Mozda je prekasno sada, ali najljepsi monolog koji sam ja ikad procitala je
BUNCANJE iz "Lude djevice i pakleni suprug"
Prekrasan monolog gdje ona govori o opsesiji, strasti, bolesnoj ljubavi, zeljom za posjedovanje, fizickog narusavanja dok osjeca, gleda osobu koju voli. Neznam tko je to pisao, to smo citali na satu knjizevnosti, taj pisac spada u prvoklasnu knjizevnost. E i radi se o musko-zenskom odnosu, al profesor nam je rekao da je to samo krinka pisca koji je bio gay a da u to vrijeme nije smio pisati o svojoj muskoj ljubavi pa je uzeo muskog i zenskog lika.
Evo dio:
...ja sam Udovica, znate ... Pa da, bila sam nekoc vrlo ozbiljna, i nisam se rodila da postanem kostur. -On je bio gotovo dijete .... Zavela me njegova tajanstvena tankocutnost. Da bih posla za njim zaboravila sam sve svoje ljudske duznosti! Kakav zivot! Isitnski je zivot odsutan. Mi nismo na svijetu. Ja idem kao ide on, to se mora. I cesto plane na mene, mene, bijednu dusu. Demon! -To je Demon, znate, to nije covjek.
On kaze-ja ne ljubim zene, ljubav treba ponovo izmisliti, poznato je.
Slusam ga gdje besramnost prikazuje kao slavu a okrutnost kao car! -Ti ces me natjerati u smrt!
Ah, ja sam luda! Jednog dana ce isceznuti. Ali moram znati hoce li se popeti na kakvo nebo, da malo pogledam uzasasce svoga dragoga!
Ah, ja sam luda...
edit: no dobro, zakasnila sam koje 3 godine hahah sad sam vidjela, al kaj ima veze
al ipak Ljubavna pjesma od Pable Nerude 
