Intervju – Ivan Marinović: Hvatajući stvarnost napisao sam tužnu komediju
Mladi crnogorski reditelj i scenarista Ivan Marinović, poznatiji van granica nego u rodnoj mu zemlji, konačno je dobio šansu da se dokaže i na „domaćem terenu”. Oči filmske i kulturne javnosti pažljivije su uprte u njega nakon što je na konkursu Ministarstva kulture dobio 120.000 eura za scenario „Igla ispod praga“. Još preciznije – to je jedino ostvarenje u kategoriji dugometražnog igranog filma koje je ove godine dobilo podršku resornog ministarstva kao „najbolje i najupakovanije po svim kriterijuma“. Diplomac (sada i gostujući predavač) slavne praške filmske škole, dobitnik nekoliko internacionalnih nagrada za scenarije i dokumentarce, za Pobjedu govori zašto je debitanski film teška kategorija, razlozima zbog kojih je postao filmski stvaralac, šta je jednom prilikom rekao svom uzoru slavnom Vesu Andersonu…
Šta je u osnovi scenarija „Igla ispod praga”?
-Priča se bavi jednim nesretnim sveštenikom koji spletom okolnosti spriječi veliku prodaju zemlje na poluostrvu i tako ulazi u sukob sa cijelim selom. Inspirisana je mnogim luštičkim anegdotama i simpatičnim likovima o kojima sam slušao tokom odrastanja – u tim istim selima gdje je priča i smještena.
Riječ je o tragikomediji koja se bavi specifičnostima našeg mentaliteta. Koje su to stilsko-idejne reference, čiji pristup biste naveli kao orijentir pri stvaranju scenarija?
- To jeste tragikomedija, ili možda preciznije – „dramedija“. Bilo bi mi teško da sada govorim o referencama. Borislav Pekić je negdje naveo kako stvaranje i umjetničko djelo imaju krvni sistem koji ih povezuje sa srodnim djelima drugih umjetnika. Konkretnih referenci sigurno ima pregršt, ali bolje će ih prepoznati drugi kada film ugleda svjetlost dana. Vodim se idejom da stvaralac mora da živi to što stvara i da to što proživljava treba da bude osnova samog djela. Čini mi se da je takav slučaj sa „Iglom ispod praga“, jer ono što opterećuje mene u društvu u kome živimo – nametnulo se kao tematska osnova ove priče. Reklo bi se da je sve što nas okružuje jedna čudna smjesa ostataka raznih ideologija – religije, komunizma i kapitalizma, a da je trka za novcem postala jedini duhovni cilj. Moja odbrana, od svega toga (kažem odbrana jer ne nalazim način da se saživim sa takvim duhom vremena), jeste da sve to ismijavam.
Žanr koji ste odabrali nije lak iako se tako čini, jer humor se u filmu posljednjih godina uglavnom tretira na krajnje banalan način. Praveći (tragi)komediju, da li osjećate da ste na klizavom terenu?
- Ne znam da li je to klizav teren. Kad sam krenuo da pišem, nijesam se žanrovski ograničavao. Tek kasnije, kada sam slao scenario svojim kolegama na čitanje, shvatio sam da su ljudi i te kako prepoznali humor. Ja sam samo pokušao da uhvatim stvarnost oko sebe, a ispostavilo se da sam napisao tužnu komediju.
Rekli ste da su vas priče poput ove zapravo i inspirisale da postanete filmski stvaralac. Zašto?
- Inspiraciju sam nalazio u našoj usmenoj tradiciji pripovijedanja. Ako sjednete sa nekoliko Luštičana, neće proći ni pola sata, a čućete neki biser. U tim pričama sam oduvijek pronalazio filmičnost i slike koje bi, jednom zamišljene, postajale još znakovitije i uzbudljivije. Duhovitost tih ljudi nerijetko biva i transcendentalna. Eto, prije nekoliko dana pitam ja mog Donda Pera, Luštičanina koji je penziju stekao ploveći, na koliko jezika bi se u svijetu znao sporazumjeti. On kaže, uz malo ironije: „A, na više od deset… nego, morao bih ovaj, indonežanski malo obnovit”. Kako sad da tu repliku ne poklonim nekom od likova u priči?
Za debitantsku režiju dugometražnog igranog filma odabrali ste put kojim se teže ide, čini se – režiraćete sopstveni scenario. Koje su prednosti, a koje otežavajuće okolnosti kad ispred sebe nemate, uslovno rečeno, „provjeren literarni predložak“, već „svojih ruku djelo“?
- Proces stvaranja filma, od prve ruke scenarija do premijere, u našim uslovima traje u prosjeku oko četiri do pet godina. Ako autor nije suštinski povezan sa materijalom, postaje nemoguće pronaći volju i energiju i ostati posvećen projektu kroz tako dugačak period. „Provjeren literarni predložak“ zvuči kao nekakav sveti gral za koji sad prvi put čujem. Nijedan predložak ne garantuje dobar film, jer ne garantuje kvalitet filmskog jezika i na kraju filmskog doživljaja. Tako da je diskutabilno šta je to „provjereno“. Rekao bih da je jedino što može da te štiti od pogrešnih odluka i čime se ima smisla voditi – sopstvena iskrenost.
Suma koju ste dobili na konkursu nije velika kad se ima u vidu koliko je film skupa umjetnost, ali za crnogorske uslove to je tri-četvrtine ovogodišnjeg budžeta za kinematografiju. Pola godine nakon rezultata konkursa, dokle ste stigli sa pripremama projekta?
- Treba imati na umu da crnogorski uslovi, kad je filmska produkcija u pitanju, nijesu autohtoni. Neophodnosti i potrebe niskobudžetnog filma ovdje su iste kao bilo gdje u Evropi. Na konkursu smo dobili sredstva koja su 35 odsto budžeta za projekat koji je niskobudžetni. Potrudili smo se da nađemo način da dopunimo minimum od 50 odsto ulaganja kako bi film većinski i ostao crnogorski. To je preduslov da bismo uopšte mogli da apliciramo na konkursima za manjinske koprodukcije u regionu, koji se ovih dana završavaju. Jedino kroz model regionalne koprodukcije možemo da dovedemo projekat do finalizacije. Sve u svemu, projekat napreduje prirodnim tokom koji je relativno spor, jer drugačije ne može.
U toku je odabir lokacija?
- Odredili smo većinu lokacija na kojima će se film snimati. Na terenu smo utvrdili ne samo da je Luštica, na koju smo računali, pogodna, već pruža i mnogo veću vizuelnu raskoš nego što smo očekivali.
Glavnu ulogu povjerili ste velikom makedonskom glumcu Nikoli Ristanovskom. Muziku će raditi takođe Makedonac, Toni Kitanovski. Nagovještavate li nam to internacionalnu koprodukciju?
- Svakako se nadamo koprodukciji sa Makedonijom. Međutim, slučaj sa pomenutim dvojcem je specifičan, nijesu uvučeni u projekat radi traženja koprodukcionih okvira, što je u regionu i šire dosta uobičajeno. Nikolu sam poznavao i prije nego što sam krenuo da pišem scenario, pa sam ga u startu zamislio u glavnoj ulozi i pisao za njega. Slično je bilo i sa Tonijem, uz čiju muziku je scenario nastajao. Tako da je saradnja s njima spontana i u krajnjem slučaju autentična.
Pored Ristanovskog, još nijeste odabrali ostatak glumačke ekipe? Kojom metodom ćete to uraditi?
- Za sada nijesmo počeli pregovore za ostale uloge. Svakako da mnoge ideje vezane za podjelu imam, ali želja mi je da proces kastinga bude apsolutno otvoren. I naturščici su dobrodošli i imaće priliku da dobiju povjerenje. Datum kastinga najavićemo uskoro.
Iz ugla reditelja na početku filmskog puta, kako se nositi sa očitom istinom da često produkcione (ne)uslovnosti postaju jedan od ključnih estetskih kriterijuma? Je li na ovim prostorima moguće snimiti film u kome nema tih problema?
- Moguće je, ako je polazište projekta ispravno. Rumunski novi talas je najbolji primjer. Autori su se prilagodili produkcijskoj realnosti, pronašli su okvir u kome prevazilaze produkcione prepreke i zapravo ih pretvaraju u stil iz koga se rodila jedna nova, veoma snažna poetika. Međutim, polazišta im nijesu bila megalomanska. Nijesu pokušavali da budu Holivud.
Autentičnost scenarija ,,Igla ispod praga” već je internacionalno prepoznata. Projekat je započet na Script Station programu ovogodišnjeg Berlinala, gdje je bio među 10 odabranih projekata, od preko 200 pristiglih iz cijelog svijeta. Kakva iskustva nosite iz Berlina?
- Iznad svega, Script Station je uticao na razvoj projekta, jer sam kroz rad i konsultacije sa njihovim skript doktorima uklonio slabosti u prvoj verziji priče. Potom smo imali predstavljanje projekta koje je bilo višestruko značajno, otvorilo je mogućnost saradnje sa francuskim koproducentima, kao i sa jednom veoma prestižnom njemačkom distributerskom kućom. Kontakti i poznanstva sa važnim ljudima koje smo tamo ostvarili su, u našoj situaciji, kapital za budućnost.
Koliko Vam je učešće na Berlinalu otvorilo vrata za neke nove festivale?
- Povezanost sa Berlinalom nam je pomogla da izgradimo kredibilitet projekta i učinila da budemo na dobrom glasu. Učestvovali smo i na Pack&Pitch programu na Sarajevskom festivalu, a sada mogu i da objavim za nas veoma važnu vijest: da smo zvanično jedan od 12 internacionalnih projekata, odabranih za sljedeću ediciju Jerusalem Film Laba, veoma prestižne radionice za razvoj projekta. Proces selekcije je trajao od maja do septembra i izborili smo se sa izuzetnom konkurencijom koju su skauti JFL-a preselektovali. Učešće nam, osim njihove pomoći, donosi mogućnost prezentacije na festivalu u Jerusalimu i borbu za njihov nagradni fond, pred žirijem koji je po pravilu sačinjen od izuzetno uticajnih figura evropske kinematografije. Prezentacije ovog tipa imaju još jednu važnost, a to je da se projekat pročuje. U svijetu je predstava o crnogorskom filmu prilično opskurna, što je za debitante posebno otežavajuća okolnost. Učešće na prestižnim programima, poput Berlina i Jerusalima, pomaže nam da se projekat najavi i preporuči selektorima najvećih festivala. Tako projekat dobija šansu da ne bude samo primijećen, nego i očekivan na tim festivalima.
Kada, u najoptimističnijoj varijanti, očekujete premijeru „Igle ispod praga“?
- Snimanje je zakazano za 2014. godinu, sve drugo je u ovom trenutku nezahvalno najavljivati, jer će premijera zavisiti od inostranih festivala. Domaću premijeru je optimalno očekivati na Montenegro film festivalu u avgustu 2015.
U okviru međunarodnog filmskog festivala u Solunu 2009. osvojili ste nagradu za scenario za projekat „Paskva“. On izgleda čeka neke bolje dane za realizaciju na velikom platnu?
- Upravo kako bih izbjegao kompromise na umjetničkom planu, odlučio sam da „Paskvu“, koja je veoma zahtjevan projekat, ostavim za neki trenutak kada produkciona realnost bude pogodnija. To je projekat na kome sam radio pune tri godine i kog se svakako ne odričem.
U međuvremenu, koje literarno djelo biste voljeli da ekranizujete? Koliko je uopšte moguće utisak koji ostavlja čitanje knjige vjerno prenijeti na filmsko platno?
- Poduhvat u koji bih jednom volio da se upustim je ekranizovanje jedne manje poznate pripovijetke Stjepana Mitrovog Ljubiše, koju sam još u toku studija adaptirao. Što se samog procesa adaptacije tiče, to jeste delikatan posao. Ne pruža svako djelo mogućnost da se idejna osnova preformuliše i adekvatno izrazi filmskim jezikom. Zato su, ponekad, bolji rezultati kada se adaptira beletristika, jer se djelo obogati dodatnom interpretacijom, nego kada se obrađuju klasici.
Ko su Vam filmski uzori? Čija estetika Vam je najbliža?
- Izuzetno cijenim P.T. Andersona, Roja Andersona, Nuri Bilge Džejlana, Sorentina, braću Koen. Međutim, na nekom poetskom nivou ne mogu da ne pomenem Felinija kao i rane Formanove filmove. Jednog od svojih najvećih uzora sam i upoznao. Odluku da se bavim filmom donio sam nakon što sam otkrio filmove Vesa Andersona. Prošle godine bio sam u prilici da moderiram njegov master class u Pragu pa da mu to isto i kažem. Zapravo, bio sam iskreniji, pa sam mu priznao da ne znam da li treba da ga blagosiljam ili proklinjem, jer sam zbog njegovih filmova odabrao studije režije. Ves je bio ljubazan, pa je prihvatio to kao kompliment.
Čiju poetiku najviše cijenite kod crnogorskih filmskih stvaralaca?
- Nemoguće je ne pomenuti Živka Nikolića i njegov kompletan opus, uz posebno naglašavanje njegovih kratkih dokumentarnih filmova. Što se ostalih tiče, raduje me što postoje naznake da se u Crnoj Gori priprema nova generacija stvaralaca koja bi mogla mnogo da pruži. „Intro“ – kratki film Ivana Salatića unio je svježinu u domaću produkciju i veoma mi se dopao. S nestrpljenjem iščekujem njegov novi kratki film „Porijeklo svijeta“.
Debitantski film je posebno teška kategorija
Kako izgleda snimati debitantski dugometražni film u jeku globalne finansijske krize, koja se uvijek najupečatljivije odrazi na kulturu?
- Debitantski film je posebno teška kategorija, treba se dokazati i izgraditi kredibilitet, a to je zahtjevan proces. U periodu kada se ionako mali budžeti za kulturu revidiraju svakog tromjesečja, sve to postaje mnogo teže. Sa druge strane, mogu samo da iskažem zahvalnost Ministarstvu kulture što se izborilo sa Ministarstvom finansija da dođe do prethodnog i do ovog novog raspisanog konkursa, što tako nalaze načina da podstiču stvaralaštvo u svim sferama umjetnosti. Nijesam siguran da ljudi percipiraju koliko je to važno. Bez stvaralaštva naš identitet je imaginaran.
Skica za portret umjetnika
Ivan Marinović rođen je 1984. godine. Završio je gimnaziju „Ivan Goran Kovačić“ u Herceg Novom. Osnovne studije pohađao je na Fakultetu arhitekture, Odsijek industrijski dizajn u Milanu. Diplomu iz režije i magistarske studije stekao je na čuvenom praškom FAMU (The Film and Television School of the Academy of Performing Arts). Napisao je i režirao nekoliko kratkih filmova tokom studija na FAMU: „The Confession“ (2008), „A Football Story“ (2009), „Recurrence“ (2011). Osvojio Crossroads nagradu na marketu filmskog festivala u Solunu, za svoj prvi scenario „Paskva“. Koscenarista je filma „The Berlin Project“ zajedno sa mentorom sa FAMU Ivom Trajkovim. Na projektu je radio i kao asistent režije. Film je bio u selekciji više internacionalih festivala uključujući i prestižni Cameraimage u Poljskoj. Njegov prvi dokumentarac „Fali more, drž se kraja“ osvojio je drugo mjesto na Supetar Super film festivalu u Hrvatskoj. Prošle godine osnovao je nezavisnu filmsku kompaniju Adriatic Western u Crnoj Gori, koju vodi sa ciljem da pored sopstvenih producira i razvija projekte lokalnih i regionalnih talenata. „Igla ispod praga“ prvi je dugometražni projekat te kompanije. Takođe, od prošle godine gostujući je predavač na FAMU u Pragu.
Bez zakona o kinematografiji filmovi bi se i dalje dešavali na nivou incidenta
U Crnoj Gori film se, nažalost, i dalje dešava kao incident. Za poboljšanje položaja ove umjetnosti, za početak, potreban je dobar zakon o kinematografiji. Vlada je nedavno usvojila nacrt toga zakona, koji su javno podržali brojni ugledni filmski stvaraoci. I Vaše ime je među njima. Jesmo li na putu oporavka naše kinematografije?
- Iskreno se nadam da će zakon biti izglasan, kako bi se konačno našlo održivo sistemsko rješenje koje bi omogućilo kontinuitet kinematografije u Crnoj Gori. Zakon podrazumijeva i formiranje filmskog centra koji bi podsticao profesionalnost, koja nam često nedostaje. Bez zakona, sve bi i dalje zavisilo isključivo od entuzijazma pojedinaca i filmovi bi se i dalje dešavali, baš kao što ste rekli, na nivou incidenta.
