Dva stola dalje, sama, mirna sjedi lijepa zena. Po vanjštini bi se reklo da su generacija. Je li samo dobro ocuvana ili je stvarno ista godina prizvodnje, teško je reci, ali da dobro izgleda je fakat.
-Mmmm, vidi one mace - pomisli nas glavni junak - baš dobro izgleda.
Kako bi samo rado pricao sa njom...Ali sta da joj kazem?? Tako sam prokleto stidljiv i svaki put kad pokusam pricati s nekom zenom, valjam samo gluposti...Hmm Znam!! Reci cu joj da sam se zaljubio na prvi pogled.
Ma, ne...Radije ne...Ismijat ce me i izvaliti neki zenski fazon na temu.
Mozda da joj posaljem pice, a ostatak ce doci sam po sebi. Pih, bas sam smotan.
U tom trenutku zena ustaje i odlazi.
-Jebi ga...Stvar se samo od sebe rijesi. Bas sam smotan. Kako mi fali hrabrosti svaki put. Toliko je tema o kojima bi se dalo mljeti. Pa i upucavanje je za ljude.
Sta mi moze biti, da me odbije ili da pristane?!
Ni od jednog od tih stvari se ne umire. Mada bi u ovom drugom slucaju umro od srece. Nece se. Mozda je i bolje ovako. Ko zna kakve bi mi sve probleme ova lijepa zena donijela.....
Par minuta poslije, zena se vraca i sjeda za isti stol.
-Evo je opet!! Vratila se!! To je to!
To mora da je znak! Mi smo odredjeni jedno za drugo!
Sad cu joj prici. Valjda ispricam nesto interesantno!
Sad ili nikad!
Eksira svoj dupli pelinkovac da se okurazi, provuce ruku kroz kosu, uvuce stomak, ispravi ledja, lagano odšeta do stola za kojim sjedi lijepa zena, spusti se na slobodnu stolicu i dubokim glasom upita:
'Jes' to išla pišat'?!
