Bavim se sporom otkad znam za sebe, tako da mi je ideja provođenja subote u dorani nije ni najmanje privlačna, kao ni odbojkašice - previsoka, prežgoljava stvorenja s problematičnim tetivama i nikakvom koordinacijom.
I onda skužim kapetana frendičine ekipe....
metarosamdeset, savršeno građena, oni fini vretenasti mišići, sva zategnuta, u hlačicama i pripijenoj majci, još onak zadihana i crvena u licu...
Dobro veli Nothombica, kad je netko zgodan iz grupacije koja nema tendenciju zgodnosti (ili je ja ne doživljavam tako), onda možeš samo gledati
Kasnije se upoznamo, cura presimpatična, zrači karizmom i onim pozitivnim entuzijazmom koji imaju zaduženi za dizanje morala u ekipi.
I skužim tu neku vibru, ono sekundu duže drži ruku, malo preintenzivan pogled i naglašeno simpatična reakcija. Mozgam si dal da šta probam - neću.
Sad ide zabavni dio.
Hepening se zvao Katolička odbojkaška liga. Gdje se susreću timovi raznih župa
A frendičina župa je iz djela grada - ne želim sad presumirati niti širiti predrasude - gdje se frendovi sami zafrkavaju na račun svoje konzervativnosti i "ma nema ti toga u nas"
Kakve su mi šanse?
košarkašice se bar kreću u prostoru 