Oni koji nas ostavljaju bez daha svojom umjetnošću, svojim blistavim viđenjem svijeta, oni koji kao da imaju neku direktnu vezu na svijet ideja (ukradoh rečenicu prijatelju, hvala T.
), a opet ljudi sebični, sitničavi, egocentrični (onako kako izvana djeluju prema drugima van svoje umjetnosti)Kako je to moguće? Mislim, moje razmišljanje je zapravo krenulo u ovom smjeru: da li to što si genijalan umjetnik, virtuoz, stvaratelj (i sve potonje s -ica, ne da mi se pisati sve
) ima veze s time da si jednostavno i dobar čovjek? Uh. zapadam u težu filozofsku depresiju uzrokovanu protupitanjem - što\tko je to dobar čovjek...Da pokušam pojasniti, čitali ste možda Dalijevog: "Ja sam genije"?
Lik je apsolutni kreten, po meni. A opet, stojeći pred njegovom Galom u Figuerrasu, rasutom u stotine mjehura i sastavljenom s toliko ljubavi jednostavno zaključuješ kako je taj čovjek divan i senzacionalno osjećajan... mislim, možda i je, ali se ponaša kao kreten...
Ili Miller.. Njegove me rečenice ostavljaju ponekad bez daha, a opet sa sljedećima me njegov šovinizam (dobro, brijem i namjerni...) užasno naživcira...
O Knutu da i ne pričam... čovjek je vjerovao u nacizam...
Da zaključim ovu svoju noćnu filozofijadu... mislite li da je umjetnik-stvaratelj odvojen od umjetnika-čovjeka? Ili tu postoji neka sveza koju jednostavno mi ne-umjetnici ne opažamo?
