posveceno svima nama na osnovu niucka crvenkapice na crolu...pa stoga eto little
http://www.artrea.com.hr/skola/crvenkapica.pdf" onclick="window.open(this.href);return false;
a sto se desilo poslije?
„Od sada cu uvijek, uvijek raditi onako kako mi kaze majka i nikada necu skretati s puta.“
Zvucalo je to kao zakletva,zakletva sigurna od svega, ali ne i od osjecaja. Baka, lovac i Crvenkapica su se nakon gozbe odvezli lovcevom kocijom do Crvenkapicine mame. Iako je baka bila bolesna, na nagovor lovca sjela je u konjska kola i krenula u posjetu skupa sa lovcem i unukom.
Kada su ispicali sto se dogodilo, majka umjesto da je ukorila Crvenkapicu cvrsto je zagrlila i rekla: „Dijete drago, moras se bolje paziti. Opasnosti u sumi su velike, svaki neoprez se placa. Hvala Bogu pa je naisao lovac da vas spasi. Udite, udjite na rakiju“ Obrati se lovcu. Tako su svo cetvero usli u kucu, brizno odrzavanu i veselili se sto su svi zivi i zdravi. Baka je skoro ozdravila od srece, ali nakon sto je uhvatila nemoc, prilegla je na kauc sa cvijetnim uzorkom. Majka je napravila pitu od jabuka i u kosaru natrpala lovcu jaja, sira, prsuta i par kolaca. „ Ponesite sa sobom“. „ Ma niste trebali, hvala Vam, moje dijete ce se jako veseliti kolacima.“ „Nema na cemu, da nije Vas moja kcer i majka bi se ugusile u utrobi zlog vuka.“ „U pravu ste, godinama ganjam tog vuka, pojeo je sve sto je stigao, ali sada ga je njegova pohlepa kostala.“ „ Dobro je da je sam upao u bunar, mi ga ne bi smjeli ubiti. Platili bi kaznu, a i ja ga ne bi znala ubiti. Sada barem ne zivimo u strahu“ „Ja sam tu da vas cuvam“- rece lovac ustavsi od stola i stavljajuci zelenu kapu na glavu. „Nemojte mi zamjeriti, meni je vrijeme poci, moja zelenkapica me ceka kuci s ruckom. Jos jednom vam hvala na poklonima i dobro stojte.“ „hvala vama i dodjite nekada sa zelenkapicom u posjetu, crvenkapica se nema s kim igrati ovdje u sumi.“
„Doci cemo“- rece lovac i uputi se prema kuci na drugom kraju sume. Zelenkapica je voljela tatine kape, pa joj je majka sasila zelenu kapu slicnu tatinoj koja joj je loijepo stajala, pa su je svi zvali zelenkapica. Zelenkapica je voljela i tatinu pusku i s njom je trcala po poljima van sume. Tata joj nije dao da posjecuje sumu jer je puna opasnih zivotinja. Zelenkapica je jako voljela i jahati tatinog konja. Zelenkapica je voljela puno toga. Jednog dana je mama zelenkapice rekla lovcu: muzu, nasa zelankapica bi se trebala malo vise igrati lutkicama nego puskom. Sto je starija sve vise lici na tebe. Mozda bi se vise trebala druziti sa djevojcicama. „Ali zeno, nasa zelenkapica tako brzo uci sve lovacke vjestine, ali ako ti hoces moze se druziti vise sa djevojcicama nego sa mnom“- rece pomalo tuzan otac, znajuci da zelenkapica nece vise provoditi toliko vremena s njim.
Usavsi u kucu pohvali se lovac zeni da je zelenkapici nasao drustvo-crvenkapicu i da ce vec sutra krenuti kod crvenkapicine mame da se upoznaju. Ispica joj sve zgode i nezgode upoznavanja za crvenkapicom, njenom majkom i bakom. „ to je zaista za nevjerovati“-uskliknu zena. „Dobro ste prosli svi skupa“ tako su se lovac, zelenkapica i majka uputili kod crvenkapice i njene majke. Baka je bila sigurna od vuka u svojoj kucici na svom kraju sume.
Svaki dan zelenkapica se druzila sa crvenkapicom. Iako nisu smjele cesto su zalazile u sumu. Zelenkapica je bila starija i nikuda nije isla bez noza koji je dobila od tate. Zeljela je crvenkapici pokazati sve sto zna. Urezivala je ime u korice drveta, a crvenkapica jos nije znala pisati. Zelenkapica je naucila crvenkapicu kako se pisu prva slova koja je naucila urezujuci ih u koru drveta. Tim istim slovima je crvenkapica zelenkapici pisala sve sto je od nje skrivala, sve sto je skrivala od svih par godina polslije. Bilo je sram pokazati to ikom.
Svi su se divili prijateljstvu crvenkapice i zelenkapice. Nikada nije proslo duze od jednog dana da se nisu vidjele. Svi su se divili njihovom voljenju. Zelenkapicina mama je bila sretna, ali opet zabrinuta, sada zato sto se zelenkapica ne druzi sa djecacima. „Zeno, smiri se. Stalno ti nesto nije pravo. Vidis da je zelenkapica postala mirnija otkako se druzi sa crvenkapicom. Nije li to sto si htjela?“ „Jeste, ali djevojcice njene dobi se obicno zaljubljuju, a zelenkapica se ne druzi sa djecacima uopce.“ „Sve u svoje vrijeme zeno, sve u svoje vrijeme“-rece lovac, puhu u svijecu, poljubi zenu za laku noc i okrenu se na svoju stranu da odmoran doceka novi dan.
Istina bjese da je zelenkapica zaljubljena. Istina bjese da je crvenkapica zaljubljena. Istina bjese da nijedna nije trebala nekog drugog da se zaljubi. U okrilju sume one su se voljele, brale cvjece, sigurne od vuka, slusale ptice kako pjevaju, gledale sunceve zrake koje prodiru kroz krosnje stabala, slusale zuborenje potocica. Voljele su se sasvim naivno i nevino. Ziviti bez one druge nije bilo moguce. Godine kao uzdasi su prolazile neprimjetno. Sada je vec lovac bio pomalo zabrinut, jer je doslo vrijeme udaji, a zelenkapica je ili bila u sumi sa crvenkapicom ili je sjedila u sobi i pisala, a ono sto je pisala nije vidio nitko sem nje. Izgledalo je otprilike ovako:
S tobom je sve lijepo i trenutci kao perje u nedogled lete,
I kada nisi blizu, k tebi me nazad nesto vuce.
Bez tebe ne volim niti jedno jucer u kome nisi bila.
Moj noz nema snagu bez tvoje briznosti
I ne znaci mi vise od tebe nista,
Nista ljese nego s tobom docekati suton dana kada se sve u sumi stisa.
I mogla bih tako do u nedogled pisati,
Ali znam da bez tebe ne bih mogla disati.
Mama je crvenkapici sasila novu haljinicu. „Crvenkapice“-rece mama. „Da li bi mozda danas posla sa mnom u grad, da posjetimo prijatelje. „“Ne mogu danas mama, idem s zelenkapicom gledati orlove kako lete nad gudurom na kraju sume.“
„ali sa zelenkapicom si svaki dan, zar ti ne dosadi druziti se samo s njom?“
„ne mama, nikada mi ne dosadi druziti se snjom. Jako je zanimljiva i uci me svemu. Drugi su mi dosadni. S njom mi je najbolje.“
Majka se sama uputila k prijteljima. Taj isti dan u sumi gledajuci orlove zelenkapica i crvenkapica su rekle jedna drugoj sto znace jedna drugoj. Rekle u poludahu, savim blizo licima, s rukom u ruci, jer drugacije nisu mogle. „ne bih mogla zivjeti bez tebe“ rece crvenkapica. „meni je isto tako“ rece zelenkapica. Stalno misli o tebi i nikada se ne bih odvajala. Mrzim veceru jer moram biti kuci, ja bih bila s tobom. „pa budi sa mnom“ meni je mamam veceras u gradu i zadrzat ce se, moze mo biti do kasno same, samo da se tvoji ne zabrinu. Na to se zelenkapica dosjeti, blizo smo mojoj kuci, pogledaj preko onog tamo vrha je moja kuca, kada se proderem moji ce me cuti. Zelenkapica se ustasla i iz svega glasa proderala „ mama, doci cu kuci kasnije, nemojte brinuti“. Majka je bila u dvoristu i tjerala kokoske na pocinak, pa je odmah cula zelenkapicu i odvratila. „Dobro samo nemoj ici sama kuci ponoci, da te ne napadnu dilvlje svinje. Neka te netko doprati.“
I desilo se. Prvi puta zelenkapica i crvenkapica su se poljubile. Bilo je to otkrice. Nisu mu se nadale. Ponekada ide samo od sebe, islo je nesto samo od sebe. Nisu znale sto, ali je islo i ostvarilo se. Ostavljalo je samopitanje u glavi kako prije nisu znale da zele bas to. I krevet na kome se nekada odmarala crvenkapicina baka posto je krevet otkrica, krevet iz koga ce se roditi mnoge pjesme, povoj ljubavi zelenkapice i crvenkapice. Da je netko saznao da se to zbilo tu, krevet bi bio spaljen.
Nije bilo pametno crtati srca po sumi i u njima ispisivati zelenkapica i crvenkapica, ali ljubav je naivna i trazi prostor i tamo gdje puske nisu uperene samo na zle vukove. Odaje se bez straha od pogibli i bez promisljanja. Da, ljubav ne poznaje granice. Rasparana utroba vuka lovcu je postala najveca zivotna greska, a majka crvenkapice je sebe krivila sto je crvenkapica nosila crvenu kapu. Mislila je da je njena greska, jer dacrvenkapica nije nosila crvenu kapu vjerovatno se nikada ne bi zaljubila u zelenkapicu. Za sve su bile krive kape. Lovac je mislio da je to sto je ubio vuka urodilo zlom kobi, a majka lovca je krivila lovca zato sto je zelenkapicu vodio u lov i od nje napravio musko. Sve u svemu, srca i stabla su bile zivlje od ljubavi zelenkapice i crvenkapice kada je njihova ljubav razotkrivena.
Njihova pisma nosili su orlovi nocu kada bi svi legli.
„Crvenkapice mila, svakim danom o tebi mislim. Fale mi tvoji poljupci. Nemam vise noz. Fali mi tvoj smijesak, fale mi tvoje lijepe haljinice dok se njisu medju drvecem. Mislim da cu umrijeti ako te ne vidim skoro. „
Kada bi majka crvenkapise legala, sigurna da je zakljucala kucu kako crvenkapica ne bi izasla van vidjeti zelenkapicu i otisla na pocinak, orao bi ostavio pismo crvenkapici i od nje uzeo pismo za zelenkapicu.
„zelenkapice moja, otvori dusu, jer ne volim da je ista tisti. Zatvori oci i vidjet ces da uz tebe jesam. Otvori pandorinu kutiju da se divim tvojoj neustrasivosti. Otvori sve sto ti na pamet padne, da ukradem poletnost misli, da ti na njima dodjem s nutarnje strane,da budem ispunjena i da ne moram zbog ispraznosti i odvojenosti toplinu krasti. Zelim da odem odavde s tobom gdje god. Ova patnja i bol prejake su bez tebe i dani su teska kazna, najmiliji su dzelati. Ja bih samo vratila nase dane, hajmo odavde. „
Kada je dosao orao pete veceri do zelenkapice i urucio joj pismo sljedeceg sadrzaja odluka se nametnula sama od sebe.
Ti si mi sve,
I tebi sam isto.
I suma je suma,
I vrijeme je vrijeme.
U vremenu i van njega,
S vukovima, divljim svinjama, srnama, pticama ili bez…
S majkom, bakom, tatom ili bez…
Bez svega mogu,
Ali samo ti mozes sve to skupa zamijeniti.
Pobjegnimo od nametnutog zivota gdje god,
Neka nas orlovi nose,
A druge neka zbog naseg voljenja tuge kao travke kose.
Nama neka su noge bose i gazit cemo sretne travke pune rose.
Tako su zelenkapica i crvenkapica odletjele na krilima orla daleko, daleko u svojoj ljubavi i sretne slale pisma svojoim najmilijima koji su nastavili zivjeti preucujuci njihovu ljubav. Muklo kao groblje zivjeli su u neznanju sto ljubav jeste, ali…
ljubav cvijeta bilo na kraju sume,
na kraju svijeta,
na kraju ili pocetku bilo kojeg vijeka.
Ta na na na na na na naaaaaaaaaaa zelenkapica plus crvenkapica. Cica mica-gotova je prica :DDDD
