Više nisam peder! Vijest je to koju bi mnogi katoličko-uimeobiteljaški aktivist, da ima poriv posjećivati ovaj portal, mogao shvatiti kao potvrdu da se pederluk može liječiti. Kakva bi to dobivena bitka bila u ratu protiv srbočetničko-jugoudbaško-pederskokomunističke zavjere!

Ne, nisam otkrio boga. Nisam se "izliječio" konverzijskom terapijom. Niti sam pederluk iz sebe odlučio istjerati elektrošokovima. Svejedno, više nisam peder! Ne, doduše, svojom voljom već spletom okolnosti. Ima tome već koja godina otkako je moj partner postao moj bivši partner, a nakon toga moja trenutna partnerica.

Kako je ona krenula u tranziciju, tako sam krenuo i ja – ravno natrag u ormar! I prestao sam biti peder! O, kakva li olakšanja! Konačno odgovarati da živim s njom, ne s njim. Pričati o tome odakle je ona, a ne on. Kako joj je, a ne kako mu je na poslu. Kako smo se nas dvoje, ne dvojica, upoznali.

Svaka reakcija koja nije šaka u glavu je pozitivna

Je li pogrešno što izbjegavam spomenuti njezino ime, testirajući koliko dugo mogu biti jedan od većine, onaj kojeg nitko ne primjećuje, ničime se ne ističe, uklapa se u kalup heteronormativnog očekivanja? Što uživam u nebivanju pederom u svakom smislu, i širom si otvaram vrata da jednostavno budem peder samo karakterom?

Onako, kao i naši ljudi. Oni čije pričanje o ljubavnom životu ne izaziva kod drugih tri sekunde praznog pogleda u kojima uživo svjedočiš sinkroniziranju očekivanja i realnosti, pomicanju tektonskih ploča moždane kore i njihovom sudaranju, te pronalaženju adekvatne reakcije na ono što si upravo rekao. Reakcija poput "ma da?", "ne bih nikad rekao za tebe", "jao, super, imam i ja jednog frenda, možda ga znaš".

I pozitivne reakcije, a svaka reakcija koja nije šaka u glavu et al. je pozitivna, izbjegavam ne spominjući njezino ime. Divan je osjećaj kad vlastiti život kod drugih ne izaziva nikakvu reakciju, kad se normalnost kojom gledaš svoj život poklopi s "normalnošću" kojom gledaju tvoj život. Jednostavno postojiš i nakon toga – ništa.

Raritetna je to prilika koja me navodi da se, murinjovski, osjećam kao The Special One. Ili, bolje, kao The Regular One. Godinama već težim tome da budem potpuno neupadljiv i prosječan, s jednostavnim ciljem da u toj prosječnosti budem potpuno nevidljiv, istovremeno ne mijenjajući sebe.

U ovom društvu nije teško biti vidljiv, a vidljivima nas najčešće učine oni koji obraćaju pozornost na naša najbanalnija obilježja. Nije riječ samo o pederluku. Dovoljno je biti samohrana majka. Ili u izvanbračnoj heteroseksualnoj vezi, bez ikakve želje sa sklapanjem braka. Ili sklapanjem djece. Može li još banalnije? Uvijek! Dovoljno je na sebe navući nešto upadljiviju košulju, upadljivu očito po tuđim standardima, i imaš svu neželjenu pozornost. Čudi li onda čuđenje nečijem pederluku?

Nevidljivi smo kad je prepoznaju kao "pravu" ženu, ali...

Čuđenje umara, a njegov privremeni i povremeni nestanak služi tek kao podsjetnik da je moja heteroseksualnost samo društvena iluzija. Iluzija koja se raspadne, koju zamjenjuju blijedi pogledi i potreba za objašnjenjem svaki put kad, u priči o njoj, upotrijebim njezino ime koje nesviklom uhu još uvijek zvuči kao isključivo muško. Sva ona površna, usputna pitanja kojima hinimo interes za razgovor i osobu, kojima sebi lažemo da nekoga znamo, a takvih je najviše, sva ta pitanja neizbježno dovedu do toga da moram spomenuti njezino ime i razbiti iluziju.

Iluzija je to koja postoji sve dok, šetajući gradom, ona biva prepoznata kao "prava" žena, čime i ja bivam najobičniji heteroseksualni muškarac, a time i mi postajemo prepoznati (ili, bolje, neprepoznati) kao najobičniji heteroseksualni par nevrijedan pažnje.

Sve to raspline se u drugačijem scenariju kad nju vide kao trans ženu, mene ekspresno katapultirajući van iz ormara, a mi postajemo, u simplističkom shvaćanju, dva najobičnija pedera. Samo još malo gore, jer je ona peder koji glumi da je žena.

Kako bi bilo da te pozornosti nema? Upravo ovaj moj, nenamjerni i neplanirani, povratak u ormar podsjetio me na to. Da, ovo je kako bi bilo da te pozornosti nema. Ovo je najbliže što ću heteroseksualnom postojanju ikada doći. Mnogo bolje od onog prvog, pravog, namjernog, društveno nametnutog i samoprihvaćenog ormara, jer je on podrazumijevao nesklad između onoga što jesam i kakvim se predstavljam. Sad taj nesklad ne postoji – o onome što jesam ne lažem i, istovremeno, ne izazivam nikakvu reakciju. Biti heteroseksualan znači upravo to – svojim postojanjem ne izazivati nikakvu reakciju. Učiniti svoje postojanje nepostojećim.

Heteroseksualni luksuzi

Osjećaj koji je većini onih ostalih uskraćen. Ne može im niti nedostojati, jer ga nikad nisu odistinski osjetili. Ovim mojim simuliranim povratkom u heteroseksualnost prvi put sam iskusio tu slobodu. Osjećaj je jebeno dobar! Navučen na njega, mogu samo zamišljati kakva je tek prava stvar, heteroseksualnost u integralnom obliku. Tko se jednom napije na izvoru slobode nepostojanja, uvijek mu se vraća. Ova simulirana asimilacija je upravo to, simulirana. I ne služi tome da bih sebe uvjerio kako sam doista heteroseksualan, da sada doista i konačno potpuno pripadam u heteroseksualni svijet. Ne bih se želio natjecati za titulu pederskog čiče Tome.

Zapravo, sasvim suprotno, služi tome da jasno ocrta lokaciju izvora iz kojeg dolazi nelagoda zbog bivanja pederom, nelagoda zbog koje mnogi ostaju u ormaru, a neki drugi mnogi tu nelagodu moraju prevladati, uvjeriti prvo sebe, a onda možda i druge, u vlastitu "normalnost" i, bože sakloni, vrijednost.

Sve to raspline se u drugačijem scenariju kad nju vide kao trans ženu, mene ekspresno katapultirajući van iz ormara, a mi postajemo, u simplističkom shvaćanju, dva najobičnija pedera.

Služi kao podsjetnik o onoj suštinskoj razlici između heteroseksualnog i svih ostalih svjetova. Ne, nije to seksualnost sama po sebi. Nebitno je na što nam se diže ili vlaži. Suštinska razlika je da heteroseksualci o svojem postojanju, iz te perspektive, nisu morali razmišljati ili ga bilo kome objašnjavati. Imali su luksuz nepostojanja.

Posljedice koje nas neminovno obilježavaju

Mi? Ne. Kako pisac reče, najvažniji identitet svakog čovjeka, od mnogih identiteta koje imamo, postaje onaj koji mu drugi pokušavaju uskratiti. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je moje bivanje pederom bilo nedramatično. I, pritom, hvala svima koji su tome pridonijeli. Upravo u toj mojoj "lakoći postojanja" skriva se "banalnost zla".

Nije potrebno biti izbačen iz stana, dobiti otkaz, ostati bez prijatelja ili doživljavati verbalne i fizičke napade na ulici. Sve ono što ja nisam doživio!

I unatoč toj nedramatičnosti, bezopasnosti mojeg pederluka, prošao sam ono što i većina nas: shvaćanje da pederluk postoji (da ja postojim!), da je to bolesno i nenormalno (da sam ja bolestan i nenormalan!), da ja postojim ali bez tog bolesnog dijela mene, prihvaćanje da možda ipak nisam toliko bolestan i nenormalan, suočavanje s istinom i njezinim prihvaćanjem, strahovanje od tuđeg suočavanja s mojom istinom, izgrađivanje mentalne strukture koja će mi omogućiti nošenje s tuđim reakcijama, a onda, s vremenom, i zadovoljavajuću razinu kurcobolje prema bilo čijoj reakciji.

Čuđenje umara, a njegov privremeni i povremeni nestanak služi tek kao podsjetnik da je moja heteroseksualnost samo društvena iluzija. Iluzija koja se raspadne, koju zamjenjuju blijedi pogledi i potreba za objašnjenjem svaki put kad, u priči o njoj, upotrijebim njezino ime koje nesviklom uhu još uvijek zvuči kao isključivo muško

Da bih, eto, došao do toga da, ajde, donekle i nekako, budem ravnopravan dio društva, užeg i šireg. Onaj kojem identitet seksualnosti, u vlastitim očima, pada u drugi plan. Drugi plan, jasno je sad, ne znači potpuno nestajanje.

Jer još uvijek biva u prvom planu u očima drugih. A posljedice toga ostaju. Posljedice svega onoga što heteroseksualni svijet ne mora proći. Iskustvo je to daleko u prošlosti, ali obilježilo nas je tad, obilježava nas i sad. Njegovo naslijeđe još uvijek živi. Nije ovo nikakvo naricanje nad vlastitom tužnom sudbinom niti olimpijada patništva. Samo utvrđivanje kroz što, da bi se realizirao, prolazi čak i najbenevolentniji oblik pederskog življenja.

Suštinsko nerazumijevanje

To je ono što drugi mogu prihvatiti, racionalno razumjeti, mogu čitati o tome, uključiti svoju empatiju i donekle se staviti u našu, u moju poziciju. Sve to mogu pokušati, mnogi to i rade. Više oni ne mogu dati a ja ne mogu tražiti jer nikad, ama baš nikad, neće moći potpuno razumjeti. Moja pozicija, moje iskustvo im je suštinski potpuno strano. Nikakvi tekstovi, dijeljenje životnih priča, sati, dani i godine provedene u dijeljenju mog iskustva i njegovih posljedica ne mogu premostiti to suštinsko nerazumijevanje. Nerazumijevanje uslijed nedostatka iskustva.

Nerazumijevanje dolazi i s moje strane, jer mi je nemoguće živjeti njihovo odsustvo iskustva, njihovo ne-iskustvo. Niti bih to htio. Je li moguće istovremeno postojanje želje da tog iskustva nije bilo i da ga se, kad je već tu, nikad ne bih odrekao?

Ova simulirana asimilacija je upravo to, simulirana. I ne služi tome da bih sebe uvjerio kako sam doista heteroseksualan, da sada doista i konačno potpuno pripadam u heteroseksualni svijet

U heteroseksualnom svijetu nema ničega za mene. Ne želim djecu, ne želim nuklearnu obitelj. Ne želim biti profesionalni partner, niti profesionalni roditelj. Neću birati pločice niti paletu boja za uređenje stana. Ne želim planiranja i vjenčanja, odabir muzike i svađe s partnerom oko broja (ne)pozvanih gostiju. Ne želim se nikome obećati niti obavezati. Ne želim dosadnu i rutiniranu vezu u kojoj djeca služe za davanje lažnog smisla vlastitom životu. Ne želim život u kojem je najveći problem pitanje prđenja u zajedničkom krevetu ili partnerovo neprimjereno korištenje mojih kuhinjskih krpa što ih pobožno skupljam i uz koje sam emocionalno vezan. Doista, "the world of the heterosexual is a sick and boring life".

Ako tako pametno sve to znam i neću, zašto, nakon desetljeća slobodnog življenja vlastitog pederluka i njegove prihvaćenosti, osjećam olakšanje zbog povremenog življenja heteroseksualnosti i uživanja u njoj? U tuđoj iluziji o samom sebi, premda nikakva moja iluzija o samom sebi odavno već ne postoji? Koji glupi, iracionalni dio mene to još uvijek dopušta?

Onaj dio koji želi ono što bi trebalo biti zadano, a ne naučeno i uvježbano s godinama. Dio koji se vraća na tvorničke postavke, ignorira one društvene, i želi samo jedno iz tog bolesnog i dosadnog svijeta – da nema potrebu mijenjati sebe za malo ugode.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.