Izbori za Bundestag koji su se održali u nedjelju, 24. rujna, prvi put su od Drugog svjetskog rata u njemački savezni parlament uveli ekstremno desnu i populističku stranku, Alternativu za Njemačku (AfD), koja je dobila 13 posto glasova i postala treća politička snaga u najmoćnijoj članici Europske unije. Uspjeh AfD-a - iako nije bio neočekivan - izazvao je potres na njemačkoj političkoj sceni te se detaljno analizira ne samo u njemačkoj, nego i europskoj javnosti.

Među najzanimljivijim aspektima izbornog uspjeha AfD-a svakako je i činjenica da su dvoje Spitzenkandidata, tj. glavnih kandidata ove stranke za Bundestag bili Alexander Gauland i Alice Weidel, potonja inače autana lezbijka koja u životnom partnerstvu s partnericom odgaja dva sina.

Povrh toga, partnerica Alice Weidel je švicarska državljanka porijeklom sa Šri Lanke. Stvar ne bi bila toliko zanimljiva, naročito u njemačkoj politici u kojoj već desetljećima djeluju političari koji ne skrivaju svoju homoseksualnost, da AfD nije stranka s izrazitim antiuseljeničkim i antigej stavovima.

Alice Weidel je vodeća političarka i zaštitno lice stranke koja ne odobrava njezin obiteljski život. Dapače, ne samo da ga ne odobrava, nego ga smatra manje vrijednim, što je jasno izraženo i u stranačkom programu s kojim se išlo na izbore.

Za AfD, obitelj Alice Weidel zapravo i nije obitelj

“Mi smo čvrsto uvjereni da je za dobrobit djece i mladih najbolje kad odrastaju pod brigom majke i oca”, stoji u programu AfD-a u kojem se također odbija bračna jednakost za istospolne parove, kao i mogućnost da istospolni parovi posvajaju djecu. Povrh toga, žele da njemačka javna radiotelevizija “na pozitivan i ispunjavajući način predstavlja odnos majka-otac-djeca”, te da se iz školskih udžbenika ukloni “relativiziranje obitelji”, kao i bilo kakvo učenje o “društveno jedva relevantnim konstelacijama (poput lezbijki, gejeva, biseksualaca, transseksualaca, transrodnih, interseksualnih i queer osoba)”.

Za AfD obitelj Alice Weidel zapravo i nije obitelj, nego problematična aberacija i novotarija kojoj se treba suprotstaviti. Njemački su mediji posve ispravno obiteljsku politiku AfD-a opisali kao “ozbiljan pokušaj povratka društva u 1950-e godine”.

No unatoč svemu tome Alice Weidel je sa značajnom većinom glasova na saboru svoje stranke u Kölnu izabrana da bude jedno od dva ključna lica AfD-a u predizbornoj kampanji, odnosno, Alice Weidel unatoč svemu tome nije imala problema biti dio AfD-a i uspeti se do vrha stranke koja ima prilično homofobne stavove.

S druge strane, Weidel je mogla izabrati da svoju seksualnu orijentaciju i obiteljsku konstelaciju taji ili ne spominje, da glumi heteroseksualnost ili da svoje lezbijstvo proglašava “privatnom stvari”, ali nije. Nepobitna je, dakle, činjenica da je jedna njemačka ekstremno desna lezbijka u smislu emancipacije svjetlosnim godinama ispred većine hrvatske LGBT populacije

To kod mnogih izaziva kognitivnu disonancu, ali ako se stvar razmotri s pozicije ideje o LGBT jednakosti, slučaj Alice Weidel istovremeno ukazuje na uspjeh te ideje u njemačkom društvu, kao i na mračne strane, ili je možda bolje reći nuspojave koji je taj uspjeh proizveo. Baš zato što je ideja LGBT jednakosti većinski prihvaćena u njemačkom društvu, a nakon izglasavanja “Ehe für alle” i u zakonodavstvu, moguće je da netko poput Alice Weidel bude zaštitno lice jedne u suštini homofobne stranke.

Weidel je utoliko i paradni primjer ključnog racionalnog argumenta za LGBT jednakost – LGBT ljudi su isto sranje, drugo pakovanje u odnosu na heteroseksualce. Jednako licemjerni, jednako sebični, jednako naciji kao heteroseksualci. Ili ako želite ljepšu verziju: jednako plemeniti, jednako sposobni za ljubav, jednako solidarni kao heteroseksualci.

HDZ radikalniji od AfD-a

Ipak, kontekst u kojem Weidel postoji je njemačka homofobija, koja je očito mnogo pristojnija i tolerantnija nego ona na koju smo navikli na Balkanu. AfD jest protiv LGBT jednakosti, ali nije automatski i za netrpeljivost prema LGBT ljudima. Političarima AfD-a nikad ne bi palo na pamet govoriti o LGBT ljudima na način na koji su to kroz godine činili zastupnici HDZ-a, bilo kakav napad na Povorku ponosa bi izrijekom i najvjerojatnije iskreno osudili, a ne bi im palo na pamet ni tražiti otkazivanje Prajda, kao što su to u Splitu činili tamošnji HDZ-ovci predvođeni notornim Petrom Škorićem.

Homofobija AfD-a je građanski kodirana, sofisticirana i, znam da zvuči pomalo apsurdno, civilizirana, a ne diluvijalna i primitivna kao ona koja vlada u Hrvatskoj. Iz perspektive hrvatske zadrtosti i zaostalosti se stoga može činiti da LGBT jednakost predstavlja duge i jednoroge, odnosno da ima samo pozitivne strane, a tako se čini baš zbog toga koliko je hrvatsko društvo daleko i od opće tolerancije LGBT sugrađana, a kamoli tamo neke jednakosti.

Za AfD obitelj Alice Weidel zapravo i nije obitelj, nego problematična aberacija i novotarija kojoj se treba suprotstaviti. Njemački su mediji posve ispravno obiteljsku politiku AfD-a opisali kao “ozbiljan pokušaj povratka društva u 1950-e godine”

Onda i nije iznenađujuće što se ideju LGBT jednakosti nije dublje razmotrilo, jer ona je u hrvatskoj životnoj i društvenoj praksi toliko daleka da ju većina hrvatske LGBT populacije nije ni u stanju pojmiti. Naravno da je taktički oportuno tijekom ranih faza borbe za LGBT jednakost zanemarivati njezinu tamnu stranu, koja uostalom i nije argument da se bude protiv te ideje nego izraz kompleksnosti ideologija i društvenih procesa općenito.

Činjenica da je jedna lezbijka vodeća političarka stranke poput AfD-a proizvod je toga što se u njemačkom društvu pitanje homoseksualnosti zahvaljujući raznolikom aktivističkom djelovanju toliko normaliziralo da Weidel uopće nije imala brige oko toga treba li ili ne skrivati svoju seksualnu orijentaciju, pa i kad se priključila ekstremno desnoj stranci.

Na tome, paradoksalno, Weidel može zahvaliti generacijama ljevičarskih i liberalnih LGBT aktivista, raznim trandžama, queer radikalima i provokatorima koji su kroz desetljeća uporne borbe toliko proširili prostore slobode za LGBT ljude i utemeljili konstantnu LGBT vidljivost u njemačkom društvu da i netko poput Weidel može imati samopouzdanja biti aut i prihvaćena u stranci kao što je AfD.

Iz hrvatske perspektive nema smisla zgražati se nad lezbijkom koja je prvakinja AfD-a

Aktualnu društvenu i političku poziciju ekstremne desničarke Weidel su omogućili i aut političari poput - kronološki po redu autanja - Volkera Becka (Zeleni), Klausa Wowereita (SPD), Guida Westerwellea (liberalni FDP) i Jensa Spahna (CDU). I još mnogi drugi i druge. Da bi se došlo do stupnja LGBT ravnopravnosti koji postoji u njemačkom društvu, zapravo je potrebno djelovati baš na sve one načine protiv kojih je anonimna, ormarirana i amorfna masa velike većine hrvatske LGBT populacije, koja sa zavidnim žarom stalno pili granu na kojoj sjedi.

S druge strane, Weidel je mogla izabrati da svoju seksualnu orijentaciju i obiteljsku konstelaciju taji ili ne spominje, da glumi heteroseksualnost ili da svoje lezbijstvo proglašava “privatnom stvari”, ali nije. Nepobitna je, dakle, činjenica da je jedna njemačka ekstremno desna lezbijka u smislu emancipacije svjetlosnim godinama ispred većine hrvatske LGBT populacije.

Činjenica da je jedna lezbijka vodeća političarka stranke poput AfD-a proizvod je toga što se u njemačkom društvu pitanje homoseksualnosti zahvaljujući raznolikom aktivističkom djelovanju toliko normaliziralo da Weidel uopće nije imala brige oko toga treba li ili ne skrivati svoju seksualnu orijentaciju, pa i kad se priključila ekstremno desnoj stranci

Dapače, koliko god njezini politički stavovi meni bili odbojni, Alice Weidel za početak barem ima političke stavove i ne ponaša se kao idiot (u originalnom starogrčkom smislu riječi) nego svoje stavove javno i koliko-toliko argumentirano zastupa, čime je opet svjetlosnim godinama ispred većine hrvatske LGBT populacije. Po kriterijima svog autanja i političkog angažmana Alice Weidel zapravo može biti uzor većini hrvatske LGBT populacije.

To je prava slika homofobije i autohomofobije u hrvatskom društvu. Jedna neonaci light lezba iz Njemačke je nedostižni vrhunac samopoštovanja u odnosu na to kako većina hrvatske LGBT populacije tretira vlastitu homo- i biseksualnost. Sloboda, samopouzdanje i samopoštovanje koje posjeduje Weidel zapravo je trenutačno i izvan dosega većine lijevoliberalne hrvatske LGBT elite, koja i dalje pažljivo glanca svoje staklene ormare i ravna se prema svoja tri sveta K: kalkuliranje, kukavičluk i konformizam.

To je ono što bi trebalo izazivati kognitivnu disonancu, jer nema primjera na svijetu da se tim metodama postigla LGBT jednakost kakva postoji u ovom slučaju u Njemačkoj i koja je proizvela i Alice Weidel, omogućivši joj da bude koliko uvjerljiv toliko i degutantan primjer društvenog napretka.

Da bi se došlo do stupnja LGBT ravnopravnosti koji postoji u njemačkom društvu, zapravo je potrebno djelovati baš na sve one načine protiv kojih je anonimna, ormarirana i amorfna masa velike većine hrvatske LGBT populacije, koja sa zavidnim žarom stalno pili granu na kojoj sjedi

Usput, AfD-ova liderica razumije i temeljnu stvar u vezi sa seksualnom orijentacijom i identitetom u društvenom kontekstu, koja nažalost izmiče većini hrvatske LGBT populacije, a to je da to što je lezbijka nije njezina privatna stvar, kao što ni jednom heteroseksualcu na svijetu činjenica vlastite heteroseksualnosti nije privatna. Baš po logici jednakosti. Privatna stvar su za Weidel njezina partnerica i dva sina, koje čuva od očiju javnosti, što je potpuno u redu.

Pojava kao što je Weidel neizbježan je rezultat borbe za LGBT jednakost, neovisno o tome je li njezin deklarirani cilj. Zbog toga od te borbe ne treba odustati, ali ni biti iznenađen što je dovela do jedne Alice Weidel, na sreću ne samo do nje. Zato se iz hrvatske perspektive nema smisla zgražati nad lezbijkom koja je prvakinja AfD-a, nego treba činiti sve ono što će jednoga dana omogućiti takvu društveno-političku pojavu u Lijepoj našoj.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.