ja sam se uspjela isključit iz svega prošle godine na par mjeseci. (ni tv, ni radio, ni mobitel, ni internet, ništa)
u početku mi je bio šok. tjedan, dva kasnije mi je bilo normalno.
a onda je postalo predivno
uživala sam u svakoj sekundi. kad me nema, nije me bilo. kad me ima, onda sam tu duhom i tijelom. puno više sam razgovarala s ljudima. puno, puno toga sam naučila, vidjela sam puno stvari koje bi mi inače promakle.
to su bili skoro pa najsretniji dani mog života.
čudno je to. iz te perspektive činilo mi se da postoje milijuni skrivenih svjetova koje izgubimo dok smo umreženi.
ali opet, kad sam se vratila u stvarnost i obveze, zaključila sam da sam zapravo pogubila putem sve stare poznanike, na isti način, iako sam stekla nove, nisu bili stvarni, jer nismo ostali u kontaktu.
nije mi bilo žao ponovno se uključiti. internet sam objeručke prihvatila. obaveze su obaveze. ali ako bi me netko pitao, puno radije bi se vratila u to vrijeme bez ičega. zato što je postojala određena sloboda i privatnost. bez forsiranja, svaka interakcija s ljudima je bila puno dublja i osobnija. nije bilo trivijalnosti. ne znam. učinilo mi se da bi takav svijet bio po mojoj mjeri.
velik problem je bio i informiranost. nakon povratka osjećala sam se ko da sam s marsa pala. ali, dok sam živila na taj način, nijedna od tih informacija koje su me zaobišle mi zapravo nije ni bila važna. neophodne su postale tek povratkom.
i da. mislim da bi se moglo reći "umrežen sam, dakle jesam", ali postojanje samo po sebi nije ni izbliza bitno kao život. sve dok nisam uhvaćena u te mreže i ne kvare kvalitetu mog života, nemam ništa protiv njih. ali danas je to jako teško izbalansirati.
)
i onda moraš objašnjavati zašto 
) i toga bih se voljela riješiti jer mi izgleda ko čisto nasilje nad sobom samom. Umreženost je kul jer pruža mnoge krasne mogućnosti, ali zbilja može biti izvor frustracija, a bome i narušavanja privatnosti. Elem, umjerenost je ključ, kao i u svemu valjda 
