Prije tri godine u New Yorku, sa skupinom kolega novinara sam imao priliku posjetiti sklonište za LGBT tinejdžere koji su postali beskućnici. U pitanju je bio skroman polupodrumski prostor koji je imao dovoljno kreveta za nekoliko desetaka klinaca , u siromašnom dijelu Queensa, koji je vodio aktivist Carl Siciliano. Sklonište, osnovano 2002. godine, zvalo se The Ali Forney Center, po mladiću koji je s 13 godina bio prisiljen živjeti na ulici zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog izražavanja, a jedini način na koje je mogao preživjeti jest da se počne baviti prostitucijom.

Policiji je pak bio najviše poznat po tome što ih nije prestajao gnjaviti da bolje istraže ubojstva drugih maloljetnih LGBT beskućnika koja su se tada događala u New Yorku i koje je i sâm Ali poznavao. Unatoč tome što je i sam živio na ulici i bio na rubu preživljavanja, Ali je uvijek pomagao drugima, no na kraju nije uspio izbjeći tragičnu sudbinu svojih prijatelja: ubijen je 1997. u 22. godini života.

Sve to nam je ispričao voditelj The Ali Forney Centra, Siciliano, koji je poznavao Alija i u čiji je spomen i osnovao to sklonište za LGBT klince u Queensu. Imali smo priliku i razgovarati s nekima od maloljetnika koji su u njemu našli kakav-takav spas od beskućništva i od njih smo čuli horor priče o roditeljima koji na ulicu izbacuju svoju djecu zbog "pogrešne" seksualne orijentacije, ali i jezive priče o tome kako su i jedine opcije za preživljavanje na ulici bile prostitucija – većinom sa starijim gej muškarcima – i dilanje droge, što je pak značilo svakodnevicu s glavom u torbi.

"Bolni rezovi" osudili još više LGBT klinaca na beskućništvo

Ako te ne ubiju konkurentski dileri, tu je uvijek američka policija, laka na obaraču ako nisi bijele boje kože. A velika većina štićenika i štićenica Ali Forney Centra bili su Afroamerikanci ili Latinoamerikanci, još veća većina iz siromašnih obitelji i radničke klase. Pričali su nam o tome kako su krali hranu da bi imali što za jesti, kako su ljeti spavali na krovovima zgrada a zimi gdje god je bilo moguće, kako su ponekad potražili smještaj u katoličkim skloništima, gdje bi redovito doživljavali homofobno iživljavanje, kako su se zaljubljivali i pokušavali zaštititi dečka ili curu koju vole a nisu mogli jer ništa nisu imali, kako su ih znali tući na ulici ako bi ih prepoznali kao queer, kako su morali prestati ići u školu, kako su im roditelji poručili da su za njih već mrtvi, često iz religijom potaknute homofobije.

Gospođa iz State Departmenta koja nas je vodila po New Yorku na tom studijskom putovanju je, nakon što smo završili razgovore s klincima, izjavila kako je sve to bilo jako inspirational, dok je meni sve to izgledalo kao najdepresivnija stvar koju sam doživio – a zapravo sam tek čuo svjedočenja drugih – u životu nakon rata.

Carl Siciliano nas je na rastanku "počastio" i s nekoliko poražavajućih statistika, po kojima je u tom trenutku u New Yorku bilo oko 10 tisuća maloljetnih beskućnika, četiri tisuće njih bilo je LGBT. Još strašnije, u New Yorku nije bilo ni približno dovoljno mjesta u skloništima za beskućnike za te klince, a baš je te godine i guverner savezne države New York, Mario Cuomo, srezao i socijalni budžet, pa ih je bilo još manje. Bilo je to godinu nakon što je taj isti Cuomo progurao bračnu jednakost u njujorškom Senatu, za što je slavljen kao heroj na njujorškoj Povorci ponosa 2011. Oko toga da je još više LGBT klinaca osudio na život na ulici svojim "bolnim rezovima", baš mu se i nije prigovaralo iz vodećih LGBT organizacija.

Komentirao sam s kolegicom iz Istanbula, možda naivno, kako ne mogu zamisliti da u bilo kojem europskom velegradu imamo 10 tisuća klinaca beskućnika i da to ne bi u roku odmah proglašeno nacionalnom katastrofom i problemom koji se, kako god moguće, mora odmah riješiti. Ali tada još nisam do kraja povezao dva i dva.

Bijele pedere iz srednje i više klase nije briga za beskućnike

To se dogodilo nekoliko sati kasnije, kad smo stigli u ured GLAAD-a na Manhattanu, koji je, očekivano, vrlo skupo i vrlo ukusno uređen, a koji ispunjavaju većinom lijepo nabildani gej muškarci u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama, vrlo skupo i vrlo ukusno odjeveni. I većinom vrlo bijeli. Pričali su nam o tome kako se bave reprezentacijom LGBT likova u medijima, koliki im je višemilijunski godišnji budžet i, naravno, najviše o bračnoj jednakosti. Iako smo u GLAAD-u ostali sat i pol, mislim da je tamošnja ekipa mogla najmanje 24 sata bez prestanka pričati samo o bračnoj jednakosti, dok sam se ja pitao sljedeće: "Koji k ikoga briga za likove u TV serijama i brak dok na ulicama imate tisuće LGBT tinejdžera koji žive kao beskućnici?!"

Svi istospolni parovi na čijim je tužbama izvojevana sudska pobjeda bili su bijeli, dobrostojeći gejevi i lezbijke. To nikako nije slučajnost, nego svjesna i pametna strateška odluka koja je omogućila identifikaciju velikog dijela američke javnosti s cijelom pričom. I nije ništa od toga toliko problematično, osim činjenice da nisu svi ljudi u LGBT zajednici bijeli, dobrostojeći parovi

Odgovor mi je bio doslovno pred nosom: jer bijele pedere iz srednje i više klase nije briga za beskućnike, pak čak ni ako su to gej klinci, ali ih je itekako briga da dobiju društvenu potvrdu i afirmaciju koju sa sobom donosi brak. To je, naravno, generalizacija, ali koju itekako podržava činjenica da se na postizanje bračne jednakosti u SAD-u potrošilo nezamislivo više milijuna dolara nego na pomoć gej klincima koji su postali beskućnici. Bilo koji od gej multimilijunaša s Manhattana je samo jednim potezom mogao maknuti sve (LGBT) klince s ulica New Yorka i vjerojatno bi pritom potrošio manje novca nego što je donirao za bračnu jednakost, ali ona je bila njihova želja i interes, dok ta djeca baš i nisu.

Ključni ljudi aktivističkog pravca koji je u jednom trenutku skoro pa cijeli američki LGBT pokret usmjerio isključivo u pravcu braka su bili dobrostojeći bijeli gejevi i lezbijke (Andrew Sullivan, Evan Wolfson, Mary L. Bonuato, Chad Griffin itd.), kao što su i svi istospolni parovi na čijim je tužbama izvojevana sudska pobjeda bili također bijeli, dobrostojeći gejevi i lezbijke. Ovo drugo nikako nije slučajnost, nego svjesna i pametna strateška odluka, koja je omogućila identifikaciju velikog dijela američke javnosti s cijelom pričom. I nije ništa od toga toliko problematično, osim činjenice da nisu svi ljudi u LGBT zajednici bijeli, dobrostojeći parovi. (Ironično, slučaj kojim je 2003. američki Ustavni sud srušio kriminalizaciju homoseksualnosti na saveznom nivou – Lawerence v. Texas – se ticao dvojice Afroamerikanaca.)

Bračna jednakost je u praktičnom smislu pobjeda za ionako privilegirani(ji) dio LGBT populacije

Sad neizbježan disclaimer: sve ovo ne znači da sam protiv gej braka. Duboko vjerujem u pravednost ideje LGBT ravnopravnosti, a to uključuje i ravnopravnost u braku. Moglo bi se reći da je moja podrška bračnoj jednakosti kolateralna šteta moje vjere u LGBT ravnopravnost. Sretno sam dočekao nedavnu vijest o odluci američkog Vrhovnog suda u slučaju Obergefell v. Hodges. Ali sam se odmah nakon toga zapitao što je sa svim tim klincima na ulicama New Yorka.

Jer, bračna jednakost nije cjelokupna LGBT ravnopravnost. Ni približno!

Dapače, bračna jednakost je u praktičnom smislu prvenstveno pobjeda i napredak za ionako privilegirani(ji) dio LGBT populacije, baš kao što sam u hrvatskom kontekstu i sâm – najbolje je krenuti od sebe – dio tog privilegiranog dijela LGBT zajednice. Nije da jako patim jer sam privilegiran u odnosu na dobar dio LGBT populacije, jer npr. moje autanje i moj aktivizam nisu nikad ugrožavali moje radno mjesto i karijeru. Postoji u Hrvatskoj i dalje mnogo LGBT ljudi kojima autanje na poslu danas znači otkaz sutra. Za neke od privilegija sam se izborio sâm, ali mnoge sam dobio zahvaljujući odrastanju u ateističkoj obitelji srednje klase, s privilegijima sam odgajan i uzimao ih dugo vremena zdravo za gotovo.

Pričali su nam o tome kako se bave reprezentacijom LGBT likova u medijima, koliki im je višemilijunski godišnji budžet i, naravno, najviše o bračnoj jednakosti. Iako smo u GLAAD-u ostali sat i pol, mislim da je tamošnja ekipa mogla najmanje 24 sata bez prestanka pričati samo o bračnoj jednakosti, dok sam se ja pitao sljedeće: "Koji k ikoga briga za likove u TV serijama i brak dok na ulicama imate tisuće LGBT tinejdžera koji žive kao beskućnici?!"

Nisam se nikad morao boriti s time, recimo, hoću li završiti u paklu jer sam gej, što je mnogim LGBT ljudima od okoline i najbližih nametnuti teret s kojim se godinama muče. Zapravo, mnogi emancipirani ljudi u hrvatskoj LGBT zajednici su imali slične privilegije (tj. strukturalno bolji start za slobodan i ponosan život kao LGBT građani), zbog čega nema smisla imati grižnju savjesti, ali je itekako potrebno tu činjenicu osvijestiti. Naročito kad se razmišlja o borbi za LGBT ravnopravnost.

Još važnije je biti svjestan toga da američki i europski (a slijedom toga i hrvatski) društveni kontekst nije istovjetan kada je riječ o LGBT pravima, kao ni po mnogočemu drugome, te da nema potrebe slijepo kopirati tuđu historijsku liniju, jer to definitivno ne jamči isti rezultat. Primjerice, kad je riječ o bračnoj jednakosti u RH, jedini politički mehanizam koji je – prije referenduma – za postizanje iste postojao je osloniti se na dobru volju vladajućih. Nije da se u javnosti ikad pojavio bar jedan istospolni par i zatražio pravo na brak, ali je zato itekako bilo dosta anonimnog pritiska na aktiviste da oni to nekako izčarobiraju.

Kako nam je Željka Markić napravila uslugu

Cijela priča o bračnoj jednakosti u Hrvatskoj bila je i ostala u skladu s onom narodnom o žabi koja je vidjela da potkivaju konja, pa je i sama digla nogu. Utoliko je homofobni referendum koji je pokrenula inicijativa U ime obitelji bio dobar reality check pravog stanja stvari u društvu, a njegov rezultat – osim definicije heteroseksualnog braka u Ustavu – jest i odličan Zakon o životnom partnerstvu, čija se sveobuhvatnost ovih dana dokazala i kroz dodjeljivanje prve partnerske skrbi za dijete jednog lezbijskog para.

Bilo koji od gej multimilijunaša s Manhattana je samo jednim potezom mogao maknuti sve (LGBT) klince s ulica New Yorka i vjerojatno bi pritom potrošio manje novca nego što je donirao za bračnu jednakost, ali ona je bila njihova želja i interes, dok ta djeca baš i nisu

Bračna nejednakost hrvatskih LGBT građana jest upisana u Ustav, ali to je samo jedan aspekt LGBT ravnopravnosti, trenutno doduše jako pomodan. Utoliko nam je Željka Markić napravila i uslugu, jer je hrvatsku LGBT zajednicu efektivno onemogućila da ostvari pravo na brak u sljedeća dva do tri desetljeća, čime je ujedno otvoren veliki prostor za druge pravce aktivizma kao i za to da cijeli LGBT pokret na duži period ne pojede bračna bitka, kao što se desilo u SAD-u.

Primjerice, jeste li znali da u Beogradu postoji sigurna kuća za LGBT ljude koji završe na ulici? U Zagrebu je nema. Dapače, u Hrvatskoj mnogo toga treba stvoriti i izgraditi: grupe podrške za coming out diljem države (naime, stavom da je autanje isključivo stvar pojedinca peru se i ruke od svih teškoća kojima pojedinac može biti izložen zbog autanja!), LGBT zajednice i sigurni prostori izvan Zagreba, Rijeke i Splita, edukacija same zajednice o problemima trans* ljudi i borbi za njihova prava, emancipacija što većeg dijela LGBT populacije i dodatno osnaživanje postojeće LGBT zajednice da koristi sve postojeća zakonska prava te, još važnije, da se oslobodi nametnute autohomofobije.

Nadalje, poticanje međugeneracijske solidarnosti i razumijevanja (što bi moglo i neke starije LGBT ljude potaknuti na autanje i bolji život od onoga na koji su navikli odrastajući neka druga, mnogo homofobnija vremena), promjena školskog programa da konačno prestane proizvoditi više od 60 posto srednjoškolaca koji misle da je homoseksualnost bolest, klubovi LGBT studenata ne samo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nego na svakom sveučilištu u državi, pokretanje gej-strejt alijansi diljem države s naglaskom na srednje škole, pripremanje terena za autanje javnih ličnosti i selebova, spašavanje hrvatske modne i velikog dijela kulturne scene scene od svoje svjetski unikatne (hinjene) heteroseksualnosti, poticanje naših roditelja da se organiziranu uključe u borbu za ravnopravnost vlastite djece, stvaranje samosvjesnih i ponosnih te politički angažiranih LGBT građana RH koji su u stanju artikulirati stavove LGBT ravnopravnosti bez da im se stalno sve mora objašnjavati od početka (osobno najviše živim za dan kad više neće svaka nova generacija LGBT ljudi pitati "čemu služi Povorka ponosa"), njegovanje inherentne različitosti LGBT zajednice (a ne, primjerice, da se vode ratovi što je više vrijedno – monogamna, otvorena ili poliamorična veza; odgovor je: sve dok su ljudi u njima sretni i zadovoljni, svaka je ljubav jednako vrijedna), dublje promišljanje ekonomskih implikacija života LGBT ljudi u i dalje neprijateljski nastrojenom društvu (već se pokazuje da se na Zapadu u staračkim domovima pederi i lezbijke moraju često vraćati u ormar), stvaranje još više heteroseksualnih saveznika i pridobivanje većine društva na stranu LGBT ravnopravnosti a protiv diskriminacije itd.

Ako se hrvatska LGBT zajednica i aktivizam budu time bavili u sljedećim desetljećima, bračna jednakost će sigurno doći kao kulminacija svih tih napora, i možda čak izglasana na nekom budućem referendumu. Ako se i dalje bude najviše pričalo o i bavilo trenutno nedostižnim brakom, niti će se doći do njega, niti će se ostvariti sve drugo što LGBT ravnopravnost podrazumijeva i znači.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.