U briljantnom komentaru na temu Obiteljskog zakona u Večernjem listu ustvrđuje se da Crkva ima i te kakvog prava miješati se ljudima u krevet jer je njezin moto "Ne sagriješi bludno" te je njezina uloga i svrha virkanje pod tuđe poplune.

Mnogi, izgleda, ne shvaćaju što znači sekularizam, a nije im sasvim jasno ni da njihova definicija onoga što je promiskuitetno ponašanje ni prema kojoj osnovi ne može biti opći zakon.

U Hrvatskoj, očigledno, postoji golem problem s pojmom sekularizma. Sasvim je jasno što sekularizam podrazumijeva – odvojenost državnih i religijskih institucija, slobodu građana od vjerskih doktrina koje bi važile kao opći zakon, predstavnike državnih tijela koji bi bili slobodni od diktata klera.

Ustrašeni političari u crkvenoj šaci

Za Hrvatsku to je tek nedosanjani ideal – naši političari koje u šaci drži Crkva, ili oni barem misle da je tako i da će svakim, i najmanjim, nepovlađivanjem Crkvi izgubiti čitavo biračko tijelo, boje se, tako, čak i izreći nešto tako neupitno kao da je Hrvatska sekularna država.

Ustavni stručnjaci iz Crkve otvorili su Ustav na internetu, u tražilicu upisali riječ "sekularna", dobili "no results" i slavodobitno uskliknuli kako u Ustavu nigdje ne piše da je Hrvatska sekularna država. Sve im je lijepo objasnio predstojnik Katedre za Ustavno pravo prof. dr. sc. Branko Smerdel rekavši da jasno piše da su vjerske zajednice neovisne od države i odvojene od nje, što u svakom ozbiljnom pravnom tumačenju znači i vice versa, kao i da Hrvatska mora biti sekularna država zbog toga što ne prihvaća nijednu religiju kao državnu.

Upravo je to ono što zbunjuje ljubomorne čuvare javnog ćudoređa – hrvatski građani ni po čemu nisu dužni odazivati se na moralne prodike koje Crkva izriče, kao što ni Crkva nema nikakve osnove da vlastite moralne maksime, kojih se i sama slabo drži, nameće kao zakonsku obvezu.

Crkva koja se, kao i hrvatska država, toliko panično boji svakog ostatka komunizma ponaša se na jednako autokratski način. Nametnuti stanovništvu jedinstvene moralne standarde potpuno je staljinistički koncept kojem u modernoj, sekularnoj državi nema mjesta

Međutim, naši ustrašeni političari, čak i ljevičari koji se nastoje dopasti svima čestitanjem vjenčanja ekstremnom desničaru koji je kokainom plaćao seks, jednostavno nemaju dovoljno moći, utjecaja, samopouzdanja, a prije svega etičnosti da kažu odlučno "Dosta" spodobama poput biskupa Košića, poput pedofila koji odrađuje društveno korisni rad.

Boje se baš svega – lažnih branitelja, HOS-ovaca koje je još njihov idol Franjo Tuđman marginalizirao znajući da se radi o crnokošuljašima koji su glavna prepreka osamostaljenju Hrvatske.

Legalna seksualna ponašanja ne mogu biti predmet državnog normiranja

Čini se da ponovno na naplatu dolazi činjenica da Hrvatska nije imala ozbiljno doba prosvjetiteljstva – osim nekoliko autora poput Andrije Kačića Miošića ili Matije Antuna Reljkovića koji nisu osobito prosvijetlili narod, već samo nastojali očuvati narodne običaje i protjerati sve tursko iz Hrvatske, Hrvatska se nikad nije potpuno otarasila baroknog naslijeđa vjerske mistike i blagoglagoljivog moralizma.

Ne treba, s druge strane, ni spominjati utjecaj zapadnih prosvjetitelja koje se sa sekularizmom najčešće vezuje, ne treba ni naglasiti da su temeljne ikone zapadnih društava imena poput Voltairea, Johna Lockea, Immanuela Kanta, nitko od kojih nije zagovarao nesnošljivost, autokraciju i uske nazore.

Za Hrvatsku to je tek nedosanjani ideal – naši političari koje u šaci drži Crkva, ili oni barem misle da je tako i da će svakim, i najmanjim, nepovlađivanjem Crkvi izgubiti čitavo biračko tijelo, boje se, tako, čak i izreći nešto tako neupitno kao da je Hrvatska sekularna država

To je upravo ključan aspekt – Crkva koja se, kao i hrvatska država, toliko panično boji svakog ostatka komunizma ponaša se na jednako autokratski način. Nametnuti stanovništvu jedinstvene moralne standarde potpuno je staljinistički koncept kojem u modernoj, sekularnoj državi nema mjesta. Zakonskim se odredbama sankcioniraju ponašanja i činovi koji drugima nanose bol, štetu i narušavaju slobode, no legalna seksualna ponašanja nipošto ne mogu biti predmet državnog normiranja.

Promiskuitet je nedvojbeno riječ opterećena negativnim konotacijama. Izgovorena, ona predstavlja vrijednosni sud bez ikakve dvosmislenosti, implicira kritiku nečijeg seksualnog ponašanja. To, dakako, ne bi trebao biti slučaj – kakvo je god seksualno ponašanje svjesno i sporazumno među punoljetnim osobama, ono je prihvatljivo.

Kako bi se Crkvi svidjelo da zna kako je njezin apel za suzdržljivost zapravo sasvim u skladu s komunističkim etosom, a gotovo nimalo s logikom društva koje drži u šaci?

Na tako osobno pitanje građanina kao što je njegovo pravo da svoju seksualnost ispoljava kako mu god odgovara, država ne bi trebala odgovoriti ničim osim edukacijom o spolnim bolestima i kontracepciji.

Crkvin apel za suzdržljivost sasvim je u skladu s komunističkim etosom

Ako nešto u vezi s promiskuitetom treba osuditi, onda je to njegova ideološka motiviranost – problem, po stoti put, nije promiskuitet po sebi, već ono što ga uzrokuje, a to je kapitalistički imperativ akumulacije. Kao što se akumuliraju dobra, novac, nekretnine, vozila, umjetničke slike i kljove nosoroga u podrumu, satovi, broševi, tako se akumuliraju i seksualni partneri, a pojedinac stječe tržišnu vrijednost na temelju iskustva kojim se može podičiti.

Ovakva ponašanja uzrokuju niz pogubnih reakcija za mlade ljude – pokornost nametnutim standardima privlačnosti, koja često dovodi do dobro poznatih poremećaja prehrane, nesigurnost i anksioznost, uniformiranost ljudi i gubitak svake osobnosti, netoleranciju prema različitosti.

Ustavni stručnjaci iz Crkve otvorili su Ustav na internetu, u tražilicu upisali riječ "sekularna", dobili "no results" i slavodobitno uskliknuli kako u Ustavu nigdje ne piše da je Hrvatska sekularna država

Promiskuitet, dakle, ne može biti promatran kao vrijednosni sud – ni po kojoj osnovi broj seksualnih partnera neke osobe ne može biti temelj za njezino vrednovanje kao pojedinca, štoviše, promiskuitet kao riječ ne bi se ni trebao koristiti. Problem nastaje kad promiskuitet nije nečija preferencija, već pokušaj pokoravanja novom poretku emocionalnog kapitalizma.

Za kraj, zabavno se prisjetiti da je jedan od najvećih neprijatelja Crkve također zagovarao seksualnu suzdržanost. Komunistički revolucionari, naime, zagovarali su represiju žudnje kako se energija pojedinca ne bi rasipala na bilo kakve nevažne aktivnosti osim revolucionarne borbe.

Kako bi se Crkvi svidjelo da zna kako je njezin apel za suzdržljivost zapravo sasvim u skladu s komunističkim etosom, a gotovo nimalo s logikom društva koje drži u šaci?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.