Nakon daleko pretjerano hvaljenog govora o kampanji #metoo na dodjeli Zlatnih globusa, Ameriku i svijet zapalila je ideja o kandidaturi Oprah Winfrey za predsjednicu SAD-a. Trumpovi protivnici tako su pokazali da zapravo nisu mnogo bolji od njegovih pristaša kojima se svi liberalni američki mediji izruguju.

Kao i naivni, iskorištavani Amerikanci koji vjeruju u priču o američkom snu Donalda Trumpa, i liberalna populacija servilno guta blagoglagoljivost i isprazne parole o ravnopravnosti spolova i ljudskim pravima koje dolaze iz usta mogula nezainteresiranih i neobrazovanih za bilo kakve reforme koje bi poboljšale svakodnevnu bijedu milijuna Amerikanaca.

Većina zemaljske kugle još se od 8. studenog 2016. zgraža nad činjenicom da je američki tajkun koji utajuje porez, seksist koji seksualno uznemirava žene, milijarder koji je tobože uspio bez ičije pomoći, nipošto zahvaljujući početnom kapitalu od očeva nasljedstva, njemački emigrant koji prema susjednim državama gradi zidove izabran za predsjednika. Tek je rijetkima u uhu čudno zazvonila euforija s kojom su prihvaćene glasine o kandidaturi Opre Winfrey za predsjednicu 2020.

A Weinstein?

Kao ni Donald Trump, ni Oprah Winfrey nema baš nikakvu kvalifikaciju za mjesto vođe najmoćnije države na svijetu osim što je bogata i, u ovom kontekstu, "na pravoj strani povijesti". Oboje pogađaju notu kakvu njihovi potencijalni birači žele čuti. Trumpova je poduzetnička pozadina bila veoma atraktivna bogatijim slojevima glasača, dok je njegova rudimentarna, manje lakonska, više dječja retorika rezonirala među lošije obrazovanim i lošije plaćenim stanovništvom.

Oprah, s druge strane, na Zlatnim globusima ima relativno lagan zadatak – govori skupini visoko plaćenih medijski eksponiranih zvijezda koje su nominalno liberalne, ako ni za što, onda zato da na sebe ne navuku bilo kakvu sumnju za rasističko ili seksističko ponašanje. Pred njima izgovara svoj kvalitetan, ali ipak neimpresivan govor o crnačkim pravima i ravnopravnosti spolova. Nekoliko se glumica ustaje i oduševljeno plješće, a većina ostalih slijedi njihov primjer na silu, da ne bi izgledalo kako se ne slaže s Oprinim tvrdnjama.

Problem koji otkriva ludilo za Oprah jest i nepovjerenje u politiku koje je sasvim opravdano i jasno. Isti se trend prati i u Hrvatskoj u kojoj se povećava potpora asistemskim političarima poput saborskih zastupnika Živog zida

Oprah osuđuje muškarce koji su dugo bili na pozicijama moći koje su prisiljavale žene da šute o zloupotrebama te moći. Međutim, ni u jednom trenutku ona ne naziva stvari svojim imenom – ne spominje čovjeka zbog kojeg je i stvorena čitava #metoo kampanja – Harveyja Weinsteina. Zašto? Pa, zato što je Harvey Weinstein njezin jako dobar prijatelj! Konzervativni mediji nisu dugo čekali da svijet podsjete na fotografije na kojima se Oprah vrlo prisno zabavlja s najomraženijim holivudskim producentom.

Oprah Winfrey i Harvey Weinstein na Critics’ Choice Movie Awardsima 2014. (Foto: Kevin Mazur/WireImage)

Šuška se da mu je čak planirala javno pružiti podršku i da je s njim telefonski razgovarala, no ona to niječe.

Isto su joj zamjerile i razumnije javne osobe poput Rose McGowan, Weinsteinove žrtve, i pjevača Seala, koje su očigledno među rijetkima koje shvaćaju da seksualno uznemiravanje osim sa spolom ima itekakve veze i s klasom. Muškarci poput Harveyja Weinsteina nad ženama imaju moć koju im daje njihov položaj, njihov novac koji je odavno konsekriran kao sveto pravo i domena muškarca, dok žene drže četiri kuta kuće.

Problem koji otkriva ludilo za Oprah

Umjesto da žena poput Oprah koja se dovinula na poziciju moći i utjecaja o kakvoj većina drugih može sanjati iskoristi svoj položaj da pomogne ženama, ona, iz vlastitih interesa, odvraća pogled od nasilja o kojem se u Hollywoodu dugo govorkalo pa je nemoguće da takve glasine nisu pristigle i do nje. Sve to čini Oprah "pravom" liberalkom za 21. stoljeće u kojem se liberali odriču bilo kakve ekonomsko-političke aktivnosti i svoje programe temelje na deklarativnim, licemjernim potporama ljudskim pravima i slobodama.

Nedugo nakon Oprahine kandidature još je jedna javna osoba oglasila da će se kandidirati. Njezine su ambicije ponešto suzdržanije – Chelsea Manning planira se kandidirati za senatoricu u Marylandu. Iako Manning u svojoj kandidaturi nudi donekle realnije ciljeve za koje se želi boriti, i ona bolno očigledno upada u liberalnu zamku – čitav se program temelji na ljudskopravaškim pitanjima, a od problema koji leže ispod svega toga, ekonomije, klase, zapošljavanja, poreza nema ničeg.

S takvim programom svaka liberalna borba osuđena je na propast kod onih koji bi trebali biti njezina ciljana populacija – radničke klase, onih koji su pritisnuti kapitalizmom koji nije sustav dostojan čovjeka, što liberalima ne bi trebalo biti teško dokazati. No, ipak jest teško kad na takvom sustavu počivaju sve njihove privilegije s pozicije kojih oni licemjerno denunciraju vlastite ortake.

Problem koji otkriva ludilo za Oprah jest i nepovjerenje u politiku koje je sasvim opravdano i jasno. Isti se trend prati i u Hrvatskoj u kojoj se povećava potpora asistemskim političarima poput saborskih zastupnika Živog zida.

Zamislimo Ameriku u kojoj je Oprah predsjednica, dr. Phil potpredsjednik, a dr. Oz državni tajnik

Međutim, svakom iole promućurnijem jasno je da je Živi zid stranka bez ikakvog programa, populistički skup nezrelih pojedinaca s ništavnim sposobnostima za vođenje bilo kakve, pa i najmanje, administrativne jedinice.

Na sličan način Chelsea Manning može biti gorljiva zagovornica ljudskih prava i transparentnosti državnih službi, no ne posjeduje nikakve kvalifikacije ni razumijevanje klase kao osnovnog problema kojim se politika treba baviti ako planira s jedne strane promijeniti bilo što u društvu, a s druge vratiti povjerenje birača.

Oprah na Zlatnim globusima ima relativno lagan zadatak – govori skupini visoko plaćenih medijski eksponiranih zvijezda koje su nominalno liberalne, ako ni za što, onda zato da na sebe ne navuku bilo kakvu sumnju za rasističko ili seksističko ponašanje

Ipak, Manning nije licemjerna kao Oprah čija je čitava televizijska persona sagrađena na pljačkanju gledateljstva promoviranjem popularne psihologije, jednog od glavnih alata kapitalizma koji patologizira i najmanju ljudsku manu tjerajući time pojedinca na stalnu potrošnju u suludoj utrci za postizanjem savršenstva.

Zamislimo samo Ameriku u kojoj je Oprah predsjednica, dr. Phil potpredsjednik, a dr. Oz državni tajnik. Pretili, potplaćeni Amerikanac gleda svoju predsjednicu kako mu poručuje da njegovo blagostanje ovisi samo o pozitivnom mišljenju i da će biti sit i bogat ako samo bude dovoljno snažno i dugo mislio sretne misli, dok mu dr. Oz preporučuje brazilske oraščiće i meso fazana koje nikad neće moći platiti kako bi detoksicirao svoje tijelo od dekada mac and cheesea.

Amerika bi uistinu ponovno bila velika.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.