prije spavanja....

[komad kruha]

Ja volim svoj auto. Obožavam ga. Volim sva četiri kotača, volan, kočnice, ručnu, volim gumbić za svijetla (a posebno zvuk koji signalizira da sam „nešto“ zaboravila), volim brisače i pretinac u kojem su žvake, mapa koju sam otvorila, ali ju ne znam ponovo složiti, nečije naočale i krpa za stakla, volim radio koji ne znam gdje se gasi, volim lezbo trokutiće koji vise s retrovizora. Ukratko volim svoj auto. I moj auto volim mene. Na svoj način.

Krenula sam iz grada rano u jutro. Istuširana, mirisna i lagano opremljena. Vikend je trebao biti dug i lijep. Staro društvo, stare šale i neke nove uspomene. Išla sam autoputom. Nije bila gužva, a kako ne volim društvo na cesti, stvarno sam uživala u zimskoj idili. Snijeg je tako lijep kroz prozor.

I onda, kao u američkom filmu, auto je jednostavno prestao raditi. Stala sam sa strane i uključila sva četiri. Probam okrenuti ključ – ništa. Probam još jednom – ništa. Nakon kraćeg razmišljanja sjetim se gdje se otvara hauba. Izađem, dignem poklopac, a kad tamo, roštilj! Ili ekološka katastrofa, kako se uzme.

Nekako mi se učinilo da sam jako sama. Koliko već sama može biti žena koja je prije par sati dobila menstruaciju. I kojoj je crko auto. Na uzbrdici. Na nadvožnjaku. Na vjetrometni. Bilo je toliko hladno da sam jedva disala, tresla sam se, šmrklji su mi se ledili, grudi su mi se okamenile, cipele su mi se zalijepile za cestu. I nitko mi nije želio stati. Nitko. Stajala sam tamo, sama, s tim ubojitim sisama i utegnutom guzom i zaleđenim osmjehom, no, nitko nije niti usporio. Gadovi su čak davali žmigavac i zaobilazili me u širokom luku. Što su mislili da će se dogoditi ako stanu? Ukrast ću im kotač? Bacit se na stražnje sjedalo i počet rađat? Dijelit letke Jehovih svjedoka? Popišat im se u bunker? Pa, u svoj sam se svakako htjela.

Umrla bih tamo da slučajno nije naišla ophodarska služba. Možda im je bilo dosadno, možda su pomislili da sam odron na nadvožnjaku, možda su moj zeleni auto zamijenili za kontejner, možda smiju voziti samo zaustavnom trakom, ne znam. No, stali su i bili su jako ljubazni i osposobili mi govno metalno, šugavo, odvratno, smrznuto. Kvar je bio tako malen i da sam ono što ljudi misle da prava lezbijka je, sama bih ga popravila. Ali ja to nisam. Ja nemam pojma kako se popravlja auto. Ne znam ga čak niti bočno parkirati. Govno zeleno, tako me ostavit na cjedilu. Na nadvožnjaku. Bez zahoda.

U pravom filmu nas dvije bismo išle negdje. Krenule bismo u rano jutro i putovale sa suncem. Daleko. Gledale bismo kako drveće postaje sve više, a šume sve gušće, pogledom bismo pratile oblake, lovile dugu, odmarale na vidikovcu, spustile se do rijeke i prskale hladnom vodom, srna bi nam pretrčala ispred auta, dizale bismo lišće s ceste, otkrile prekrasna, zabačena mjesta s psima koji hodaju slobodno, ljudima koji pozdravljaju i restoranima s jednostavnim, domaćim jelima, ona bi se smijala, držala me za ruku, poklonila mi cvijet. I onda bi došla odjavna špica. A ne ophodarska služba.

Draga Boginjo, iskusvo koje si mi poslala mi se nije dopalo. Niti najmanje. Zapravo, mislim da to nije bilo lijepo od tebe! Ako mi nećeš poslati dobar auto, napravi me dobrom mehaničarkom. A ako baš nećeš niti to, onda mi barem reci da se toplo obučem. Još sada mi je hladno! I ljuta sam! I na zeleno govno i na sve gadove koji mi nisu htjeli stati. I na snijeg. I na led. I na sise. I na izlazak sunca. Na sve sam ljuta. I tužna.

A sad idem spavat.



http://www.youtube.com/watch?v=xVBYYJ73 ... L&index=18

[Kroacija]

Jgrudi su mi se okamenile

odlican tekstic

[Bash]

suosjećam.. trojka? četvorka?

[far out]

zahvaljujem na uljepsanom danu.

bash, pitas za auto ili grudi okamenjene?

[Ameli]

Bash -jako ti suosjecanje, trojka ili cetvorka?

[call_me]

komadu kruha, jesil ti uopce lezba? svjesna vlastite manjkavosti, potrudi se bar sljedeci put povest sa sobom jednu pravu. makar da ti pogura auto il zamjeni ulje.
pouka: ne ufaj se u kolektivnu etiku zajednice, nego u iskoristivost pojedinki. da si krvarila na toj cesti na zelenom autu naocigled, hrvat ti ne bi stao. pouzdano.
budi sretna. you are still alive. pa ti i dalje voli svoj zeleni auto.

[far out]

i bi veselje na svijetu.

[bea.zarre]

i bi veselje na svijetu.

[komad kruha]

(2) o koracima ili da li je život Kinder jaje?

Ne znam da li ste ikada razmišljale o koracima. Mene ta tema često uhvati. Koraci mogu biti veliki, mali, brzi, spori, pravilni, nepravilni, glasni, tihi, umorni, veseli, užurbani, teški, dječji, starački, svakakvi. Ali mogu biti i izgubljeni.

Tako sam ja izgubila korak s tehnikom. Ne znam točno kada. Vjerojatno rano. Vjerojatno smo se razišle još tamo davnih dana kada su mi znali kupiti Kinder jaje za poklon. Obožavala sam tu čokoladu. S nestrpljenjem bih otvorila jaje, razlomila ga i uživala u svakom zalogaju. I onda bih osjetila poglede. „ajde, otvori ga, pogledaj što je unutra!“ Ne trebam gledat. Hrpa komadića koji navodno tvore jednostavnu-za-složit cjelinu. Mislim da sam uspjela složit samo curicu. I loptu. Srećom, postoji i ona rebrasta Kinder čokolada bez iznenađenja. Danas, mnogo godina kasnije moje su tehničke nedoumice sve veće. Pa tako, na primjer, uopće ne razumijem Max TV. Ne, stvarno, ne razumijem to. Čula sam puno puta o tome i to je nešto super i ima puno opcija i paketa. Što je to uopće? Neka televizija, mislim, neka kutija u koju gledaš i vidiš film? Na što se to spoji? Na paket? Kako se to spoji? Tko to stvara, tu kutiju, taj program, kako do dođe do mene, taj neki super film, nakon što mi netko u Konzmu uvali da potpišem neki papir sa nekim presitnim slovima? Uopće to ne razumijem. Ili mikser. Kupila sam nedavno štapni mikser. Nisam ga koristila mjesec dana jer ga je trebalo složit. Mikser, obični mikser. Bio je u nekoj kutiji, a kada sam ju otvorila, kao Kinder jaje! Komadići. Strašno. O kompjuteru neću ni pisati. To je vražja sprava i sam Vrag osobno je sastavio kompjuter. Zašto mora postojati toliko gumbića, rupa, žica i tako toga? Jedva sam naučila da se moj kompjuter ne zove kako ga ja zovem, već da mu je proizvođač dao ime i da mu je to ime. Kao da je pas. Pa ima ime s rodovnika i pravo, lijepo, normalno ime. I kada sam to naučila sada me pitaju konfiguracija. Što je znam kakva je konfiguracija. Pa, nije neravan, kockast je. Ili grafčka kartica. Kako da to znam? Pa ne vidim ju! Prestala sam kartice skupljat još u osnovnoj školi. A ni tada mi nije dobro išlo, nikada nisam mogla to malo govno zalijepiti za dlan. Strašno, strašno, evo već me nervoza hvata od toga. I kompjuter je surpirise iz Kinder jaja. Cijeli svijet je veliko Kinder jaje!

Osim što sam izgubila korak s tim tako nekim zeznutim stvarima, izgubila sam korak i sa sobom. Ne mogu se više naći. Nigdje. Tamo gdje mislim da sam bila, nema me, tamo gdje sam željela doći nema me, tamo gdje mislim da jesam nema me. Nema me nigdje i nema me nitko i ne znam više gdje se potražiti. A i da se nađem, što da radim sa sobom? Da se pokušam rastaviti, pa složiti? Opet Kinder jaje. Ne ide mi to. Ovdje čak nema uputa. Nema onih sličica sa strelicama koje navodno govore što kada i gdje staviti. Nema jednostavnih, gramatički netočnih rečenica na bugarskom, finskom, rumunjskom, portugalskom, i puno njih za koje ni ne znam kako se zovu, jeziku koje bi mi sugerirale gdje i kako. I zašto? Zašto? Zašto bih zapravo trebala biti negdje, negdje pod kontrolom, na pravom putu, usmjerena, odmjerena, ozbiljna, staložena, složena? Da li je to način na koji se postane sretna? Ili je to samo još jedna optička varka, još jedno jaje samo bez svih dijelova?

Ne znam. Ali idem spavat.

Ps. Kada smo već kod tehničkih problema... dobila sam dvije lijepe poruke u inbox. Odgovorila sam, ali su odgovori ostali u outboxu. Još jedno Kinder jaje....

http://www.youtube.com/watch?v=yM3jIyyp ... L&index=22

[backspace]

ništa ti ne brini, poruke samo što nisu preuzete

I zašto? Zašto? Zašto bih zapravo trebala biti negdje, negdje pod kontrolom, na pravom putu, usmjerena, odmjerena, ozbiljna, staložena, složena? Da li je to način na koji se postane sretna? Ili je to samo još jedna optička varka, još jedno jaje samo bez svih dijelova?

http://www.youtube.com/watch?v=74999895SMM

[call_me]

life is kinda kinder jaje. you never know what you're gonna put together. or which parts are missing.

[Mer]

Kako mi je ovo dobro! Nevjerojatna snaga lezi iza ovog krasnog teksta o tome kako ne znas tehnicke podatke ni o cemu - tu ima ponosa, tu ima prijezira, tu ima svega a ne ko ja, ja kao sve to razumijem, pa blesiram i pravim budalu od sebe, dobro pogodim radnu memoriju, graficku i procesor a onda se proserem na banalitetima tipa windows i office, nemam pojma sta je sta. I ispadnem folirant, ti bar to nikad neces ispasti tekst je zakon!

I ja volim svoj auto, i sama sam ga gurala po cesti, po kisi, i nitko nije htio stati. Kad sam vec bila blize ugibalistu, ipak je priskocila neka zena u visokim stiklama, sendvic u jednoj ruci, taman isla na pauzu, pa hajde da pomogne. Nikad joj nisam rekla hvala, zao mi zbog toga jos i danas.

[komad kruha]

(3) kako dolazi ljubav ili Srebrna Strijela

Kao što se između redaka dalo iščitati ja sam jedna od onih osoba koja stvari doživljava prilično osobno. A što sve osobe imaju ako ne svoje ime. Tako auto ima ime, komputer ima ime, misker ima ime, epilator ima ime... ta imena, naravno nemaju veze s imenima koja su im dali proizvođači, jer, kako sam shvatila u ovih poprilično godina, maštovitost i kreativnost mogu se potražiti i naći posvuda, ali ne kod proizvođača. Izgleda da se sva maštovitost iscrpi u svim onim nacrtima, planovima, izračunima, kontrolama i tako to, pa kada dođe red na ime, mašte nema. Tako se na primjer moja pegla službeno zove Bosch TLB 1601. Strašno! Kako razgovarati s nečime takva imena? To se jednostavno ne može. Zato je ona dobila novo ime i zove se Mala Inkvizicija. E, to je već bolje

Moja bicikla se zove Srebrna Strijela. I to je najljepša Srebrna Strijela na svijetu. I najljepša bicikla. U nju je utkano neizmjerno puno ljubavi. Najprije ju je moja prijateljica danima tražila. Među mnogim sličnim i ne sličnim biciklama, ona je za mene odabrala baš tu. Prešla je cijeli grad uzduž i poprijeko, bila u svim trgovinama, surfala satima i na kraju odabrala baš Srebrnu Strijelu. Nikada neću zaboraviti njezino uzbuđenje kada nam ju je prodavač skinuo s držača i dao da ju isprobamo. Ja sam se, priznajem, malo prestrašila. Izgledala mi je strašno svemirski i komplicirano i zahtjevno. Ali, uopće nije takva! Nije. Baš me sluša i čuva i pazi. Osim prijateljice i moja sestra i njezin dečko su se odrekli dijela svojih plaća kako bi mi omogućili da ju kupim. Iako im nisam rekla, kao da su osjetili koliko mi love nedostaje i uplatili mi na račun. Ono, poklon za rođendan. Koji nije bio ni blizu. A oni su tek završili faks i radili su za neku siću. Osim njih i moj mačak obožava moju biciklu. Zaključio je da ima dobre gume, vrlo pogodne za oštrenje noktiju, i sjedalo je također odgovarajuće kvalitete, opet za istu namjenu. Čak mi je i mama poslala brzinomjer kako bi bicikla imala baš sve što treba imati. To mi je bilo totalno super, jer ona ne vozi biciklu i uopće se ne razumije u opremu za biciklu.

Svaki puta kada uzmem Srebrnu Strijelu i krenem na vožnju, osjećam se voljeno. Zapravo, svaki puta kada ju pogledam, podsjetim se koliko ima ljudi u mom životu kojima je stalo do mene i koji me vole. A to je prekrasan osjećaj. Pogotovo kada se pogubim, kada imam osjećaj da mi ništa ne ide od ruke, da ništa nema smisla, da sam okružena samo ružnim stvarima, da ne činim ništa dobro. Ili kada me nešto boli. Onako jako, onako da u cijelom tijelu ne postoji ništa osim boli koja postoji i ne prolazi, koja je istisnula svaku misao, svaku nadu, svaku utjehu. Ljubav dolazi na najčudnije načine. I nije upitno da li će doći, već samo da li ćemo ju prepoznati. Ja ju ponekad prepoznajem.

A sada idem spavati.

http://www.youtube.com/watch?v=NA7dGlLL ... re=related

[komad kruha]

(4) u službenim prostorijama

danas sam vidjela jednu curu. imala je najljepše plave oči koje postoje. vesele, živahne, duboke, iskrene. imala je predivnu, predivnu valovitu kratku smeđu kosu. neukrotivo joj je bježala na sve strane, a vidjelo se da je pokušala sve ne bi li ju složila u urednu frizuru. i lijep, širok osmijeh, onaj koji razoružava i ostavlja bez daha. kretala se brzo i spretno, potpuno svjesna prostora i sebe u prostoru, nezaustavljiva u trenutku, uhvaćena u sjećanju. govorila je jasno, nije hihotala, blebetala, glupirala se. imala je savršene ruke, nježne, skladne, uredne, snažne.

jedan pogled, jedan osmijeh i odmah se probudio taj osjećaj praznine i samoće i udaljenosti i hladnoće i straha i sve priče, uvjeravanje, postiskivanje, ignoriranje, sve je palo u vodu, nestalo u trenu. istina je uvijek tu i ne može se sakriti.

treba ni netko.... neka samo moja....


http://www.youtube.com/watch?v=Y_PIadFsvDk

[fakatja]

Pa evo, nije bas za utjehu, tek tako...prije spavanja...

http://www.youtube.com/watch?v=wf9UOUYAG38

[backspace]

glavu gore. vjerujem da je ta cura ovdje. ta koju si sinjala

e sad, predlažem eliminaciju kao metodu kojom ćemo je identificirati...

nije hihotala, blebetala, glupirala se

...dakle, ja nisam sigurno.

[Hidden_soul]

Jok, mislim da to nije to. Cim ti treba "netko", bez da je definiran taj netko, nije to-to. Usamljenost uvijek trazi "nekog". Zaljubljenost trazi odredenog "bas tog" nekog. Usamljenost zna bit kucka i odgurat te u sjebane i bezvezne neke odnose nakon kojih se ne osjecas bas puno bolje.
Learn to be alone with yourself. Then you'll be ready to be with someone else.

@backspace: koji si ti kreten

[v i t a]

češkanje po ruci prije spavanje ,ili po leđima

[kaktus]

prica koja kaze da u covjeku postoje neprevodive dubine je cisto sranje. opravdanje za slabice. sve je, iz nekog razloga, uvijek cisto i transparentno. na jednoj visoj razini. razini koja se odjednom spozna. film kaze da se to dogodi jednom u zivotu, a romanticna i ranjena dusa, koliko god iracionalna bila, nada se i drugome putu. ipak, ne zna za njega. trudi se, ali cak i kada misli da ga je pronasla, ne moze njime poci. kisa ne moze promijeniti opseg jezera, svakodnevni zivot ni ne trudi se unistiti ludilo koje nas okruzuje. picasso bi sada naslikao suze, a netko snazan kriknuo bi - jebi se. patetika je, sada je jasno, drugo ime za strah. kada je munch stvorio krik, mislio je na stanje bespomocnosti. nema gorega od vriska koji ne moze nista promijeniti. da postoje dva zivota, opravdanje bi bilo samorazumljivo. ovako, s tocno ogranicenim vijekom, nije samo kukavicki, nego i posve besmisleno. besmisao je prava rijec za protijek vremena koje prividno zamjenjuje izgubljeni osjecaj sigurnosti. nedostatak hrabrosti uvijek se moze opravdati, ali s umisljenim rizikom to nije tako. zvijezda sjevernjaca uvijek ce biti na istome mjestu, bez obzira na kut iz kojega se gleda. a ja cu, vise nema sumnje, uvijek vidjeti samo nju.

[sascha]

češkanje po ruci prije spavanje ,ili po leđima

vracaj se na forum, pametno napisano, zena mog zivota hehe

[jpeg]

a kao uvijek idem saaamo malo citat, samoo jos 5min, pa jos minutu, pa prođe 5h tako

[str8faith]

zatvorim ljes

[unexpected]

vječno se vrtim po krevetu

[backspace]

@backspace: koji si ti kreten

a da se išlo mojom metodom, cura bi do danas već ziher definirala tog 'nekog'.
in your FACEbook

[str8faith]

popijen 5-6 piva

[Afrodita]

brojim ofce možda je koja zalutala i skrenula s puta

[me,myselfelse]

Ne da mi se citati sve ovo prije.

Prije pavanja pljuga dobro sjedne. Bar ne pisam ko od pive. Pa se probudim prerwno, 10, 11, I ostanem budna ko glupa sova.

Ln

Bum procitala. Kad zahladi.

[str8faith]

Izmolin 10 ocenasa. 5 zdravo marija 3andela cuvara i 2 put krunicu i onda mi svane i vaja poc u butigu kupit kruv jer ko capA capa i dole opet psujes u redu za vazet kruv jerdok se dogega pa izrize pa gre naplatit izades tek za rucak. Di nes bacit koju bestimju naglas .proklet ju 3-4puta i eto koda nisi ni molija . Bogati napij se ko deva i spavat ces ko beba bez ikakvih rituala prin spavanja