"Poštovani, obavještavamo Vas da je noćas u vremenu između 03:30 i 4:00 sati, skupina nepoznatih napadača upala na zabavu u organizaciji udruge Iskorak zatvorenog tipa, u klubu Santos, Svetice b.b te brutalno napala prisutne....". Ovo je uvod u priopćenje koje su 4. ožujka 2006. izdali Kontra i Iskorak. Malo tko zna za taj događaj. Zaboravio se taj davni planirani pokušaj ubojstva okupljenih na zatvorenom gej partiju u našoj metropoli, koji je kasnije bio okarakteriziran barskom tučnjavom.

I manje-više na priopćenjima i daljnjom šutnjom, priča je stala. Nitko nije bio procesuiran, već su homofobne muškarčine vjerojatno bile potapšane po leđima iza zatvorenih vrata i Zemlja se nastavila okretati s nekoliko ozlijeđenih pedera i lezbi od kojih neki taj događaj još ni dan-danas ne mogu zaboraviti.

Građanstvo drugog reda

Trebala je to biti normalna, mirna večer. Ugodna zabava, među prvima takvog tipa. Sigurna. Dok oko već spomenutih tri ili četiri sata, osmorica homofoba nisu uletjeli i počeli razbijati sve oko sebe. I stvari i ljude. Bez nekog posebnog suzdržavanja. S mnogo mržnje i gađenja. Uvrede, prijetnje, ozljede. Napad u dva vala.

Nitko se tad nije uhvatio mikrofona i izrazio zgražanje učinjenim. Policija je "odradila" svoj posao, a pravni sustav nije bio toliko oduševljen pravljenjem medijski eksponiranog slučaja od pokušaja ubojstva. Jer zašto bi? Ne nazivati stvari pravim imenom mnogo je lakše za svakodnevicu, lakše se gurne pod tepih, a i daleko da je itko mogao očekivati išta više od HDZ-a koji je tada bio na vlasti. Viktor Zahtila i Gordan Duhaček jedini su dali izjave u podnevnom Dnevniku HRT-a i novine, a sudionici partija na Sveticama bili su prepušteni samima sebi.

"U zagrebačkom klubu Super Super, sinoć je bačen suzavac. Na adresu redakcije nam je pristigla dojava kako je sinoć, u klubu Super Super, za vrijeme LGBT tematske večeri bačen suzavac", glasila je vijest objavljena nešto manje od 11 godina poslije na Indexu.

Kad sam ustala u nedjelju ujutro, nisam ni slutila da će se jedan lijep dan za nekoliko sati pretvoriti u noćnu moru. Mahnito slanje poruka prijateljima da provjeriš jesu li svi dobro, u paniku i ponovno proživljavanje emocija od prije desetak godina. Psiholozi bi se složili da se radi o PTSP-u, a da je solidariziranje sa svakom pojedinom žrtvom ranonedjeljnog napada normalna, ljudska reakcija pojačana prijašnjim iskustvima.

Kad se konačno jave svi prijatelji i poznanici, kad se razloži stanje stvari i objektivno pogleda situacija dolazi se do zaključka da ovo nije ništa drugo nego pokušaj vraćanja stvari na razinu 2002. Na marginalizaciju, na građanstvo drugog reda.

Pitanja se nižu, ali malo tko ih postavlja

Sustavno se šalju poruke da su određene kriminalne radnje nužnost, da se s nacističkim obilježjima može nesmetano šetati po gradu, da su izjave pune mržnje i vrijeđanja domena slobode izražavanja i da je primjena sile opravdana da se dovede u red sve one koji su ispali iz tračnica "pravog" hrvatstva.

Možda je danas, upravo zato, više nego ikad potrebno govoriti o napadima na LGBTIQ populaciju u Hrvatskoj. Od prvog zabilježenog slučaja do dana današnjeg. Potrebno je educirati ljude o ponašanjima u određenim kriznim situacijama, ne da ih se uplaši, nego da im se da konstruktivno oružje s kojim će se biti sposobni adekvatno suprotstaviti budućim napadačima, jer moramo nažalost krenuti s pretpostavkom da, kako je krenulo, će toga biti još.

LGBTIQ zajednica u RH nikad nije, a bojim se niti neće, naučiti značenje riječi "zajedništvo"

Potrebno je organizirati grupe podrške, psihološku pomoć ako je nužno, jer šok od ovog događaja popustit će kroz par dana, a onda ostaje samo trauma. Od nagomilanog straha lako se postaje žrtvom, a da živimo kao žrtve u strahu upravo je cilj ovakvih napada.

Bilo bi suludo govoriti o bačenom suzavcu kao neslanoj šali, isto kao što bi bilo suludo govoriti o napadu na Klub Santos kao o barskoj tučnjavi.

Svatko tko poznaje prostor kluba Super Super u kojem se u subotu održavala zabava zna da je izlaz iz kluba uzak i mali prostor. Isto tako suzavac koji je upotrijebljen nije moguće kupiti ni u jednom dućanu, jer se ne radi o običnom sredstvu za samoobranu. Sredstva raznih kemijskih dimnih kompozicija dozvoljena su samo policiji i vojsci, a prema opisu onih koji su se nalazili na mjestu događaja upotrijebljena je upravo takva naprava, što postavlja još više pitanja. No to malo tko spominje.

Bi li i onda govorili o neslanim šalama?

U klubu Santos homofobi su sami nanijeli ozljede sudionicima partija. Ovog puta, zbog specifičnosti prostora, za to nije bilo potrebe. Ljudi su u strahu za vlastiti život sami sebi nanosili ozljede razbijajući rukama prozore kako bi došli do zraka, u panici trčali prema izlazu i ozljeđivali jedni druge.

Suludo je isto tako govoriti kako nitko od suzavca nije mogao umrijeti. Suzavac stvara opekline i duže udisanje dima može dovesti do krvarenja u plućima koje naravno vrlo lako rezultira smrću, a recimo da je netko pao usred panike i nastavio u nesvijesti udisati taj dim...

Bilo bi suludo govoriti o bačenom suzavcu kao neslanoj šali, isto kao što bi bilo suludo govoriti o napadu na Klub Santos kao o barskoj tučnjavi

Da se slučajno to dogodilo, jer budimo realni, postojala je mogućnost, bi li i onda govorili o neslanim šalama? Bi li možda onda predsjednica Grabar-Kitarović imala što reći na svom Twitteru i nazvala stvari pravim imenom, terorističkim činom usmjerenim prema LGBT zajednici, a ne kako je ona izjavila vandalskim činom bacanja suzavca u noćni klub. Bi li Andrej Plenković u više od tri suhoparne rečenice sažeo svo svoje zgražanje? Bi li Ladislav Ilčić, tako gorljiv borac za ljudska prava svih građana RH, iskreno i pun suosjećanja obećao da će učiniti sve da se takvo što ne ponovi? Bi li ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier možda uspio izgovoriti "LGBT zajednica" uz svo nabrajanje njegovih moralnih načela?

Zar je uistinu potrebna nečija smrt da vlast reagira pravovremeno i s potrebnom dozom osude i odlučnosti i bi li nečija smrt bila dovoljna da se konačno cijela LGBT zajednica ujedini?

Tijekom proteklih dana moglo se na raznim portalima pročitati mnoštvo rasprava na temu suzavca u klubu Super Super. Mogla su se čuti mišljenja onih koji su bili na mjestu događaja, onih koji su htjeli ići, ali su ipak odlučili suprotno, onih koji su se jedva dočekali uhvatiti tipkovnice i izražavati žaljenje što nije bio uključen plin kojim su se ubijali Židovi u koncentracijskim logorima. Ništa novo rekli bi. Mnogo strana, mnogo mišljenja.

Uvijek će postojati oni kojima će biti potrebno da se dogodi nešto puno gore

No ono što me i što će me uvijek izbaciti iz takta i natjerati me da koristim rječnik koji nije primjeren u civiliziranom razgovoru su oni iz redova LGBT zajednice koji govore da se od ovog ne treba raditi drama. Da se time "radi žrtva" od sudionika i da to nikako nije konstruktivno naspram većinske heteroseksualne kršćanske populacije u Hrvatskoj.

Da će to cijelu situaciju staviti u negativan kontekst i da bi tome trebalo pristupiti kao nezgodi. Pitam ponovno, da je netko poginuo bi li i onda pričali takve priče i bi li se zasramili barem na trenutak kad bi vam takva misao prošla kroz glavu?

Ana Brakus u svojem je članku nabrojala ljude čije su otisci prstiju na bačenom suzavcu i nije pogriješila, na njemu se nalaze svi do jednog iz političkog i društvenog života, koji u bijelim rukavicama promoviraju da postoje neki koji su jednakiji od drugih. No Ana je izostavila one koji sustavno potkopavaju svaki pokušaj vidljivog otpora i glasne promjene. Izostavila je ljude poput njih, a ja ću biti dovoljno odvažna da kažem kako su jednaki, ako ne i gori od onih koji sa tipkovnice zazivaju otvaranje plinskih komora.

Bori se ne samo s nasilnicima na ulici, nego i s kolegama na poslu, i s roditeljima u vlastitom domu. Bori se riječima, strpljenjem, edukacijom, prosvjedom i političkim akcijama - ali bogami i šakama

LGBTIQ zajednica u RH nikad nije, a bojim se niti neće, naučiti značenje riječi "zajedništvo". Uvijek će postojati pojedinci kojima će baš poput sadašnje i svih drugih vlasti biti potrebno da se dogodi nešto puno gore da bi promijenili mišljenje. Puno gore od razrezanih ruku i koljena, razbijenih glava, puno gore od nečijih neprospavanih noći.

I prema takvima ne osjećam ništa osim gađenja. Štetu koju nanose svojim istupima ne mogu pojmiti jer se njima ništa ne događa. Jer uživaju sva izborena prava iz udobnosti svojih kauča i ne vide koliko je truda, odricanja i žrtve bilo potrebno i koliko će biti potrebno ne bi li se za početak zadržala stečena prava, a jednom, nadajmo se, bez plaćanja nečijim životom, postigla potpuna jednakost kakvu jedino i zaslužujemo.

Nedostajalo je neodustajanje

Ono što je 2006. nedostajalo bilo je mnogo medijskog prostora za događaj. Nedostajala je upornost u zahtijevanju procesuiranja krivaca. Nedostajala je podrška nakon događaja. Obučavanje zajednice što učiniti u kriznim situacijama i kako se nositi s traumom danima i mjesecima poslije. Nedostajala je vidljivost i neodustajanje od priča o Klubu Santos, čak i nakon što su se sve fizičke ozljede zaliječile. Nedostajao je stalni podsjetnik na krhkost onoga što imamo i naglašavanje spremnosti učiniti sve što je god potrebno da to i zadržimo.

I nitko tada, te 2006. godine nije zavirio u rječnik i pozabavio se tom tematikom, jer da jest, znao bi kako se naziva napad takvog razmjera i kako se karakterizira: "Terorizam je metoda kojom određene grupe koje imaju neka svoja politička, filozofska ili religijska uvjerenja djeluju kako bi destabilizirale određenu zemlju ili regiju i kao bi na taj način promovirali svoja religijska, ekstremistička, radikalno marksistička, rasna ili fašistička uvjerenja".

Ono što ja želim jest izraziti nadu da možda ovog puta ne ostane samo na riječima. Možda je baš ovo događaj koji će pokrenuti lavinu kakva je potrebna u današnjem hrvatskom društvu. Možda Zagreb i cijela Hrvatska konačno zaslužuju svoj pravi Stonewall

Izvadak iz Kaznenog zakona pak za zločin iz mržnje kaže sljedeće: "Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. Takvo postupanje uzet će se kao otegotna okolnost ako ovim Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje".

Dvije u mnogim točkama veoma podudarne definicije nisu nešto što bi trebalo zanemariti i ostaviti za rasprave na Facebooku i forumima. Napadi u klubovima Santos i Super-Super napadi su na svaku osobu koja pripada bilo kojoj manjinskoj skupini, gdje god se ti pojedinci nalazili, jer je samo pitanje tko je sljedeći.

Ponekad, kad razmišljam o tom događaju u klubu Santos, oblije me hladan znoj i nekako ne razmišljam bistro. Većina onih koji su prisustvovali napadu u klubu Super Super imat će slične reakcije kad će govoriti o tomu, kad ih znatiželjnici zamole za par sočnijih detalja koji ne pišu u novinama.

Odvajanje od etikete žrtve

No ono što trebaju znati jest, da koliko god osjećale strah i nelagodu i bile svjesne da postoji mogućnost da se ovakvo nešto ponovi, da su ponovni izlasci na takve i slične događaje put koji ih odvaja od etikete žrtve i da time pokazuju koliko su zapravo snažni.

Ono što ja želim jest izraziti nadu da možda ovog puta ne ostane samo na riječima. Možda je baš ovo događaj koji će pokrenuti lavinu kakva je potrebna u današnjem hrvatskom društvu. Možda Zagreb i cijela Hrvatska konačno zaslužuju svoj pravi Stonewall, ne samo u vidu Povorke ponosa, nego svakodnevne akcije, svakodnevnih pojavljivanja na nacionalnoj televiziji i svakodnevnih činova revolta prema vlasti i institucijama koje to zaslužuju.

Bori se ne samo s nasilnicima na ulici, nego i s kolegama na poslu, i s roditeljima u vlastitom domu

Možda će se pojaviti više ljudi poput Ane Brakus, možda će se vratiti i radikalniji LGBT aktivisti koji razumiju da ponekad treba pokazati i više od zuba u otvorenoj borbi s fašizmom, pogotovo kad si direktno suočen s nasiljem i možda ovog puta "Borba" i "Otpor" budu ugravirani na prsa svake LGBT osobe u RH, a ne samo pojedinaca.

U ponedjeljak je održan i prosvjed, i, da budem iskrena, pripremila sam se na protuprosvjed, na eventualne nerede, ali i na dobro poznati pacifistički stav LGBT zajednice.

Iznad svega, bori se slobodom, i to apsolutnom

I onda je progovorio Viktor Zahtila: "Bori se ne samo s nasilnicima na ulici, nego i s kolegama na poslu, i s roditeljima u vlastitom domu. Bori se riječima, strpljenjem, edukacijom, prosvjedom i političkim akcijama - ali bogami i šakama. Bori se individualno i u masi. Iznad svega, bori se slobodom, i to apsolutnom slobodom. Sloboda i borba su dvije riječi koje u praksi znače istu stvar. A sloboda ne poznaje nikakve sigurne prostore. Ona nema granice. Sloboda se ne ograničava nego se širi. Ako se ne širi, ona umire. Ako miruje, ona nestaje", rekao je, među ostalim.

Napadi u klubovima Santos i Super-Super napadi su na svaku osobu koja pripada bilo kojoj manjinskoj skupini

U tim riječima prave smjernice su kojima bi se LGBT aktivizam trebao kretati od dana današnjeg, pa zauvijek.

Sve dok postoje prava koja ostaju neostvarena, sve dok postoji govor mržnje koji se ne sankcionira, sve dok postoje političari koji na mržnju i nasilje odmahuju glavom, sve dok postoje otvoreni homofobi i rasisti u Saboru i u povjerenstvima za ljudska prava, sve dok postoji nacionalna televizija koja u razgovorima o LGBT pravima zove "suprotnu" stranu, sve dok se u korijenu ne zaustave napadi na bilo koju manjinsku skupinu u društvu, pa čak i nakon što se sve to uspije postići.

Bez straha, bez predaje, bez zaborava i uzmicanja, i da, čak i šakama ako je potrebno. Da se sutra ili opet za jedanaest godina ne ponove još jedan Santos ili Super-Super.