U Saboru je nedavno održana tematska sjednica Odbora za ravnopravnost spolova koja se bavila suzbijanjem nasilja nad LGBT osobama u Hrvatskoj. Na sjednici je sudjelovalo desetak hrvatskih LGBT udruga, mnogo više nego saborskih zastupnika, a od novinara prisutna je bila samo novinarka HINA-e, čiji su pak izvještaj prenijeli malobrojni mediji.

Sve je izgledalo tako da je zastupnica HDZ-a Irena Petrijevčanin-Vuksanović, inače i potpredsjednica odbora, konstatirala da je odaziv zastupnika bio “poražavajući”. Prema HINA-inom izvještaju, na tematskoj je sjednici tijekom njezinog cijelog trajanja bilo troje zastupnika (predsjednik odbora Ivan Vilibor Sinčić (Živi zid), potpredsjednica Irena Petrijevčanin-Vuksanović (HDZ) i SDP-ovac Siniša Varga), dok su ostali bili odsutni ili su se pojavili na nekoliko minuta.

Od sveukupno 13 članova odbora samo je troje, dakle manje od četvrtine, doista posvetilo sat-dva svojeg vremena tog četvrtka poslijepodne suzbijanju nasilja nad LGBT osobama, što pokazuje da ovu temu važnom nisu smatrali ni svi zastupnici SDP-a i HNS-a iz odbora, stranaka koje se javno profiliraju kao borci za LGBT prava. S druge strane, na tematskoj sjednici su se pojavili predstavnici udruga Kontra, Dugine obitelji, LORI, Zagreb Pride, K-zona, CroL, TransParent, Trans Aid, dakle većine aktivnih LGBT organizacija u državi. U Hrvatskoj nije bilo nikad više LGBT udruga a istodobno nikad manje LGBT aktivizma, što je proces koji se dogodio proteklih četiri-pet godina.

Nikoga nije briga

Još znakovitiji je izostanak medija s ove tematske sjednice, koji se nije ogledao samo u tome da joj je jedino nazočila novinarka HINA-e, nego i što njezin izvještaj mnogi mainstream mediji nisu ni prenijeli. Udruge koje su došle na sjednicu nisu uspjele ili našle za shodno izlobirati medijsko pokrivanje, što bi prije pet godina bilo nezamislivo. Isto nije učinjeno ni kada je riječ o strankama, uključujući i onima čiji se predstavnici vole za medije šepuriti na Povorci ponosa kad im to odgovara, ali nešto poput rasprave o suzbijanju nasilja nad LGBT osobama neće udostojati dolaskom.

Odustajanje od politike vidljivosti je na ovoj tematskoj sjednici jednog saborskog odbora dobilo još jednu potvrdu u nizu, plastičan primjer aktualne društveno-političke irelevantnosti hrvatske LGBT zajednice, koja je nestala i s radara parlamentarne politike i mainstream medija. I političare i medije često treba raznolikim angažmanom i pritiscima tjerati da rade svoj posao, a kako u ovom slučaju nisu, to ukazuje i da ih više nitko i ne tjera. Nikoga nije briga – to je ono što zapravo pokazuje društveno-političku beznačajnost hrvatske LGBT zajednice. Uz napomenu da je u “nikoga” uključena i sama LGBT zajednica.

To nije neka velika spoznaja, nego tek konstatiranje očite realnosti. Svrha ovog teksta je pokušati analizirati kako je do toga došlo, prvenstveno zbog neke bolje budućnosti u kojoj će hrvatska LGBT zajednica opet moći postati društveno-politički relevantna kao što je bila u periodu od prve zagrebačke Povorke ponosa (lipanj 2002.) do izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu (srpanj 2014.).

Pokušaji LGBT aktivizma u drugoj polovici 1990-ih završili su tako da su dvoje vodećih aktivista morali emigrirati iz Hrvatske (Amir Hanušić u Kanadu, a Andreja Špehar u Švedsku). To je samo jedan od tisuću primjera koji svjedoče o manjkavoj kvaliteti i kvantiteti demokracije u Tuđmanovoj Hrvatskoj

Prvo je potrebno definirati što uopće mislim pod društveno-političkim značajem tj. izostankom istoga. To podrazumijeva da su ciljevi, akcije i teme relevantne za neku društvenu skupinu kontinuirano prepoznate kao takve među važnim društvenim akterima poput političke klase, medija, umjetnika, akademske zajednice i građana, neovisno o tome postoji li automatski i slaganje ili podrška za sve to. Biti društveno-politički nevažan ne znači da ne postojiš nego da nikoga nije briga za tvoje postojanje. Romi su najbolji primjer toga u hrvatskom društvu.

Paradoksalno, jedini koji hrvatsku LGBT zajednicu koliko-toliko spašavaju od posvemašnje irelevantnosti su klerikalni aktivisti poput onih iz U ime obitelji, koji svojim sustavno homo- i transfobnim djelovanjem više podsjećaju na postojanje LGBT ljudi u Hrvatskoj od samih LGBT ljudi. Njihov fanatizam im jednostavno ne dozvoljava da dopuste cjeloviti povratak u ormar LGBT zajednice koji se dogodio kroz napuštanje politike vidljivosti, nego svim silama drže barem jedno krilo otvoreno.

No, što su sve bili faktori i procesi koji su stvorili (pred)uvjete za relevantnost hrvatske LGBT zajednice u periodu 2002 - 2014? Natruhe LGBT vidljivosti i aktivizma su započele u socijalističkoj Jugoslaviji 1980-ih godina, ponajviše u Sloveniji, ali i u Zagrebu kroz primjer kratkotrajne radijske emisije Tonija Maroševića “Frigidna utičnica”, koja je između ostaloga bila za “dečke koji nose kečke”. Liberalizacija i otvorenost koju je omogućila kriza kasnog socijalizma posve je skršena - dolaskom demokracije!

Cementiranje statusa početkom devedesetih

Pobjeda Franje Tuđmana i HDZ-a na prvim demokratskim izborima te Domovinski rat koji je uslijedio praktično su preko noći zalupili stidljivo odškrinuta vrata ormara u kojem je obitavala hrvatska LGBT zajednica, a sveukupna retradicionalizacija društva i rast nacionalizma to su dodatno zacementirali. Dapače, pokušaji LGBT aktivizma u drugoj polovici 1990-ih završili su tako da su dvoje vodećih aktivista morali emigrirati iz Hrvatske (Amir Hanušić u Kanadu, a Andreja Špehar u Švedsku). To je samo jedan od tisuću primjera koji svjedoče o manjkavoj kvaliteti i kvantiteti demokracije u Tuđmanovoj Hrvatskoj.

Za pojavu javnog i djelatnog LGBT aktivizma u Hrvatskoj bila je potrebna značajna društvena mijena, konkretno Tuđmanova smrt te pobjede Ivice Račana i Stjepana Mesića na parlamentarnim odnosno predsjedničkim izborima 2000. Slijedi proces otvaranja zemlje svijetu, izgradnja novih liberalnijih i tolerantnijih društvenih vrijednosti, ekonomski rast nakon desetljeća (post)ratne ekonomske mizerije i pljačkaške privatizacije, približavanja Europskoj uniji itd. Sve to su, dakle, procesi daleko iznad utjecaja same LGBT zajednice, bez obzira na fame o moćnim svjetskim gej lobijima.

No, organiziranje prve Povorke ponosa pokazuje i da je već postojao kadar i infrastruktura, ponajviše u nevladinom sektoru, koji je čekao trenutak kada bi prvi izlazak na ulice i otvaranje epohe vidljivog LGBT aktivizma bilo moguće. Nije teško zamisliti da bi 1999. prva Povorka ponosa bila suzbijena policijskim pendrečenjem, dok je samo tri godine kasnije policija - kao organ državne sile – ne baš oduševljeno niti pretjerano uspješno, ali ipak štitila prvi Prajd od homofobne rulje u centru Zagreba.

Liberalizacija i otvorenost koju je omogućila kriza kasnog socijalizma posve je skršena - dolaskom demokracije!

Vječno posvađana vladajuća koalicija SDP-ovog premijera Ivice Račana čak je sljedeće godine simbolički izglasala u praksi posve neprimjenjivi Zakon o istospolnim zajednicama, koji je - kao i izmjene nekih drugih zakona - LGBT prava uključio u standardnu legislativnu agendu. 2003. je i održan prvi Queer Zagreb festival, koji se onda profilirao u centralnu kulturno-umjetničku manifestaciju proizašlu iz hrvatske LGBT zajednice u kombinaciji sa zagrebačkom kulturnom scenom (pokretač festivala Zvonimir Dobrović je svoj kulturni rad započeo prethodno na Eurokazu), dok je Povorka ponosa odnosno Zagreb Pride bila centralna politička manifestacija zajednice.

Ipak, možda je najvažniji faktor za hrvatsku zajednicu i njezino društveno-političko profiliranje u godinama s kraja 20. I početka 21. stoljeća bila pojava interneta, te internetskih stranica kao što su crogay (kasniji Gay.hr), cro-lesbians (danas CroL.hr) i u međuvremenu pokojni decki.com. Internet je pružio priliku za dotad nemoguće šire međusobno povezivanje LGBT ljudi iz cijele Hrvatske, te i prostora bivše Jugoslavije, napose Srbije i BiH.

Internet i gej klubovi

Time se stvorila i kritična masa koja će doprinijeti jačanju LGBT aktivizma u Hrvatskoj, u čemu je presudnu ulogu odigrao i forum Gay.hr-a. Od 2000. do otprilike 2010. ovaj je forum bio najveće online okupljalište hrvatske LGBT zajednice i važno bojno polju polemika unutar zajednice kao i profiliranja različitih aktivističkih pristupa i politika. Iako uvijek manjkavo administriran, forum Gay.hr-a je u tom periodu bio nezaobilazno odredište svih generacija LGBT populacije, koja je na njemu učila i pokušavala postati zajednicom.

Slične su uloge u manjem opsegu odigrali i forumi CroL.hr-a, decki.com i nekoliko drugih, u međuvremenu ugašenih portala, a ne treba zaboraviti ni da su Gay.hr i CroL.hr uz profile i forum ubrzo prerasle i u medije LGBT zajednice. To je također bio ključan faktor rasta društveno-političke važnosti hrvatske LGBT zajednice, koju ne samo da su počeli sustavno pratiti mainstream mediji - zbog iskrene podrške, ali i činjenice da su pederi i lezbe u javnost bili zanimljiva novost, “dobra roba” kako bi se reklo u novinarskom žargonu, što se ogledalo u pretežito senzacionalističkom i/ili liberalno-paternalističkom pristupu - nego je kroz članke na Gay.hr i CroL.hr počela javno artikulirati i reflektirati samu sebe. Na početku se većina tekstova potpisivala inicijalima, imenima i pseudonimima, no s vremenom i uz odgovarajući aktivistički pritisak prešlo se na većinsko potpisivanje imenom i prezimenom, te impresume ispunjene istima.

Možda je najvažniji faktor za hrvatsku zajednicu i njezino društveno-političko profiliranje u godinama s kraja 20. I početka 21. stoljeća bila pojava interneta, te internetskih stranica kao što su crogay (kasniji Gay.hr), cro-lesbians (danas CroL.hr) i u međuvremenu pokojni decki.com

Važni za život LGBT zajednice bili su i prvi hrvatski gej bar Bad Boy, otvoren 2000. i par godina kasnije, te prvi gej klub Global (2002. - 2008.) u Hatzovoj ulici, koji se službeno opisivao kao “mjesto tolerancije”, a u zajednici, zbog svoje podrumske lokacije, “Rupa”. Održavao se i niz zatvorenih LGBT partyja, na kojima se u Zagrebu okupljala LGBT zajednica, no ključni je ipak bio, unatoč svim svojim manama, Global kao godinama jedini gej klub u Zagrebu u kojem se vikendom okupljala raznovrsna ekipa: stari i mladi, aktivisti i ormaruše, pederi i lezbe, oni koji žive u Zagrebu i oni koji su došli u grad samo zbog provoda u Globalu itd.

Kad se HDZ krajem 2003. ponovno vratio na vlast pobjedom Ive Sanadera na parlamentarnim izborima, to na sreću nije podrazumijevalo povratak mraka devedesetih, iako je bilo razloga za zabrinutost. Vodeći su HDZ-ovci, primjerice odavno pokojni Marijan Mlinarić (ministar unutarnjih poslova u prvoj Sanaderovoj vladi), redovito ispaljivali homofobne gluposti, no sam Sanader nije bio homofob, te je čak i znao javno ukoriti zastupnike HDZ-a u Saboru da su pretjerali s homofobnim gluparijama.

LGBT prava u liberalnoj demokraciji kapitalističkog tipa bolje prolaze u periodima dobre konjunkture, dok dugoročna ekonomska kriza proizvodi i fašizam, pa je tako u Hrvatskoj proizvela, ili otvorila dotad zatvoreni, prostor katolibanima i filoustašama. Da su pederi prva meta takvih pokazao je blitzkrieg prikupljanja potpisa za homofobni referendum 2013.

Mnogo važnije od toga je bilo što je Sanaderov najveći politički cilj bio ulazak Hrvatske u Europsku uniju, pa ako je za to bio spreman – legendarnim riječima tadašnjeg predsjednika Sabora Vladimira Šeksa - “locirati, uhititi i transferirati” Antu Gotovinu u Haag zbog optužbi za ratne zločine, sigurno ne bi prokockao približavanje Bruxellesu zbog zatiranja LGBT ljudi u Hrvatskoj. Također, Sanader nije dozvoljavao da mu Katolička crkva određuje politiku, a zauzvrat je prema biskupima uvijek bio iznimno široke ruke, ispravno procijenivši da će im novac biti draži od svega ostalog.

Približavanje EU i pozicioniranje hrvatske LGBT zajednice

Sanaderu, naravno, nije bilo stalo do LGBT prava i smanjivanja homofobije u društvu, ali nije bio ni protiv toga. Kad je zbog ulaska u EU trebalo donijeti Zakon o suzbijanju diskriminacije Sanaderov HDZ je preko angažmana tadašnje potpredsjednice vlade Jadranke Kosor to i učinio 2008. godine. I to ne nevoljko, nego je Kosor progurala izvrstan zakon, a svi su zastupnici HDZ-a za njega glasali. Ne zaboravimo, samo je jedna jedina zastupnica u Saboru glasala protiv tog zakona: (sada bivša) HSS-ovka Marijana Petir, koja je zbog toga par godina kasnije zasluženo izabrana za homofopkinju desetljeća. Ne zaboravimo također da u hrvatskom društvu sigurno nije postojala konsenzualna potpora antidiskriminacijskom zakonu i zaštiti pedera kakva je demonstrirana u Saboru.

Dinamika približavanja i ulaska Hrvatske u Europsku uniju je bila među najvažnijim alatima za napredak LGBT prava u periodu do 2013., kada je Hrvatska konačno nakon najdužih pregovora u povijesti postala članica EU-a. No, ta bi opcija bila uzaludna da nisu postojali aktivisti koji su razumjeli kako je koristiti u svojem radu na afirmaciji LGBT prava, ne samo kroz zakonodavstvo nego i u društvu. Približavanje EU-u je otvorilo dotad nezamislive mogućnosti i ubrzalo mnoge procese koji bi inače mnogo duže trajali. U tom je periodu proeuropska retorika dio diskursa LGBT aktivizma, što će se s vremenom pokazati kao dobra taktika, ali ne i strategija, s obzirom na gubitak ugleda Europske unije nakon što ulazak u nju nije ispunio (nerealna) očekivanja građana.

S druge strane, to je u nekim aspektima proizvelo nadgradnju bez (dovoljno čvrste) baze, kao i to da su briselski novci i parametri u značajnoj mjeri određivali aktivističku agendu u Hrvatskoj, što je problematično jer se prioriteti eurokrata i LGBT aktivista na terenu nisu baš uvijek preklapali. To je onda značilo da se nemali dio aktivizma temeljio na ekstenzivnom volonterskom radu, koji je jedini omogućavao kakvu-takvu neovisnost od briselskih agendi.

Time smo došli do još jednog važnog faktora koji je utjecao na pozicioniranje hrvatske LGBT zajednice kao društveno-politički relevantne u periodu od 2002. do 2014., a to je ekonomski kontekst. Hrvatsko je gospodarstvo od kraja Račanova mandata do 2008./2009. sustavno raslo, ljudi su živjeli bolje i imali više, te je bilo rašireno uvjerenje da se Hrvatska konačno kreće prema onom sanjanom europskom blagostanju koje se obećavalo 1990.

Hrvati su većinom iz faze "Bog i Hrvati” ušli u fazu “krediti i šoping” kojoj napredak LGBT prava nije bio direktno suprotstavljen kao što je bio u Tuđmanovim devedesetima. Čak je sve to nekako išlo zajedno, o čemu svjedoči i omiljenost emisije “Red Carpet” u tom periodu kao svojevrsne camp ekstravaganze potrošačkog društva i pripadajuće mu pop kulture trasha, te i medijski uspon stilista kao za široku javnost kodiranih homoseksualaca. Ne zaboravimo i na prvog i zasad jedinog aut geja u hrvatskom “Big Brotheru” 2007., Hrvoja Šoštarića iz Rijeke.

Ekonomski slom srednje klase i potpuni krah radništva

Nažalost, čitav je ekonomski rast Hrvatske u prošlom desetljeću bio postavljen na katastrofalnim temeljima kreditiranja u prazno te s pozadinom još jedne HDZ-ove masovne pljačke države, pa je sve otišlo kvragu nakon svjetske financijske krize generirane na Wall Streetu 2008. Do Hrvatske je ista stigla godinu kasnije, Sanader je priznao da smo “u banani”, a onda naprasno podnio ostavku i ostavio svoju nasljednicu Jadranku Kosor da se nosi s posljedicama.

Nedovoljno odlučna ekonomska politika Kosoričine pa onda kasnije i Kukuriku Vlade Zorana Milanovića Hrvatsku je držala u rekordno dugoj recesiji do 2015. godine, tijekom koje se dogodio ekonomski slom hrvatske ionako već oslabljene srednje klase i potpuni krah onoga što se nekoć nazivalo radništvom.

Društvo je iz faze kakvog-takvog napretka i optimizma većeg dijela nultih godina upalo u fazu posvemašnje ozlojeđenosti, koja se zahvaljujući HDZ-u Tomislava Karamarka, Katoličkoj crkvi, pojavi klerikalnog aktivizma, šatorašima i sustavnom radu na rehabilitaciji ustašluka pretvorila u kulturni rat i otvorenu mržnju prema “mentalnim Jugoslavenima”, “onima koji nikad nisu željeli Hrvatsku”, što prominentno uključuje i pedere i lezbijke.

LGBT prava u liberalnoj demokraciji kapitalističkog tipa bolje prolaze u periodima dobre konjunkture, dok dugoročna ekonomska kriza proizvodi i fašizam, pa je tako u Hrvatskoj proizvela, ili otvorila dotad zatvoreni, prostor katolibanima i filoustašama. Da su pederi prva meta takvih pokazao je blitzkrieg prikupljanja potpisa za homofobni referendum 2013., a da su laka meta pokazao je rezultat referenduma održanog 1. prosinca iste godine.

Nema sumnje da je referendum kojim se Željka Markić etablirala u važan društveno-politički faktor u Hrvatskoj bio prekretnica u borbi za LGBT prava, prvi veliki i dugoročni poraz nakon više od desetljeća napretka i nizanja uspjeha.

Loša procjena Kosor, Milanovića i Pusić i nesposobnost sagledavanja posljedica

Poprilična je pak ironija da je homofobni referendum o ubacivanju isključive definicije braka kao zajednice muškarca i žene uspio ponajviše zbog ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Naime, po dogovoru HDZ-a i SDP-a, te goleme većine ostalih parlamentarnih stranaka Ustav je promijenjen 16. lipnja 2010. sa 133 glasa za, četiri protiv i jednim suzdržanim.

Ključno je bilo promijeniti uvjete za održavanje referenduma, za koji se dotad propisivalo da je važeći samo ako na njega izađe natpolovična većina svih birača. Politička je elita ispravno procijenila da je moguće kako na neizbježni referendum o ulasku Hrvatske u Europskoj uniji neće izaći natpolovična većina birača, pa su se dogovorili da je dovoljna većina birača koji pristupe referendumu. U praksi bi to moglo u najgorem slučaju značiti da na referendum izađe troje ljudi i da glasovi dvoje njih proizvedu ustavno i zakonski važeću odluku.

Vrijedi ostati zabilježeno kako su uvjete da se LGBT hrvatskoj zajednici stavi omča oko vrata homofobnim referendumom de facto pripremili proeuropski liberali i sindikalna ljevica, dakle baš oni koje se smatra(lo) saveznicima u borbi za LGBT prava

Drugim riječima, ista stvar koja je bila jedan od najvažnijih faktora za uspjehe LGBT aktivizma od 2002. godine - približavanje i ulazak Hrvatske u EU - omogućila je i provođenje spektakularnog protuudara homofobnih snaga hrvatskog društva. To je podsjetnik da ono što bi u kontekstu hrvatske borbe za LGBT prava mogli nazvati “europsko naslijeđe” treba promatrati kritički.

Referendum o ulasku u Europsku uniju konačno je održan 22. siječnja 2012., na njega je izašlo 43,5 posto hrvatskih birača, od čega je 66 posto bilo za, a 33 posto protiv. Doista, da 2010. nije promijenjen Ustav, referendum bi propao.

Ipak, vrijedi istaknuti da su tom promjenom Ustava i otključana vrata za homofobni referendum Željke Markić, kao i to da su ih otključali politička autorica izvrsnog Zakona o suzbijanju diskriminacije Jadranka Kosor (tada premijerka i predsjednica HDZ-a), premijer čija je vlada donijela Zakon o životnom partnerstvu Zoran Milanović (tada lider opozicije i predsjednik SDP-a) i zasluženo izglasana homofrendica desetljeća Vesna Pusić, koja je tijekom pregovora o promjeni Ustava vodila Odbor za praćenje pregovora s EU, najvažnije parlamentarno tijelo u tom procesu i izraz “Saveza za Europu” koji je ujedinjavao vladajuće i opoziciju u europskim nastojanjima.

Naravno da nitko od troje spomenutih nije imao ni primisli da će svojim ustavnim manevrom s ciljem ubacivanja Hrvatske u EU otvoriti put budućem homofobnom referendumu, ali i to svjedoči o njihovim sposobnostima prosuđivanja i anticipiranja posljedica vlastitog djelovanja, važnom karakteristikom za političare.

Proeuropski liberali i sindikalna ljevica zapravo su utrli put homofobnom referendumu

Vjerojatno su svi oni mislili da se ne trebaju brinuti jer je bio (i ostao) na snazi opasno manjkavi Zakon o referendumu, koji je predviđao dosta stroge uvjete za provođenje referenduma iniciranog od strane građana - sakupljanje više od deset posto potpisa registriranih glasača u roku od dva tjedna. Tako dolazimo do druge ironije u vezi s kasnijim referendumom o braku, a to je tko je Željki Markić i ekipi pokazao da je prikupljanje potpisa logistički naporno, ali itekako izvedivo. Sindikati!

Oni su odmah nakon promjene Ustava 2010. krajem lipnja i početkom srpnja organizirali diljem Hrvatske prikupljanje potpisa protiv izmjena Zakona o radu koje je planirala vlada Jadranke Kosor, te uspjeli prikupiti više od 700 tisuća potpisa, mnogo više od potrebnih 10 posto birača. Nakon raznih peripetija Kosor je odustala od izmjena zakona, a sindikati od referenduma, ali su demonstrirali da se uz odgovarajuću infrastrukturu, organizaciju i marketing može sakupiti dovoljno potpisa za pokretanje referenduma. Tada hrvatskoj javnosti još nepoznatim klerikalnim aktivistima to sigurno nije promaknulo.

Kao ni europejski trojac Kosor-Milanović-Pusić, ni sindikati nisu imali pojma kako su svojom akcijom promjenom Ustava otključana vrata za budući homofobni referendum malko odškrinuli, te da će ih Željka Markić i Katolička crkva razvaliti tri godine kasnije pa onda i trijumfalno proći kroz otvoreni okvir. Ali vrijedi ostati zabilježeno kako su uvjete da se LGBT hrvatskoj zajednici stavi omča oko vrata homofobnim referendumom de facto pripremili proeuropski liberali i sindikalna ljevica, dakle baš oni koje se smatra(lo) saveznicima u borbi za LGBT prava.

U svakom slučaju, upućenima je bilo unaprijed jasno da će prikupljanje potpisa za homofobni referendum uspjeti, kao i da će većina nakon raspisivanja na referendumu glasati za to da se definicija braka kao isključive zajednice muškarca i žene unese u Ustav, čime se na duže vrijeme – vjerojatno je riječ o nekoliko desetljeća – onemogućava uvođenje bračne jednakosti u Hrvatskoj. To ipak nije značilo da se svemu tome ne treba pokušati što odlučnije suprotstaviti, što se i dogodilo tijekom kampanje pred referendum, kad je početkom stoljeća ustanovljeni model LGBT aktivizma kroz kombinaciju udruga utemeljenih na volonterskom radu i financiranjem projekata izvana i od državnih ili lokalnih vlasti imao svoj zadnji čin kao društveno-politički relevantan čimbenik.

Vrh je nekad bio Triglav, a danas je Sljeme

Istraživanje javnog mnijenja koje je provela inicijativa "Građani glasaju protiv" sastavljena od niza ljudskopravaških udruga pokazalo je da Hrvati ne žele gledati pedere i lezbe. U skladu s time je donesena i taktička odluka i tome su se pokorile i LGBT udruge i pojedinci koji su sudjelovali u kampanji, uključujući i mene, što je odluka o kojoj bi se nakon svega trebalo na miru raspraviti. Tako su kao predstavnici kampanje PROTIV na televizijama završili ljudi poput ugledne psihologinje i autorice Mirjane Krizmanić, koji su bili dobronamjerni, ali nedovoljno upućeni u tematiku, te su manje-više svi bili u diskusijama poraženi od izvrsno pripremljene Željke Markić i ostatka njezinog tima.

Ipak, Zagreb Pride je odlučio kako će ipak u mjesecima pred referendum pokušati plasirati što više LGBT ljudi u medije, kako ne bismo ostali posve nevidljivi u referendumu koji nas se itekako ticao, te je u tome i uspio. Predreferendumska kampanja u jesen 2013. bila je posljednji put kada se u domaćim medijima moglo vidjeti desetke LGBT građana koji su imenom i prezimenom i svojim likom istupili u javnosti, te pledirali da se na referendumu glasa protiv.

Po sjećanju mogu odmah navesti nekoliko primjera: Matea Popov s majkom na naslovnici Globusa, Stjepan Pavlek u tjedniku Express, Zoran Marinković i Goran Subotić u Jutarnjem listu, Marino Čajdo i Ivan Pavlić na RTL-u, moj intervju za Novi list i par nastupa na lokalnim zagrebačkim televizijama itd. Sve to su zapravo bili ljudi formirani u kontekstu aktivizma nultih godina, te su svoje medijsko istupanje smatrali nekom vrstom građanske dužnosti. Indikativno je da su skoro svi nakon toga odustali od medijskog eksponiranja, te bi bilo zanimljivo čuti zašto su tako odlučili.

Naravno da Kosor, Pusić i Milanović nisu ni sanjali da će svojim ustavnim manevrom s ciljem ubacivanja Hrvatske u EU otvoriti put budućem homofobnom referendumu, ali i to svjedoči o njihovim sposobnostima prosuđivanja i anticipiranja posljedica vlastitog djelovanja, važnom karakteristikom za političare

No, to je u konačnici dovelo do današnje situacije u kojoj domaći mediji više nemaju nikoga za nazvati da im da izjavu ili sudjeluje u dijaloškoj emisiji kada je riječ o raznim LGBT temama, pa su onda i prestali zvati. To što više nema LGBT ljudi koji bi figurirali kao medijski glasnogovornici LGBT zajednice zasigurno je jedan od razloga od potonuća zajednice u društveno-političku irelevantnost, jer je u periodu od 2002. do 2014. novinarima na raspolaganju uvijek bilo više opcija, započevši s Dorinom Manzinom i Sanjom Juras, pa kasnije sa Zvonimirom Dobrovićem, Markom Jurčićem, Frankom Dotom, Mateom Popov itd

PR dometi LGBT zajednice i udruga su sada sporadična priopćenja i fotografije potiljaka koji bi posvajali djecu, ljudi koji nastupaju predstavljajući se i potpisujući kao “Marko (podaci poznati redakciji)”. Pritom oni u aktualnoj situaciji definitivno jesu “vrhunac aktivizma”, ali vrh je nekad bio Triglav, a sada je Sljeme.

Taština Zorana Milanovića

Referendum o braku je završio dvotrećinskom pobjedom konzervativnih snaga, ali utjeha može biti što je izlaznost bila još manja nego na referendumu o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, samo 37,9 posto. Od tog se referenduma hrvatska LGBT zajednica i aktivizam zapravo nisu ni do danas oporavili, te se donošenje Zakona o životnom partnerstvu u srpnju 2014., nakon trogodišnjeg odugovlačenja Kukuriku-vlade, može tumačiti kao koda jedne epohe aktivizma i 12 godina društveno-političke relevantnosti hrvatske LGBT zajednice.

To je bila, po principu Marvelovih filmova, scena koja ide nakon odjavne špice, koja se dogodila zahvaljujući predanosti Marka Jurčića iz Zagreb Pridea kao glavnog aktivističkog motora zakona, te taštini Zorana Milanovića, koji je uvrijeđen porazom oko referenduma naložio da se napiše i izglasa najbolja moguća verzija zakona u tadašnjem kontekstu, što je i učinjeno.

Da je referendum bio cezura, svjedoči i javna kampanja za životno partnerstvo. U mjesecima pred njegovo izglasavanje niti jedan jedini istospolni par nije imenom i prezimenom istupio u medijima i zatražio izglasavanje životnog partnerstva. Ponavljam: niti jedan jedini. To je svjetski unikat. Aktivisti pak više nisu imali snage ili volje da nekoga na to nagovore, tako da je životno partnerstvo postalo zakonodavna pobjeda, ali ne i društvena. Nedostajali su pravi ljudi i pravi životi na koje se zakon odnosio.

Dapače, ono što je uslijedilo nakon što je zakon prošao u Saboru bio je uvod u današnju fazu društveno-političke nevažnosti hrvatske LGBT zajednice: polutajna sklapanja životnog partnerstva, parovi koji se nisu smjeli pohvaliti slikama s vjenčanja, skrivanje i šutnja posve u skladu s paradigmom ormara a ne s politikom vidljivosti, koja je proizvela mogućnost sklapanja životnog partnerstva. U društvenom smislu, osim naravno pravne sigurnosti za parsto istospolnih parova (što nije mala stvar), životno partnerstvo u Hrvatskoj nije polučilo emancipacijski rezultat kakav se dogodio u većini ostalih zemalja svijeta nakon što su uvele takav ili sličan institut.

Moguće je da se aktivisti generacije X nisu dovoljno potrudili ostaviti kompetentne nasljednike iza sebe, kao što je moguće da istovremeno milenijalci nisu imali interesa biti nasljednici. Nesumnjivo je ipak da neovisno o toj propuštenoj šansi milenijalci nemaju svoje aktivističke predstavnike

Dok se sve to događalo krajem 2014. godine, moglo se učiniti kako je riječ o jednokratnom propustu, koji će biti nadiđen nekim novim akcijama. Iz perspektive 2017. potpuno je jasno da je to bila najava novog standarda, bitno nižeg od prethodno uspostavljenih.

Koliko su se stvari promijenile nehotice je jednim od svojih zadnjih javnih istupa s LGBT aktivističkih pozicija demonstrirao Marko Jurčić iz Zagreb Pridea, kad je u lipnju 2015. reagirao na najavu Željke Markić da njezina družba želi ukinuti životno partnerstvo. Jurčić je ponavljao da je to “zastrašujuće”, pokazujući da je operativna emocija aktivizma postala strah, a ne ponos, kao što je bila godinama prije.

Kao društvo smo u nekoj vrsti rata iscrpljivanjem u kojem lijevoliberalne snage stalno igraju obranu

Zapravo je zastrašujuća bila ne Željka Markić, nego činjenica da je jedan od najvažnijih i najhrabrijih hrvatskih LGBT aktivista, koji se prethodno desetljeće više puta odvažno izlagao i tjelesnim napadima homofoba, došao do pozicije onoga koji se plaši i koji nesvjesno širi strah.

Drugim riječima, ako je napad Željke Markić na životno partnerstvo bio Jurčiću zastrašujući, onda što se tek može očekivati od širokih masa ormaruša i autohomofoba nego da panično pobjegnu u svoje mišje rupe iz kojih su neki od njih tijekom aktivističkih uspjeha od 2002. do 2014. provirili ili čak izišli.

Ili još gore - što ako je Jurčić tada posve realno procijenio situaciju i zapravo signalizirao da se treba plašiti jer više ne postoji nikakva djelatna linija obrane, te da uspjesi sustavnih ofenziva homofobnih snaga hrvatskog društva sada prvenstveno ovise o njihovoj moći u brzini zauzimanja društveno-.političkog teritorija, dok suprotstavljene snage više i nisu posebno važan faktor u računici? To jest, da nije više težište na tome jesmo li dovoljno snažni da im se suprotstavimo nego jesu li oni dovoljno snažni da sve što žele i dovoljno brzo preuzmu.

Trakavice oko kurikularne reforme i novog Obiteljskog zakona pokazuju da smo kao društvo u nekoj vrsti rata iscrpljivanja, u kojem lijevoliberalne snage stalno igraju obranu i to unutar okvira koje zadaje klerikalna desnica. Nažalost, LGBT zajednica kao akter unutar tih lijevoliberalnih snaga više ne postoji, te je zastupanje naših interesa autsorsano na Platformu 112, pojedine medije i SDP. Od kakvog-takvog igrača, čija je moć bila doduše napuhana zbog konteksta pristupanja EU, došli smo u poziciju kućnog ljubimca prema kojem se vlasnici odnose dobrohotno jer tako sebi i drugima demonstriraju svoju progresivnost. Tragično, ali bolje išta nego ništa.

Da je referendum bio cezura, svjedoči i javna kampanja za životno partnerstvo. U mjesecima pred njegovo izglasavanje niti jedan jedini istospolni par nije imenom i prezimenom istupio u medijima i zatražio izglasavanje životnog partnerstva. To je svjetski unikat

Nema sumnje da je svemu tome kumovala činjenica da je aktivizam kadrovski osiromašen, te da se postojeće LGBT udruge u najvećoj mjeri bave projektizmom, a tek ponekad aktivizmom. Primjerice, nakon ovogodišnjeg napada suzavcem na klub Super Super Zagreb Pride je djelovao furiozno u stilu svojih najboljih dana, obrativši se ekspresno medijima, nadležnim institucijama i organiziravši uspješan prosvjedni skup, što je nakon aktivističke hibernacije proteklih godina bilo vrlo pozitivno iznenađenje.

Ali indikativno je da su na skupu pred Džamijom govorili Sandra Benčić i Viktor Zahtila, koji nisu članovi Zagreb Pridea, ali jesu aktivistički veterani odnosno umirovljenici ljudskopravaške scene, koji bi na istovrsnom skupu mogli držati govore i 2007. godine.

Hrvatski milenijalci nisu proizveli generacijski kritičnu masu LGBT aktivista

Njihovi su govori bili odlični, naročito onaj Zahtilin koji je napustio uobičajeno mlaki liberalni diskurs, no istovremeno su ukazali da novih aktivističkih snaga baš i nema. Postoje inspirativni i hrabri pojedinci poput tinejdžera Dine Markešića, te Renata Samardžića, Marite Šupe, Ivana Zidarevića i nekolicine drugih, ali milenijalci nisu proizveli generacijski kritičnu masu LGBT aktivista koji bi hrvatsku LGBT zajednicu mogli održati društveno-politički relevantnom.

Razlika u političkim stavovima i ponašanju između generacije X i Y LGBT zajednice s jedne strane i hrvatskih LGBT milenijalaca s druge proizvela je pregršt apsurda. Nije neuobičajeno da stariji njurgaju kako su mladi niškoristi i da je sve bilo bolje u dobrim starim danima, ali je neuobičajeno da su stariji radikalniji u svojim političkim idejama od mladih.

Refren koji često čujem, a i koji sam pjevam, od ljudi iz hrvatske LGBT zajednice koji su u tridesetima i četrdesetima jest zgražanje nad konzervativnošću koja u velikoj mjeri krasi hrvatsku LGBT mladež. Oni rođeni nakon 1990. nisu poznavali ništa drugo osim ovakve Hrvatske, s vjeronaukom u školama i studentskim kapelanima poput notornog fanatika don Damira Stojića, te su nepatvoreni proizvod Tuđmanove i crkvene obrazovne politike i suštinskog nacionalističkog licemjerja koje je u temeljima hrvatskog društva. U osnovi nisu ni imali šanse nego biti hodajuće kognitivne disonance sa shizofrenim političkim pogledima, pa je logično da u Hrvatskoj nikad nije bilo više aut mladih ljudi, ali i nikad više aut autohomofoba.

Mora se tražiti da ljevica kao nadpokret akomodira i prihvati pedere i pederske političke interese kao svoje, a ne da se pederi tretiraju isto kao u liberalnom kontekstu tj. kao dokaz vlastite pravovjernosti

Još je jedna fundamentalna razlika što su hrvatski LGBT milenijalci i prva digitalna generacija, zbog čega virtualni prostor u mnogočemu pretpostavljaju realnom, no ni na internetu se dosad nisu uspjeli organizirati u nešto što bi bar iz daljine sličilo LGBT aktivizmu i društvenom angažmanu.

Neodgovoreno je pitanje je li to uopće bilo moguće s obzirom na kontekst njihova odrastanja, te generacijsku raslojenost LGBT zajednice. Moguće je da se aktivisti generacije X nisu dovoljno potrudili ostaviti kompetentne nasljednike iza sebe, kao što je moguće da istovremeno milenijalci nisu imali interesa biti nasljednici. Nesumnjivo je ipak da neovisno o toj propuštenoj šansi milenijalci nemaju svoje aktivističke predstavnike.

Generaciju aktivista koja je djelovala od početka stoljeća do 2014. starije LGBT generacije nisu držale za ruku, nego baš obratno – većinom su osuđivali ono što su smatrali radikalnim aktivizmom, što je bio izraz njihove autohomofobije.

Potencijalni liderski LGBT kadar pojela je neomarksistička ljevica

Svemu tome zasigurno ne pomaže ni kontinuirano ekonomsko odumiranje Hrvatske, koje se i danas nastavlja unatoč tome što je gospodarstvo formalno izašlo iz recesije 2015., te sve veći gubitak vjere stanovništva da Hrvatska ima ikakvu pozitivnu budućnost. Masovni egzodus ljudi iz Hrvatske odveo je preko granice i niz LGBT osoba, uključujući i niz bivših aktivista, koji su tako sami demonstrirali da ne vrijedi ostati i boriti se.

Uostalom, zašto bi se potencijalna avangarda LGBT zajednice više angažirala oko poboljšanja propadajuće države i protiv divljanja u međuvremenu jedva prikrivenih klerofašista ako može jednostavno otići živjeti u neku normalniju članicu Europske unije ili Kanadu? Sloboda kretanja koju je omogućio hrvatski ulazak u EU kao nuspojavu ima i odlazak ljudi koji bi imali potencijal preuzeti liderske pozicije u LGBT zajednici.

Još je jedna fundamentalna razlika što su hrvatski LGBT milenijalci i prva digitalna generacija, zbog čega virtualni prostor u mnogočemu pretpostavljaju realnom, no ni na internetu se dosad nisu uspjeli organizirati u nešto što bi bar iz daljine sličilo LGBT aktivizmu i društvenom angažmanu

Konstantna ekonomska nesigurnost s kojom su suočeni oni LGBT ljudi koji zasad u Hrvatskoj ostaju doprinosi tome da se ne angažiraju iz straha od gubitka i tih mrvica pomoću kojih životare. Zagrebačka LGBT buržoazija, posve u skladu s vječnim mentalitetom svoje klase, čuva svoje pozicije i ne bi se htjela miješati. LGBT desnica je naravno još gora, uvijek peta kolona u LGBT zajednici, od koje se nema smisla očekivati išta konstruktivno. Za anonimno naricanje nad petokrakom na Povorci ponosa uvijek su spremni, za bilo kakav javni angažman u ime LGBT prava nikad.

Još jedan razlog društveno-političke nevažnosti hrvatske LGBT zajednice je i što je potencijalni liderski kadar pojela neomarksistička ljevica. Naime, u godinama nakon prve blokade Filozofskog fakulteta počela se graditi paradigma u kojoj je pederluk nešto sporedno, a svjetska socijalistička revolucija ono glavno. U tom pravcu je također izgubljeno dosta potencijalnih LGBT aktivista, koji svoje visokoparno teoretiziranje ne znaju nikako prevesti u konkretan politički rad.

Nestanak većine LGBT autora i medija u kojima se pokriva svakodnevica LGBT života u Hrvatskoj, te nudi sustavna analiza i kritika sveukupnosti LGBT društveno-političkog konteksta znači i ukidanje povijesnog sjećanja hrvatske LGBT zajednice. Današnji 18-godišnjaci većinom ne znaju ništa o hrvatskoj LGBT povijesti, čak ni stvari koje su se dogodile prije 5-10 godina

Plus, nije isključeno da u tom bijegu pojedinih pedera u neomarksistički kvaziaktivizam (počinjem zvučati kao Zlatko Hasanbegović!) ima natruha suptilne autohomofobije, jer im je nepojmljivo istupanje s prvenstveno LGBT pozicije, nego traže nešto što smatraju višim od toga. Što ako je to ljevičarska verzija onih pedera koji bježe od svoje homoseksualnosti ravno u sjemenište?

Problem je što se LGBT aspekt unutar šire lijeve emancipatorske politike ne može autentično artikulirati ako ga ne zastupaju LGBT ljudi i to tako da LGBT poziciji (koja pritom naravno nije defoltno homogena, što dodatno usložnjava stvar) ne daju primat. Mora se tražiti da ljevica kao nadpokret akomodira i prihvati pedere i pederske političke interese kao svoje, a ne da se pederi tretiraju isto kao u liberalnom kontekstu tj. kao dokaz vlastite pravovjernosti.

Jasnije rečeno, peder radnik ima iste probleme kao strejt radnik, te zna koji su problemi pedera i koji su problemi radnika, dok strejt radnik ne zna koji su specifični problemi pedera, jer njega heteropatrijarhat ne ugnjetava na isti način kao pedera radnika, dok obojicu jednako ugnjetava kapitalizam. Što ako intersekcionalizam pogoduje brisanju specifičnih LGBT interesa iz šireg političkog narativa?

Jedna lasta ne čini proljeće

I konačno, hrvatska je LGBT zajednica opet postala društveno-politički irelevantna zato što nije više u stanju sama sebe intelektualno i medijski reflektirati i analizirati. Dovoljno je usporediti tekstualni produkcijski output hrvatske LGBT zajednice od 2002. do 2014. u odnosu s onime nakon 2014. Smanjio se i broj LGBT medija, te su primjerice nestali Gay.hr i Queer.hr, a CroL.hr je ostao jedini specijalizirani LGBT news portal u Hrvatskoj, opstao zahvaljujući upornosti te skoro pa volonterskom radu, a usprkos sječi sredstava u sektoru neprofitnih medija koji je proveo ministar Zlatko Hasanbegović (na zahtjev Željke Markić), a nastavila njegova nasljednica Nina Obuljen Koržinek.

Relevantnih LGBT blogova ili podcasta nema, a svijetli primjeri poput prvog hrvatskog gej Youtubera Renata Samardžića i povremenih tekstova spisateljice i dramatičarke Jasne Žmak koji se bave LGBT temama (poput genijalnog eseja o autohomofobiji) pripadaju kategoriji “jedna lasta ne čini proljeće”. Odluka da se nakon deset godina Queer Zagreb napusti festivalski format možda je imala produkcijskog smisla, no hrvatsku LGBT zajednicu lišila je centralne nacionalne kulturne manifestacije.

Sve u svemu, hrvatska LGBT zajednica više nije u stanju proizvesti tekstualnu artikulaciju svojih ciljeva i analizu situacije u kojoj se nalazi, a slijedom toga ni unutar sebe polemizirati o svemu tome, pa ni konkretno djelovati u okviru nekog većeg političkog narativa. Forum Gay.hr-a je zaglupljujuće banalan i odavno je prestao funkcionirati kao mjesto okupljanja za nešto tako, djelomice zbog pojave društvenih mreža, a djelomice zbog stalnih promjena formata cijelog portala, koje svjedoče o izostanku vizije i pravca. Znakovito je da se i Gay.hr prilagodio novoj epohi LGBT nevidljivosti kroz mijenjanje imena u Haer.hr, što je ormarski potez par excellence.

Tko se prethodno odseli spasit će se, a LGBT ljudi koji ostanu trebaju znati da će naravno njih očajna rulja Hrvata katolika prve imati na meti jer su, recimo, svojom “rodnom ideologijom” uništili njihov tisućljetni san. Razlog i nije važan, za eskalaciju već aktualnog progona pedera će biti dovoljan bilo koji izgovor

Nestanak većine LGBT autora i medija u kojima se pokriva svakodnevica LGBT života u Hrvatskoj, te nudi sustavna analiza i kritika sveukupnosti LGBT društveno-političkog konteksta znači i ukidanje povijesnog sjećanja hrvatske LGBT zajednice. Današnji 18-godišnjaci većinom ne znaju ništa o hrvatskoj LGBT povijesti, čak ni stvari koje su se dogodile prije 5-10 godina, pa zbog toga i nisu u stanju razumjeti svoju poziciju niti prevesti ono što im je online dostupno kao gej stvarnost Zapada u hrvatski kontekst.

Ne pomaže ni posvemašnja atomizacija LGBT scene koja se ogleda i u tome tko kamo izlazi, pa tako najemancipiraniji dio zajednice službene gej klubove većinom izbjegava u širokom luku, čime oni ne figuriraju prvi korak u procesu emancipacije nego plafon za svoju vjernu publiku. Hodanje po speed dating događajima i zajedničko igranje društvenih igara politički su potentni kao i kukičanje.

Napretka LGBT prava i društveno-političke važnosti LGBT zajednice ne može biti bez politike vidljivosti. Nema ni jednog jedinog primjera iz suvremene svjetske LGBT povijesti koji bi sugerirao drugačije, a Hrvatska ni po čemu nije posebna da bi bila izuzetak

Donekle pozitivni znaci su pojave novih festivala, poput istarske Homo, fešte!, edukacija po školama, nekoliko grupa podrške, iz kojih će možda izaći politički potentni pojedinci. S druge strane, u svemu tome izostaje hardcore politika i imperativ organizirane akcije koja odgovara na izazove vremena. Nažalost, izazovi su se povećali, a LGBT kapaciteti smanjili.

Jedino što danas ujedinjava hrvatsku LGBT zajednicu je zagrebačka Povorka ponosa kao centralni društveno-politički događaj, koji se sve više ukazuje kao party a ne politički protest. Nekakav jasan politički narativ ne postoji, (nerealna) ideja pravocrtnog napretka je skršena homofobnim referendumom, a nitko nije ponudio nešto što bi je moglo zamijeniti niti se u ovom trenutku čini da za to postoji volja i kapacitet.

Za eskalaciju već aktualnog progona pedera će biti dovoljan bilo koji izgovor

Društvo se naravno ne razvija po nekoj pravoj crti u kojoj se iz napretka ide u napredak, nego se stvari odvijaju korak naprijed dva nazad, tri naprijed jedan nazad ili sto naprijed, ali tisuću nazad itd. Nekad se tapka u mjestu. To znači da hrvatska LGBT zajednica zahvaljujući nekom novom kontekstu i novim ljudima može ponovno postati društveno-politički relevantna, baš kao što je sada beznačajna. Možda će se to dogoditi za pet godina, možda za dvadeset a možda nikad.

A možda u dogledno vrijeme Hrvatska konačno propadne – primjerice kad za nekoliko godina masovno iseljavanje dovede do sloma poreznog, mirovinskog i socijalnog sustava – pa će onda postati deplasirano biti društveno-politički relevantan u nečemu što kao društvo i država više jednostavno ne postoji. Tko se prethodno odseli spasit će se, a LGBT ljudi koji ostanu trebaju znati da će naravno njih očajna rulja Hrvata katolika prve imati na meti jer su, recimo, svojom “rodnom ideologijom” uništili njihov tisućljetni san. Razlog i nije važan, za eskalaciju već aktualnog progona pedera će biti dovoljan bilo koji izgovor.

Zašto bi se potencijalna avangarda LGBT zajednice više angažirala oko poboljšanja propadajuće države i protiv divljanja u međuvremenu jedva prikrivenih klerofašista ako može jednostavno otići živjeti u neku normalniju članicu Europske unije ili Kanadu? Sloboda kretanja koju je omogućio hrvatski ulazak u EU kao nuspojavu ima i odlazak ljudi koji bi imali potencijal preuzeti liderske pozicije u LGBT zajednici

U manje vjerojatnom pozitivnom scenariju Hrvatska neće krahirati, konjunktura će se popraviti, te će se ponovno otvoriti mogućnosti za pozicioniranje LGBT zajednice kao društveno-politički relevantne. To ne može biti preslika situacije nakon dolaska Račana i Mesića na vlast, jer je i globalni i europski kontekst bitno drugačiji. Očito je da neće biti moguće još jednom aktivistički iskoristiti dinamiku pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, kao i da su homofobne snage sada i ubuduće daleko sofisticiranije, organiziranije, bolje financirane i opasnije nego društveni talog kojemu je vrhunac antigej politike bio fizički napad na Prajd.

Ako se jasna prilika zbog pozitivne promjene šireg konteksta opet ukaže, ona može biti iskorištena samo ako je LGBT ljudi prepoznaju i odluče javno djelovati. Za napredak je dovoljna zapravo i hrabra skupina odlučnih LGBT ljudi, koji će za sobom vješto znati povući mnogo veći broj neodlučnih.

Jedno je neupitno – napretka LGBT prava i društveno-političke važnosti LGBT zajednice ne može biti bez politike vidljivosti. Nema ni jednog jedinog primjera iz suvremene svjetske LGBT povijesti koji bi sugerirao drugačije, a Hrvatska ni po čemu nije posebna da bi bila izuzetak.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.