Krajem kolovoza 1867. godine u Münchenu se dogodilo vjerojatno prvo javno autanje u povijesti. Njemačka pravna elita, nekoliko stotina najuglednijih profesora, sudaca i odvjetnika, okupilo se na velikom skupu na kojemu se raspravljalo o usklađivanju i ujedinjavanju raznolikih pravnih sustava i zakonodavstava tada još u 39 država i državica razjedinjene Njemačke, a među njima je bio i Karl Heinrich Ulrichs (1825-1895), briljantni pravnik iz Hannovera.

Ulrichs je prvenstveno došao na taj višednevni skup kako bi pledirao da njemačko zakonodavstvo ukine kriminaliziranje seksualnih odnosa među muškarcima, te je stao pred petstotinjak pravnika okupljenih u minhenskoj koncertnoj dvorani Odeon i krenuo držati govor kakav nitko nije očekivao, zapravo ni mogao zamisliti. Kasnije je Ulrichs ispričao kako je drhtao od uzbuđenja i mislio da će mu srce iskočiti iz grudi dok je izlazio za govornicu, na kojoj je onda krenuo govoriti kako se iz kaznenog zakonodavstva treba maknuti kriminalizacija homoseksualnosti (tj. onih koje seksualno privlače osobe istog spola, jer riječ "homoseksualnost" još nije ni postojala!), na što su se velikom dvoranom prolomili uzvici "Dosta!".

Ulrichsovo autanje zabilježeno je u povijesti kao aktivistički čin par excellence

Kako je Ulrichs nastavljao govoriti, pritom se deklarirajući kao muškarac kojeg privlače muškarci, polovina inače smirenih i uštogljenih pravnika u Odeonu jednostavno je izgubila živce te su krenule razne prijetnje, kletve, vikanje, i pozivi da se Ulrichsa doslovno razapne na križ. No, druga polovica je htjela čuti što Ulrichs ima za reći, jer dotad nikad nisu bili suočeni s tom temom, pa je uslijedila svađa između dvije frakcije okupljenih pravnika i Ulrichs nažalost nije uspio dovršiti svoj govor.

Ali bez obzira na to, bio je to doista veličanstven trenutak osobne i građanske hrabrosti, koji je zasluženo postao dio povijesti, te je detaljno opisan u fantastičnoj historiografskoj knjizi Roberta Beachyja, "Gay Berlin: The Birthplace of Modern Identity", a kod čitatelja izaziva trnce od uzbuđenja. I danas je mnogim gej ljudima nepremostiva prepreka izaći iz ormara, iako su to uspješno učinili doslovno milijuni prije njih, no Ulrichs nije imao tuđe iskustvo na koje može računati, nego samo vlastiti intelekt, kojim je zaključio da to što ga privlače muškarci nije ništa pogrešno ili neprirodno, te petlju da se posve sâm izloži u borbi protiv diskriminacije istospolne ljubavi.

Karl Heinrich Ulrichs

Ugrozio je time svoj dobar glas u društvu, izgubio je i posao u državnoj službi, ali njegovo autanje u Münchenu 1867. ostaje zabilježeno u povijesti kao aktivistički čin par excellence, nešto što će postati koliko-toliko uobičajeno na Zapadu tek nakon više od sto godina. Teško je čitati Beachyjev "Gay Berlin" i ne osjećati da je Ulrichs jedan od velikih gej heroja u dugoj i bremenitoj povijesti borbe za LGBT ravnopravnost.

I danas je mnogim gej ljudima nepremostiva prepreka izaći iz ormara, iako su to uspješno učinili doslovno milijuni prije njih, no Ulrichs nije imao tuđe iskustvo na koje može računati, nego samo vlastiti intelekt, kojim je zaključio da to što ga privlače muškarci nije ništa pogrešno ili neprirodno, te petlju da se posve sâm izloži u borbi protiv diskriminacije istospolne ljubavi

Knjiga Roberta Beachyja je ipak mnogo više od skupa zanimljivih priča iz gej povijesti, ona je fundamentalno djelo i obavezno štivo jer ovaj australski povjesničar uvjerljivo prezentira tezu da je ono što danas smatramo gej identitetom zapravo nastalo u Njemačkoj, prvenstveno Berlinu, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, i to zahvaljujući kombinaciji djelovanja nekoliko iznimnih ljudi, širem društvenom kontekstu njemačkog ujedinjenja i uspona znanosti, protestantske etike i odluke šefova berlinske policije da neće strogo provoditi zloglasni paragraf 175 koji je kriminalizirao seksualne odnose među muškarcima, nego će tolerirati i kontrolirati razvijanje sve veće gej scene u glavnom gradu Njemačke.

Vojnici u prostituciji, "topla braća" i začeci modernog aktivizma

Beachy je proveo godine istražujući ovu tematiku u arhivima, a o ozbiljnosti njegova historiografskog pristupa svjedoči i trideset stranica izvora i literature koje navodi na kraju svoje maestralne knjige. "Gay Berlin" je, nema sumnje, obavezno štivo za svakoga koga zanima gej povijest, neovisno o tome hoće li se na kraju složiti s Beachyjevim tezama, jer je riječ o knjizi koja nije samo provokativna u svojem opisu korijena suvremenog gej identiteta, nego je i beskrajno zabavna.

A kako i ne bi bila, s obzirom da obrađuje Berlin, grad u kojem se oko seksa nikad nije previše moraliziralo, pa se tako bilježi kako se muška prostitucija pojavila još u 18. stoljeću i to zahvaljujući vojnom garnizonu koji je bio smješten u tadašnju prusku metropolicu. Naime, mladi vojnici nisu bili baš izdašno plaćeni te su svoja primanja nadopunjavali seksualnim radom, a u privlačenju mušterija su im itekako pomagale i vojničke uniforme.

"Gay Berlin" je, nema sumnje, obavezno štivo za svakoga koga zanima gej povijest, neovisno o tome hoće li se na kraju složiti s Beachyjevim tezama, jer je riječ o knjizi koja nije samo provokativna u svojem opisu korijena suvremenog gej identiteta, nego je i beskrajno zabavna

Beachyjeva je knjiga puna zanimljivih pričica i detalja (npr. izraz "topla braća" je jedan od izraza koji se u Berlinu 19. stoljeća koristio za homoseksualce), koje autor uvijek bez problema povezuje u veću cjelinu, pokazujući kako je uopće bilo moguće da se u jednome minulom vremenom formira gej identitet koji je i danas, uza sve opravdane kritike politike identiteta, ključan u emancipaciji homoseksualaca u heteropatrijarhatu i od heteropatrijarhata.

Dr. Magnus Hirschfeld

Iako se Ulrichsov herojski javni coming out može smatrati nekom vrstom začetka gej aktivizma u Njemačkoj (odnosno, na cijelom svijetu?), sustavni je rad u tom smjeru pokrenuo ponajprije dr. Magnus Hirschfeld (1868.-1935.), berlinski liječnik i istraživač seksualnosti, još jedna inspirativna figura Beachyjeve knjige, osnivač prvog instituta za istraživanje seksualnosti na svijetu i neumorni borac za dekriminalizaciju homoseksualnosti.

"Gay Berlin" pokazuje i da je već u tim počecima modernog gej aktivizma bilo svih onih boljki koje obilježavaju i aktivizam danas, poput sukoba oko rodnih odnosa i identiteta ili rasprava o različitim taktikama djelovanja, ali i da se, unatoč tome i zbog toga istovremeno, postizao vidljiv napredak koji je omogućavao novim generacijama da prihvate svoju homoseksualnost i da se ohrabre na slobodnije i sretnije živote nego što su isprva uopće bili u stanju zamisliti.

Gej desnica i Männerbund

Vremenski period koji Beachy pokriva u "Gay Berlinu" počinje 1867. a završava 1933. godinom, tj. dolaskom Hitlera i nacista na vlast, koji su u roku od godinu-dvije skoro posve uništili veliku i fascinantnu berlinsku gej scenu, a homoseksualce poslali u logore, među kojima su bili i brojni simpatizeri nacista.

Naime, to su možda najfascinantniji dijelovi Beachyjeve knjige, oni posvećeni osmišljavanju i formiranju tadašnje gej desnice, čiji je ključni predstavnik bio Hans Blüher (1888.-1955.) sa svojim teorijama o homoseksualcima kao vrhuncu muževnosti, pa time i ljudske rase. Blüher se nakon Prvog svjetskog rata razvio u radikalnog antisemita, antidemokrata i ženomrsca, zagovarajući svoju bizarnu teoriju društva kao Männerbunda, odnosno saveza muškaraca, u kojem je homoerotika imala ključnu ulogu.

Gay Berlin" pokazuje i da je već u tim počecima modernog gej aktivizma bilo svih onih boljki koje obilježavaju i aktivizam danas, poput sukoba oko rodnih odnosa i identiteta ili rasprava o različitim taktikama djelovanja, ali i da se, unatoč tome i zbog toga istovremeno, postizao vidljiv napredak koji je omogućavao novim generacijama da prihvate svoju homoseksualnost i da se ohrabre na slobodnije i sretnije živote nego što su isprva uopće bili u stanju zamisliti

Bio je i podržavatelj nacista do Noći dugih noževa, odnosno Hitlerova ubojstva najbližeg suradnika Ernsta Röhma, koji je i sam bio homoseksualac te u svojim odredima nacističkih batinaša (SA – Sturmabteilung) rado okupljao arijevski seksi mladiće.

Ernst Röhm

"Gay Berlin" Roberta Beachyja je stoga je i iznimno aktualno štivo, koje podsjeća da će za ekstremnu desnicu i hardcore nacist uvijek prvenstveno biti peder kojeg treba treba istrijebiti, te da nema te količine mržnje prema Židovima, ženama, liberalima i ljevičarima koja će zadovoljiti zadrte homofobe.

Glavni "lik" ove izvrsne knjige jest, naravno, sâm Berlin, u osnovi mladi grad i metropola tek od 20. stoljeća, čiji duh nije uništila ni katastrofa nacizma i Drugog svjetskog rata, kao niti kasnija podijeljenost na istočni i zapadni dio

S druge strane, afera Eulenberg – također detaljno opisana u "Gay Berlinu" – podsjeća i da su ljevici trenutačni politički ciljevi često mnogo važniji od prava gej ljudi, za koja se zalažu u okvirima političkom oportunizma. Spomenuta je afera u svojem središtu imala pruskog princa Phillipa von Eulenburg-Hertefelda, bliskog savjetnika i prijatelja njemačkoga cara Wilhelma II. Princ Eulenburg je s jedne strane bio suprug i otac osmero djece, a s druge volio seksualna druženja s muškarcima, što su ljevičarski mediji u Berlinu s početka 20. stoljeća iskoristili za diskreditiranje monarhije.

Skandal je započeo zahvaljujući člancima novinara Maximiliana Hardena, koji je 1907. u jednom tekstu autao Eulenberga i napao Wilhelmov dvor kao leglo homoseksualaca, nakon čega su uslijedila i suđenja za klevetu, a o svemu je likujući pisao berlinski ljevičarski tisak, koji je prije toga pak većinom podržavao borbu za ukidanje paragrafa 175.

Princ Phillip von Eulenburg-Hertefeld

Ipak, unatoč ljudima i pričama koje su nevjerojatnije time što su istinite, skrupulozno istražene i pitkim stilom opisane, Beachyjev "Gay Berlin" nikad ne zaboravlja koji je glavni "lik" ove izvrsne knjige. To je naravno sâm Berlin, u osnovi mladi grad i metropola tek od 20. stoljeća, čiji duh nije uništila ni katastrofa nacizma i Drugog svjetskog rata, kao niti kasnija podijeljenost na istočni i zapadni dio.

Kako mi je sâm Beachy rekao u intervjuu, ključna odrednica Berlina jest da u njemu prevladava stav "živi i pusti živjeti". Dapače, čitanje Beachyjeve knjige itekako pomaže kako bi se današnji Berlin razumjelo kao svjetsku prijestolnicu gej života, jer pederluk je bez pretjerivanja jedan od duhovnih temelja glavnoga grada Njemačke. A kako i ne bi bio, jer Berlin je pederluk ne samo izmislio, nego njegovao i razvijao, dičio se njime i uživao u svojoj otvorenosti. Od perioda koje opisuje Beachyeva knjiga, do Berghaina i 13 godina Klausa "ja sam gej i to je tako dobro" Wowereita na čelu Berlina vodi jasna historijska linija, koliko god isprekidana bila.

Pa kako bi to rekli hrvatski malograđanski nacionalisti - Danke, Deutschland!

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.