Pa, moram priznat da nisam baš luda za promjenama. Ja uvijek znam što hoću i dosadašnji stavovi i načini su uvijek donosili rezultate, tako da potrebu za promjenom ni ne vidim, osim u par malih sitnica, a na tome već radim.
Pristajem li mijenjati loše navike? Ako sam stvarno prisiljena - da i onda to činim s neopisivom lakoćom, ako mi baš nije o glavu - onda razmišljam o tome po principu cost benefit analize, i razmišljam, i razmišljam, i razmišljam i zapravo jako malo mijenjam više težeći nekakvom kompromisu. Šta se tice onih malih frustrirajucih navika pristajem na trade off. Tipa ja ću prestat gomilat papire na svom radnom stolu AKO ti prestaneš prekapat po mojim ladicama. OK? Druga strana se najčešće ne složi.
Mišljenja mijenjam, bez ikakvog problema, jedini kriterij je da mi netko uspije dokazat (ili ja sama shvatim) kako je ovo drugo mišljenje logičnije i time ispravnije. I puf, mišljenje promijenjeno. Nisam baš sigurna da je to dobra osobina, ali u svakom slučaju sa mnom se da pregovarati oko bilo čega, samo treba imat dobre argumente. A u svađe oko razlike u mišljenjima ne ulazim. Svoje mišljenje zadržim, a drugi neka misle i rade što hoće. Tolerancija - ne moramo se u svemu složiti, ako ne, onda ste vi u pravu, radite što hoćete, briga me.
Sad koliko sam tvrda, ne znam baš. Kažu mi da jesam i previše, iako ja baš sebe ne doživljavam na taj način. Kad zaključim da je nešto dobro, da meni odgovara i da nikome ne smeta, vjerojatnost da ću pristat na promjenu je zbilja mala, ali opet ako je netko u pravu, onda je u pravu i ja ću se najvjerojatnije s tim složiti.
Jedino kad nešto odlučim onda je gotovo nemoguće promijeniti moje mišljenje. Onda sam uporna i idem glavom kroz zid ako se takav nađe na putu.
Ali ja odluke ne donosim olako, ni iz hira, sve je to duboko promišljeno i izvagano tisuću puta, tako da iza svake moje odluke stoji čvrsto uvjerenje da postupam ispravno.
Najčešće se mijenjam zbog sebe. Treba se usavršavati. :perfekcionist: Zbog drugih to može biti samo kratkotrajna prividna promjena. Kad se promijenim zbog sebe, tako i ostajem.
, prepoznam to i onda se svjesno korigiram na licu mjesta. Ako vidim da mi ne uspijeva, odmaknem se od izvora frustracije. Baš sam emo. 
Mislim da se ne bi trebali mjenjati zbog drugih nego prvenstveno zbog sebe,a odnos s drugim ljudima bi nam trebao poslužiti samo kao putokaz za neke naše ajmo reć probleme.Moje je iskustvo takvo da kad sam promjenila neke svoje navike poboljšal mi se odnos s drugim ljudima. U rasprave ulazim samo ako imam dobre argumente zakaj je to tak a ne onak isto tako i kad mene netko uvjerava u nešto mora to dobro argumentirati da bi me uvjeril i nemam problema s tim da priznam kako nisam bila u pravu al mislim da je to stvar ega - priznat da si pogriješil.
slažem se s ovime... presebično je!
