom. Da ono što je strano posatne blisko.
I zato ne bih otpustila dobrog radnika zato kaj on iz nekog svog razloga se boji pedera i lezbi.
Recimo imam predrasude prema Romima. NIkad mi ništa ružno nisu učinili, al ako ih vidim u tramvaju postat ću opreznija. OK, uja mi je pokušao prodat mamu njima

, al to je druga priča

. Taj moj neracionalni osjećaj su mi usudili sa riječima i prijetnjama "cigani buju te vrkali" ako bih bila zločesta. Kako svoju predrasudu ne mogu posve pobijediti, jedino što mogu je paziti na riječi i ponašanje jer tu mogu biti odgovorna. Sa svjesnošću da ta predrasuda u određenim nepovoljnim okolnostima može pokazati svoje ružno lice. Nadam se u životu nikada neću doći u tu situaciju. NI sa jednom svojom predrasudom.
E sad da pređem na ponašanje. To što se netko bori za svoje stavove, mogu samo cijeniti. Vjerujem da ima onih koje u toj svojoj borbi ne kreću iz -fobije nego iz svog uvjerenja da treba "spasit"/što već brak i obitelj, iz ljubavi prema Bogu i sl.
Da mi na poslu dijeli letke ili tako nešto, letio bi/letila bi. To što u svom privatnom životu radi recimo u UIO se mene ne tiče.
Tko zna možda će mi da ležim povrijeđena na ulici prije pomoć taj konzervativni desničar nego neki prosvjetljeni liberalni humanitarc. A to je u konačnosti najbitnije -kakav je čovjek i njegova djela a ne u što vjeruje/osjeća.