Prema podacima na službenoj stranici Zagreb Pridea, Povorka ponosa 2015 raspolaže sljedećim sredstvima: od Grada Zagreba je dobila standardnih 15 tisuća kuna, od Ministarstva kulture osam tisuća, dok je Pride Partycipacija iz gradskih sredstava dobila 10 tisuća. Moguće je da će Udruženje Zagreb Pride iskemijati još par tisuća kuna iz nekog drugog projekta, ali trenutno je budžet zagrebačke Povorke ponosa – najvažnijeg nacionalnog a bome i regionalnog LGBT događaja – sićušnih 33 tisuće kuna.

Riječ je, da bude posve jasno, o sredstvima koja obuhvaćaju cijeli pretprogram, tiskanje potrebnih materijala, sređivanje svih tehničkih neizbježnosti Povorke ponosa (na zaštitare uvijek ode oko 10 tisuća, tu je i razglas koji košta oko sedam itd.), organiziranje velikog završnog partyja i još doslovno stotine drugih manje ili važnih stvari koje su potrebne za uspješan Prajd. I koje, unatoč većinski potpuno volonterskom angažmanu organizatora/ica, koštaju.

U godinama dok sam sudjelovao u organizaciji Povorke ponosa i svega što ide uz nju, sveukupni budžet se kretao između 50 i 90 tisuća (iako je ta godina bila izuzetak od pravila!), što znači da sada Organizacijski odbor Povorke ponosa (OOPP) raspolaže s doista skromnim sredstvima za realiziranje svojih ideja. Nakon Prajda vrijedi otvoriti raspravu o tome kako se desilo da zagrebačka Povorka ponosa ima tako mizeran budžet i koja je odgovornost Udruženja Zagreb Pride u tome, te kako ubuduće izbjeći ponavljanje istih pogrešaka, ali ono što sada treba učiniti jest dati OOPP-u sav novac koji su zamolili u svojoj nedavno pokrenutoj kampanji. I više!

Razloga za to ne nedostaje, pa krenimo redom.

TRANSPARENTNOST

Za razliku od većine hrvatskih LGBT udruga, Zagreb Pride je uvijek bio potpuno transparentan u svojim financijama. Uostalom, brojke koje se navode na početku teksta su s njihovog weba, gdje se u rubrici "Financije" mogu pogledati detaljni financijski izvještaji od 2009. godine do danas. Možete za usporedbu posjetiti i stranice drugih LGBT udruga, na kojima ćete u najboljem slučaju pronaći tko im je donirao novac, ali rijetko kada na što je isti konkretno utrošen. Dakle, ako donirate novac za Povorku ponosa, možete bez straha računati na to da će biti potrošen na Povorku ponosa, u čemu se možete naknadno i uvjeriti kada se – kao što je godinama bio običaj, a nema razloga da se ne nastavi – objavi detaljan budžet OOPP-a.

Čak i ako niste do kraja oduševljeni ovogodišnjom temom, ako vam ide na živce tipično prajdovsko kvaziljevičarenje, ako smatrate da je slogan malko blesav (pobogu, u njemu su i dvotočka i crtica; zamislite ovakav just: do – it!), te ako imate neki od tisuća ostalih argumentiranih ili totalno neutemeljenih kritika i prigovora, trebate donirati novac za zagrebačku Povorku ponosa jer time itekako radite za vlastiti uski interes

Dapače, za Povorku ponosa su već održane dvije uspješne crowdfunding kampanje, među prvima u Hrvatskoj, kad se proteklih godina od LGBT zajednice i podržavatelja tražilo 15 tisuća kuna, kako bi se začepila rupa u budžetu koju je prouzrokovalo muljanje Bandićeve ekipe oko isplate sredstava dodijeljenih na regularnom javnom natječaju. OOPP je ove godine poručio kako želi "da se povorka barem dijelom financira od zajednice i tako postane manje ovisna o institucijama vlasti", što treba pozdraviti (naročito jer su velike šanse da će te institucije uskoro preuzeti Tomislav Karamarko i ekstremno homofobni HDZ), uz napomenu da će se oko toga morati potruditi i u Zagreb Prideu, po mogućnosti na inovativnije načine nego dosad. Ali to je tema za neki drugi članak.

AKTIVIZAM KOŠTA

Hrvatska LGBT zajednica se, kad je riječ o činjenici da za aktivizam treba ipak nekakav novac, često odnosila na sljedeći način – zanimalo ih je tko je dobio koliki honorar i to je to. Ljude baš i nije zanimalo ako aktivisti (često vlastitom odlukom) nisu nikako plaćeni za višemjesečni rad, nije ih zanimalo koliko se samo novca potroši na telefoniranje koje se plaća iz vlastitog džepa, nije ih zanimalo koliko uopće košta da na Zrinjevcu bude razglas, koliko novaca ide na tisak letaka, nije ih zanimalo koliko košta postavljanje samo jednog jumbo plakata, koliko koštaju materijali za izradu transparenata, kako izmagijati ogroman završni party za skoro tisuću ljudi s vječno nedovoljnim budžetom itd. Još gore, prema svemu tome se znalo odnositi s prijezirom, besramno se i masovno žicalo besplatne upade ovdje ili ondje, svodeći solidarnost na ugađanje isključivo vlastitom dupetu; zapravo se zauzimalo stav da su aktivisti na neki način nešto dužni većinski indolentnoj LGBT zajednici i da je davanje vlastitog novca kako bi pospješilo vlastita prava u društvu neka vrsta ludorije.

Uvijek u skladu sa svim zakonima, uvijek uredno prijavljen policiji (indikativno – prajdizani su za tzv. branitelje iz Savske Olimp poštivanja zakona RH), uvijek izraz temeljnih demokratskih vrednota (i, nota bene, Ustava RH) kao što je sloboda okupljanja i govora, Prajd je – unatoč velikim pa i nasilnim otporima – učio Hrvate demokraciji

Ali ono što je pravo ludilo jest stav da aktivizam ne košta i da u određenoj mjeri uspjeh konkretnih akcija ne ovisi i o tome ima li se za njihovu realizaciju dovoljno novaca kao i imaju li ljudi koji se time bave od nečega živjeti. Pa čak i da su svi aktivisti radili isključivo volonterski (uz napomenu da nema ništa loše u tome da ljudi budu pošteno plaćeni za pošten rad, to je, štoviše, poželjno), postoje brojni drugi operativni troškovi koji traže kune i kune.

Stoga su udruge primorane baviti se projektima i same namicati novac za postojanje, što dugoročno skoro pa neizbježno vodi u projektizam, koji pak vodi u to da se LGBT udruge bave onime za što se dijeli novac u Bruxellesu a ne onime što je nasušna potreba u okolini u kojoj djeluju. Financiranje aktivizma od LGBT zajednice je jedna od garancija da će aktivisti ostati aktivisti a ne potonuti u projektiste.

POLITIKA VIDLJIVOSTI

U Hrvatskoj u petnaestak godina LGBT aktivizma nije (nažalost) uspješno artikulirana ni jedna druga aktivistička politika osim vidljivosti, što je učinjeno 2007. godine, kad je Zagreb Pride – koji se dotad održavao već nekoliko godina – objavio svoj prvi proglas. Još važnije, ne samo da je politika vidljivosti jedina uvjerljivo i koherentno artikulirana i detaljno obrazložena za one kojima se dalo čitati s razumijevanjem i slušati, nego je i konzekventno provođena sa značajnim uspjehom.

Od te 2007. godine su deseci LGBT osoba, često potaknute baš Zagreb Prideom, istupile u javnosti i medijima, s vlastitim licima i imenima, što je onda proizvelo i nove generacije kojima je autanje skoro pa business as usual. Ali baš jer je sve to postalo donekle uobičajeno ne treba smetnuti s uma da prije samo deset godina pederluka jedva da je bilo u javnosti i medijima, a pedera, lezbijki, biseksualnih i trans* osoba još manje, te da se LGBT tematika obrađivala u stilu "mračnih tajni", "intimnih ispovijesti" i ljudi pikseliziranih faca koji nariču o katastrofi koju za njih znači njihova homoseksualnost.

OOPP je ove godine poručio kako želi "da se povorka barem dijelom financira od zajednice i tako postane manje ovisna o institucijama vlasti", što treba pozdraviti (naročito jer su velike šanse da će te institucije uskoro preuzeti Tomislav Karamarko i ekstremno homofobni HDZ)

Sve to, i mnogo drugog, promijenila je politika vidljivosti, a najvidljivija je uvijek bila zagrebačka Povorka ponosa. Politika vidljivosti rezultirala je i prvim roditeljima LGBT osoba koje su istupile u medijima, rezultirala je i time da se homofobe upornošću vidljivosti natjeralo da reteriranje od primitivnog nasilja itd. Stoga i jest poražavajuća nevidljivost dosad 70 sklopljenih životnih partnerstva, koji tako pucaju sami sebi u nogu i olakšavaju posao Karamakovoj koaliciji (u kojoj su i teški homofobi poput Ladislava Ilčića) da nakon dolaska na vlast možda fakat raščerupa Zakon o životnom partnerstvu. Bit će zanimljivo hoće li se tada vjenčani javno pobuniti ili će se pokriti ušima i samo, kako što je inače običaj, režati na aktiviste – iste one bez kojih životnog partnerstva uopće ne bi bilo.

PRAJD JE POBOLJŠAO ŽIVOT SVAKOG LGBT GRAĐANINA HRVATSKE

U osnovi je potpuno nevažno dolazite li na Prajd ili ga smatrate najvećom sramotom koja se dešava u Lijepoj našoj – Prajd je vaš život učinio boljim, htjeli to vi ili ne! Zapravo, oni LGBT građani koji iz raznih razloga ne dolaze na Prajd imaju više razloga dati novac za njegovo održavanje, jer to je ulaganje u vlastitu emancipaciju i budućnost.

Bez zagrebačke Povorke ponosa ne bi bilo ni onih u Splitu i Osijeku. Bez zagrebačke Povorke ponosa ne bi bilo ni Zakona o životnom partnerstvu. Bez zagrebačke Povorke ponosa mnogi gej parovi ne bi imali priliku prošetati svojim gradom držeći se za ruke bez straha od nasilja, s obzirom da su neki to učinili baš na Prajdu. Bez zagrebačke Povorke ponosa ne bi bilo ovog stupnja slobode i prava koji se danas nudi hrvatskim LGBT građanima, bez obzira jesu li oni spremni iskoristiti tu slobodu i ta prava. Hrpa onoga što se u 2015. u životu hrvatske LGBT zajednice uzima zdravo za gotovo u proteklih je 15 godina, nekad i doslovno krvavo, izboreno (i) na Prajdovima. Zaboraviti na to znači sam sebe ugroziti.

Nema države na svijetu koja ima visok stupanj LGBT prava a da ujedno nema i dugogodišnju ili višedesetljetnu Povorku ponosa. Dva i dva doista jesu četiri

Svatko tko je marširao u Povorci ponosa zna kakav je to osjećaj učiniti prvi puta, kakav je to moćan i emancipatorski ushit. Dolazak na Povorku ponosa je stotinama, možda i tisućama, hrvatskih pedera i lezbi korjenito promijenio život nabolje, možda čak više onima koji su prethodno bili zagriženi protivnici Prajda. Zahvaljujući Prajdu je nova generacija hrvatskih LGBT klinaca dobila neupitno svjetliju budućnost nego što je imala moja generacija, a o onima prije da ne govorimo. Za razliku od hrvatskih roditelja, koji su svojoj djeci ostavili raspad gospodarstva, nezaposlenost i dugove, hrvatski su prajdizani i prajdizanke svojoj zajednici ostavili i ostavljaju prava i prilike kakve LGBT ljudi u ovoj državi nikad – od stoljeća sedmog do danas – nisu imali. Uključujući i sve one homoseksualce i lezbijke koji možda i danas žive u ormaru autohomofobije i proklinju što Prajd uopće postoji.

Čak i ako niste do kraja oduševljeni ovogodišnjom temom, ako vam ide na živce tipično prajdovsko kvaziljevičarenje, ako smatrate da je slogan malko blesav (pobogu, u njemu su i dvotočka i crtica; zamislite ovakav just: do – it!), te ako imate neki od tisuća ostalih argumentiranih ili totalno neutemeljenih kritika i prigovora, trebate donirati novac za zagrebačku Povorku ponosa jer time itekako radite za vlastiti uski interes. To što činite dobro i za mnoge druge građane RH je lijep dodatni bonus.

PRAJD JE HRVATSKU UČINIO BOLJOM

Donirati novac za Povorku ponosa je, između ostaloga, čin domoljublja. Dolazak na Povorku ponosa je čin domoljublja. Ako volite Hrvatsku i želite da ona bude civilizirana i demokratska država suvremenih vrijednosti, Prajd je možda najefikasniji način da to izrazite

Hrvati su navodno stoljećima željeli vlastitu državu, dok ih demokracija baš i nije toliko interesirala, pa se pokazalo da početkom devedesetih nastala samostalna Hrvatska pati od brojnih demokratskih deficita. Jedan od najvećih jest izostanak prosvjeda, što je nezamislivo u svakoj zdravoj demokraciji. Izuzetak poražavajućem pravilu da Hrvati baš i nemaju petlje niti građanske svijesti za prosvjed već je 14. godinu zagrebački Prajd, prvi puta održan 2002. godine.

Jedna od standardnih promašenih kritika Prajda jest kako on ne rješava sve probleme LGBT zajednice u RH, te da izaziva kontraefekt. Naravno da je tako, nema tog uličnog prosvjeda koji može srediti baš sve loše, niti ima akcije koja nema reakciju

Uvijek u skladu sa svim zakonima, uvijek uredno prijavljen policiji (indikativno – prajdizani su za tzv. branitelje iz Savske Olimp poštivanja zakona RH), uvijek izraz temeljnih demokratskih vrednota (i, nota bene, Ustava RH) kao što je sloboda okupljanja i govora, Prajd je – unatoč velikim pa i nasilnim otporima – učio Hrvate demokraciji, prosvjedovanju, upornosti u građanskom angažmanu za svoja prava. Dok su razne druge društvene skupine i njihovi predstavnici šutjeli i trpjeli ili kalkulirali – a što je, između ostaloga, dovelo Hrvatsku u sadašnje stanje – pederi su se bunili. Na početku dvjestotinjak, s vremenom tisuću, onda i deset tisuća!

Demokratski deficitni Hrvati su tijekom godina često komentirali kako oni ne prosvjeduju "kao oni pederi", a eto već mjesecima ne primaju plaću, no u međuvremenu su naučili da se itekako trebaju ugledati na svoje LGBT sugrađane i izaći na ulicu ako im nešto ne odgovara. Nema na čemu, i drugi put!

NE PITAJ ŠTO PRAJD MOŽE UČINITI ZA TEBE NEGO ŠTO TI MOŽEŠ UČINITI ZA PRAJD

Jedna od standardnih promašenih kritika Prajda jest kako on ne rješava sve probleme LGBT zajednice u RH, te da izaziva kontraefekt. Naravno da je tako, nema tog uličnog prosvjeda koji može srediti baš sve loše, niti ima akcije koja nema reakciju. Prajd nije ni svemoćan niti je jedini odgovor na svako LGBT pitanje. Ali, bez Prajda su šanse za smanjivanje homofobije u hrvatskom društvu kao i emancipacije LGBT zajednice nepostojeće. Prajd je desetljećima iznimno uspješan temelj LGBT aktivizma, Prajd je onaj njutonovski div na čijim se ramenima stoji i vidi dalje. Svatko tko misli da se, primjerice, možda do bračne ravnopravnosti doći bez redovitog održavanja Prajda se grdno vara. Nema države na svijetu koja ima visok stupanj LGBT prava a da ujedno nema i dugogodišnju ili višedesetljetnu Povorku ponosa. Dva i dva doista jesu četiri.

Uostalom, zamislite da se ove godine i sljedeće godine i svake godine nakon toga u Hrvatskoj ne održi niti jedna Povorka ponosa. Mislite li da bi to bilo bolje za LGBT građane RH? Mislite li da bi to bilo bolje za Hrvatsku?

Dok su razne druge društvene skupine i njihovi predstavnici šutjeli i trpjeli ili kalkulirali – a što je, između ostaloga, dovelo Hrvatsku u sadašnje stanje – pederi su se bunili. Na početku dvjestotinjak, s vremenom tisuću, onda i deset tisuća

Ako ipak zaključujete da želite živjeti u državi u kojoj se održavaju Povorke ponosa, onda – osim naravno dolaska na Prajd – to najefikasnije možete izraziti donirajući novac za zagrebački Prajd (ostali zasad nisu pitali). Nije važno imate li za izdvojiti 20 ili 50 ili 100 ili 500 ili 1000 kuna, jer svaka je kuna potrebna. Time nećete samo olakšati vrlo naporan posao organizacije Prajda većinom mladoj ekipi koja se tog važnog zadatka prihvatila ove godine, nego ćete direktno investirati u vlastitu bolju budućnost. Još bolje – možete biti sigurni da se ta investicija isplati, jer to nepobitno dokazuje proteklih 15 godina.

Dakle, prestanite pitati što je Prajd to učinio za vas, jer je bjelodano sve što je učinio, nego se počnite pitati što ste vi učinili za Prajd i jeste li išta ikad. Evo prilike!

Zašto još čitate ovaj tekst?! Gubite dragocjeno vrijeme u kojem biste mogli donirati novac za Prajd!

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.