Post
Postao/la nezamjetna » 12 lip 2012 07:31
„ Ovo je za zauvijek“….
Koliko puta do sada ste to izgovorili i bili uvjereni da će baš ta veza biti vaša zadnja veza ?
Da će to biti veza do onog posljednjeg udisaja ? Veza u kojoj ćete spoznati svu ljepotu postojanja drugog bića, buđenje uz nju, radosti, tuge ? Bit će to savršena simbioza dviju osoba.
Ali svako zauvijek ima svoje vrijeme i svoju težinu.
Od onog bezazlenog dječjeg, gdje smo si slali papiriće sa ljubavnim porukama , do tinejđerskih ljubavi kada smo mislili zapaliti svijet njome….i sve nam se tada činilo tako lako i bezazleno. Tek malo kasnije, kad smo ušli u one famozne tridesete i počeli ozbiljnije gledati svijet oko sebe, to zauvijek je odjednom postalo važno. Jer htjeli smo se na neki način smiriti.
A onda iako to nije išlo nismo žalili, jer ipak smo još mladi zar ne ?
Međutim kada dođete u godine koje ja nosim na leđima, zauvijek dobiva pravu smisao.
Znam, mnogi će reći da baljezgam gluposti, da se i sa pedeset, šezdeset može desiti to zauvijek do posljednjeg daha. I bit će u pravu. Može se desiti…
Ali ja eto nisam u tim godinama i meni se nekako baš sada smiruje uz nekoga. I taman kad pomislih da sam našla svoje zauvijek, svoju drugu polovicu, sve se opet rasprsne kao balon od sapunice.
Jer ono što je meni važno, nije važno drugoj strani…Ne želimo svi isto, ne žudimo ka istom, ne čeznemo za istim.
I sada sam opet na početku, a toliko sam umorna. I ne da mi se više objašnjavati, upoznavati, pričati iste priče. Nemam snage za neke nove ljude, za potrese u duši, za razočarenja.
Stisle su godine i od mog zauvijek nije ostalo ništa…
"Zauvek" je, ipak, samo reč...
Velike reči obično imaju malu grešku, i smanjuju se za mrvičak svaki put kad ih izgovoriš. Ni od mog "zauvek" nije ostalo bog zna šta."
Đorđe Balašević
Ona je Moj Razlog, u stvari...
Moja mala unikatna dragocenost u zalagaonici ovog ludila...
