Održavanje ovogodišnje Povorke ponosa u Beogradu (28. rujna) i dalje je pod znakom pitanja. S obzirom na bitnu političku i socijalnu dimenziju događaja (koji nadilazi kontekst prava za LGBT osobe), razgovarali smo s Bobanom Stojanovićem iz organizacijskog odbora.

 Očekuješ li otkazivanje povorke i ove godine? Koji ključni faktori na to utječu, po tvojoj procjeni?
– Kao jedan od organizatora svakako da se nadam da će se Prajd ove godine održati. Za razliku od svih prethodnih, ove godine vlast u Srbiji je zauzela jedinstveniji stav po ovom pitanju: primili su nas brojni ministri/ce, dali jasnu podršku, najavili svoje sudjelovanje. Ipak, tek kada se u nedjelju, 28. rujna vratim svojoj kući nakon Prajda i spremim se za neki closing party, moći ću reći da je sve prošlo kako treba.

"Čekamo vas"  jasna je poruka. U interpretaciji Mladena Obradovića ona znači poziv na pokajanje, poziv da se stane na pravu stranu, barem za javnost. Možeš li nam iznijeti interpretaciju s druge strane? Kojim riječima i mehanizmima bi ti njega pozvao na pravu stranu?
– Takve izjave i tumačenja su sasvim razumljiva kada dolaze od strane ljudi koji svoju vidljivost u javnom prostoru grade kroz otpor pravima LGBT zajednice. Ono što je tu šokantno jest da dobar dio pravosudnog sustava u Srbiji promišlja jesu li oni u pravu. Poruku "Čekamo vas" ne shvaćam nimalo kao dobronamjernu. Kod mene uvijek izaziva blagu jezu. Ali ja nisam toliko bitan jer sam previše u aktivističkoj priči. Kod većine LGBTIQ ljudi oko mene taj grafit izaziva nepodnošljivu količinu straha.

MI NISMO SIGURNOSNA PRIJETNJA

Nedavno je pretučen njemački državljanin, aktivist koji je sudjelovao na konferenciji "Budućnost pripada nama - LGBT prava na putu k pristupanju EU". Raste li broj napada na pripadnike LGBT populacije približavanjem Pridea? Misliš li da je napad na njemačkog državljanina ciljano organiziran i očekuješ li ekscese na događajima tjedna ponosa s obzirom na načine djelovanja pripadnika navijačkih skupina i desničarskih organizacija?
– Do sada samo organizirali pet Tjedana ponosa, ukupno oko 60 dana festivala, na stotine događaja i nikada se niti jedan eksces nije desio. To pokazuje i dokazuje da mi nismo sigurnosna prijetnja. Što se tiče napadnutog mladića, prema podacima kojima javnost raspolaže, on je napadnut na etničkoj osnovi, dakle zabilježit ćemo jedan ksenofobični napad u povijesti Beograda. Mislim da se to dešava zbog zatvorenosti mladih ljudi, siromaštva u financijskom i duhovnom pogledu, nemogućnosti da mladi ljudi putuju i vide drugačije. Recimo, taj patriot nije razmišljao o tome da taj Nijemac ostavlja neki novac u Beogradu i na taj način osigurava plaću nekom mladom Srbinu. Potpuna zamjena teza.

Mi u Srbiji nemamo nikakvu statistiku ne temelju koje bismo mogli zaključiti povećava li se stupanj nasilja nad LGBTIQ osobama oko Prajda. Bilo je takvih zlonamjernih izjava, no možemo samo pratiti slučajeve koji su prijavljeni policiji, a njih nema u znatno većoj mjeri oko Prajda u odnosu na ostatak godine. Svakako da je dobro da imamo sve više LGBTIQ osoba koje prijavljuju napade, od provokacija na internetu do fizičkih napada.

Mislim da se nasilje dešava zbog zatvorenosti mladih ljudi, siromaštva u financijskom i duhovnom pogledu, nemogućnosti da mladi ljudi putuju i vide drugačije

Smatraš li da je "država” nemoćna zaustaviti huligane ili to ne želi?
– Država mora da shvati da joj huligani nisu prijatelji. Huligane sagledavam kao jednu vrstu paravojnih formacija, jer ako se u jednom gradu od dva milijuna stanovnika nekoliko tisuća huligana može tako dobro organizirati da država zbog njih zabrani Prajd i svjesno prekrši svoj Ustav, onda to pokazuje da postoji sprega između države i (njezinih) huligana.

Možeš li povući paralele između održavanja Pridea u Zagrebu i Beogradu? Pride u Zagrebu se održava u neprekinutom nizu od 2002. Godine. Koja bi bila pozadina toga?
– Neosporno je da volja države utiče na održavanje Prajda. Iz današnje perspektive vidljivo je da je Hrvatska imala drukčiju viziju svoje pozicije u Europi i svijetu početkom 2000-ih, za razliku od Srbije koja je nakon petooktobarske revolucije izgubila svoj kompas.

Na koji način se očituje podrška LGBT udruga van granica Srbije?
– LGBTIQ prava i borba za ostvarivanje slobode u društvu je globalna. Kada se nešto pomakne prema naprijed u nekom dijelu svijeta, to pokazuje da je takva promjena moguća i otvara mogućnost da o istoj razmišljamo u našem kontekstu. Mi smo kao Prajd, ali i sve druge LGBTIQ organizacije u Srbiji, u neprestanom kontaktu s različitim Prajdovima i organizacijama, razmjenjujemo iskustva i učimo neke nove stvari. Meni je uvijek važno kada mi netko iz Hrvatske kaže da je sve u redu i da cjelokupnu priču sagledavam kao dio procesa. Onda sam siguran da radimo dobru stvar i da nismo sami.

Na koji način se očituje potpora države u organizaciji Pridea? Je li bilo većih poteškoća u organizaciji?
– Sve zavisi od godine do godine, ali postoje dva problema koja nam se spontano pojave svaki put. Prvi je opći nedostatak kulture ljudskih prava u okviru institucija. Dakle, svaki/a predstavnik/ca institucije mora da zna da u svakom trenutku govori u ime građana/ki, a to smo i mi – LGBTIQ osobe. Prema tome, svatko tko govori u ime države govori i u moje ime, a ja nikada ne govorim protiv sebe.

Druga stvar je birokracija. Potrebno nam je nebrojeno mnogo papira kako bi Prajd šetnja bila moguća. Zakonski, za skup u pokretu, a to je Prajd, potrebno je pet dana. Da bismo dobili sve dozvole, u praksi, potrebno nam je više mjeseci

Meni je uvijek važno kada mi netko iz Hrvatske kaže da je sve u redu i da cjelokupnu priču sagledavam kao dio procesa. Onda sam siguran da radimo dobru stvar i da nismo sami

Program nedjelje ponosa je raznolik i maštovit. Kome pripadaju zasluge osmišljavanja?
- Tokom priprema Prajda 2010. koji je organiziralo nekoliko LGBTIQ grupa, mi koji smo bili u Queeria centru primijetili smo da nešto nedostaje – suština. Prajd šetnja sama po sebi ne smije i ne može biti cilj. Ona je sredstvo u postizanju cilja. Osjećali smo da je potrebno još nešto dodatno reći kako bi naša borba i želja bile "prevedene" i razumljive javnosti. Veoma sam ponosan što je Tjedan ponosa postala dio programa beogradskih festivala, ljudi je već očekuju i pitaju po nekoliko mjeseci unaprijed što će se sve dešavati.
Pored standardnih programa koje obuhvaća jedan LGBTIQ festival, posebno smo ponosni/e na razgovore sa zajednicom u okviru kojih razgovaramo o nekim ranjivim temama i za samu LGBTIQ zajednicu: seksualni rad, HIV, religija. Ove godine smo drugi put zaredom jedini u Srbiji obilježili 23. rujna, Dan vidljivosti biseksualnih osoba. Pored Razgovora izdvojio bih i Queer salon, godišnju izložbu radova koji problematiziraju teme roda, seksualnosti i nasilja, kao i Divas Night na kojem nastupaju isključivo žene.

STRAH JE NAJVEĆI PROBLEM

Organizacija Obraz je službeno zabranjena 2012. godine, što nikako ne znači da je njezino djelovanje sankcionirano. Koju bi literaturu/aktivnosti uveo kao obavezne za njene pripadnike?
– Mislim da je Obraz jedna passé organizacija koja je više odgovarala prethodnoj vlasti nego sadašnjoj. Tu se radi o grupi ljudi koji prema sebi nemaju gram ljubavi, pa zato svaka knjiga o samoosnaživanju može da im bude preporuka.

Život LGBT populacije u Srbiji svakodnevno? Je li očitovanje dosad viđenog nasilja na Prideu strašnije od svakodnevnog nasilja? Postoje li mjesta, prostori druženja u kojima je moguće ostvariti život neometan različitim formama nasilja?
– Odgovor koji bih mogao dati sigurno bi se mogao ispisati na stotinjak strana, ali sažeto – strah je najveći problem. Nasilje se dešava sporadično, ali socijalna distanca koja se ponekad prožima s iskustvom vlastitog ili tuđeg nasilja, kreira u ljudima strah koji je teško kontrolirati. Onda dolazi do povlačenja, a povlačenje utječe na vidljivost. U Srbiji LGBTIQ pokret postoji preko dvadeset godina, a javno autane osobe možemo izbrojiti na prste. Naravno, shodno vremenu, sve je više (posebno mladih) koji to čine, ali se ne angažiraju i taj coming out ostaje u maloj grupi ljudi. Potrebno je više autanih ljudi, više životnih priča, više LGBTIQ osoba u organizacijama koje zastupaju njihova prava. Jedino se oko prava LGBTIQ zajednice sporimo oko toga tko bi nas trebao zastupati.

Srbija i životno partnerstvo? Koliko je dugo još potrebno da se desi i jesu li poduzeti neki koraci po tom pitanju?
– Mislim da tu priču treba staviti na dnevni red. To će zavisiti od dva faktora: o kapacitetu LGBTIQ zajednice da iznese ovaj prijedlog  i naravno, o političkoj orijentaciji naše zemlje i Vlade Srbije.

Nasilje se dešava sporadično, ali socijalna distanca koja se ponekad prožima s iskustvom vlastitog ili tuđeg nasilja, kreira u ljudima strah koji je teško kontrolirati

Koje su posljedice potencijalnog otkazivanja povorke?
– Pored toga što nas svijet kao državu neće gledati blagonaklono, mislim da je poruka da ne možemo biti zaštićeni kao građani/ke posebno poražavajuća. Gubljenje ionako slabog povjerenja LGBT zajednice u državu je loše.

Kako stojiš lice u lice s onima s druge strane? Kako izgleda tvoj obraz?
– Ako je ovo pitanje osobno, želim dati osobni odgovor: radim najbolje što mogu i iz srca. Meni je ova borba važna jer se borim za sebe, za svog partnera, za svoje prijatelje. U svakom trenutku dajem najbolje od sebe, prihvaćam da nekada napravim propust ili slično. U osvajanju slobode greške ne postoje, jer nepostojanje grešaka je odsustvo borbe. Sloboda nije neki kolač koji praviš u četiri zida pa onda kad ne uspije nitko i ne vidi. Mi sve radimo javno, pa se svaki potez vidi i izložen je komentarima. Prema tome, moj obraz je ponosan jer stojim iza svega što kažem i napravim.