Odlukom o odbacivanju presude Roe v. Wade iz 1973. američka je desnica ostvarila povijesnu pobjedu i definitivno potvrdila reakcionarni, regresivni smjer navodne najveće svjetske demokracije koja već dugo visi u zraku, a koji je postao itekako opipljiv postavljanjem troje Trumpovih kandidata za suce Vrhovnog suda.

Ova će odluka dovesti do toga da se pitanje prava na pobačaj prebaci na savezne države, od kojih neke već imaju tzv. trigger zakone koji omogućavaju da zabrana stupi na snagu čim se za to stvore uvjeti na federalnoj razini. Trenutačna je procjena da će barem 26 država u sljedećih par mjeseci u potpunosti ili značajno ograničiti pravo na pobačaj.

No, ono što je još gore od ove situacije, koja je paradoksalna utoliko što pro-choice strana ima većinu u Kongresu te predsjednika, jest da je ovo tek početak masovnog ukidanja prava među kojima su istospolni brakovi, medicinski potpomognuta oplodnja i kontracepcija prvi na udaru. Uostalom, najavio je to i zloglasni Clarence Thomas, doajen ovakvog Vrhovnog suda.

Kako je sve počelo?

No, prije nego što se Sjedinjene Američke Države pretvore u teokraciju, odnosno Gilead iz proslavljenog romana Margaret Atwood “Sluškinjina priča”, vrijedi se zapitati kako je sve počelo i zašto je zabrana pobačaja tako bitna za tamošnje konzervativne političare i njihovo glasačko tijelo.

Podjelom između demokrata iz južnih država i ostatka Demokratske stranke nakon Zakona o građanskim pravima iz 1964. kojim je zabranjena diskriminacija na temelju rase, spola, religije i nacionalnosti uspostavljena je i jasna podjela između dviju glavnih stranaka u SAD-u kakvu i danas poznajemo.

Tijekom Hladnog rata i načelno liberalni demokrati i načelno konzervativni republikanci prigrlili su više ili manje oštri antikomunizam kao primarnu ideologiju, pa ostale razlike nisu toliko izlazile na vidjelo, no unutar Republikanske stranke konzervativni pokret jačao je još od kraja šezdesetih kao logična reakcija na niz emancipatornih pokreta koji su tad bili u punom cvatu.

Prije svega treba biti svjestan da ni jedno pravo izboreno u posljednjih pedesetak godina nije sigurno. Oslanjate li se na najave da će tu stati i da neće zadirati u druga pitanja privatne prirode, treba podsjetiti da su suci koji su ovo izglasali u izjavama pred Kongresom rekli da ne planiraju zadirati u Roe v. Wade

Ekstremno konzervativni pokreti postojali su i prije toga, spomenimo samo poslijeratni John Birch Society čiji su članovi bili toliko radikalni da su tadašnjeg republikanskog predsjednika generala Dwighta H. Einsenhowera smatrali komunističkom podvalom. Bircheri su promovirali niz teorija urote koje i dan-danas kruže američkim i svjetskim političkim prostorom, a uglavnom se svode na varijacije antikomunizma, antisekularizma i antisemitizma.

Naravno da nije riječ o tobožnjoj brizi za nerođene

Uspostavom pokreta poput Moral Majority krajem sedamdesetih ti impulsi dobili su toplo “obiteljsko” lice. Više se nije radilo o tamo nekim likovima koji trabunjaju o crvenim opasnostima i komunističkoj nemani, nego o roditeljima zabrinutima za budućnost svoje djece. Takav je narativ, naravno, išao na ruku sve utjecajnijoj kršćanskoj desnici koju čini niz vjerskih organizacija od rimokatolika, preko evangelikalaca, do mormona i drugih manjih organizacija.

Odlična u grassroots organiziranju i financiranju, kršćanska desnica godinama je tražila idealnog predsjednika - onog koji će imenovati dovoljno pro-life sudaca da sruše Roe v. Wade i vrate pitanje pobačaja na razinu saveznih država.

To što im je tu želju ispunio Donald Trump, uvjereni katolik, obiteljski čovjek i vjerni proučavatelj Biblije, ujedno jedine bolje i važnije knjige od njegove “The Art of the Deal”, dovoljno govori o tome koliko im je zapravo stalo do vrijednosti koje toliko žučno zagovaraju da su spremni desecima milijuna žena oduzeti pravo na odlučivanje o vlastitim tijelima.

Naravno, ne radi se zapravo o očuvanju nerođenih života. Pravo na pobačaj tijekom posljednjih pedesetak godina pretvoreno je u goruće političko pitanje jer američka desnica osim urlanja o smanjenju poreza i deficita zapravo i nema drugih pitanja na kojima može profitirati. Uspostavom neoliberalnog globalnog poretka dobar dio njihove tradicionalne glasačke baze ostao je bez ekonomskih prava stečenih nakon Drugog svjetskog rata.

Trumpov dug krćanskoj desnici

Radništvo je postalo sve nestalnije i ranjivije, dobar dio tvorničkih poslova prebačen je na druge krajeve svijeta. Kako je kapitalizam jačao, obje strane političkog spektra počele su se oslanjati na ideološka, identitetska i kulturna pitanja kako bi zamaglile činjenicu da je pošteno plaćen oblik stalnog rada zaštićen sindikalnim pravima naprosto stvar prošlosti. Naravno, nisu ga ugrozila ni ženska jednakost, ni gej brak, ni trans prava.

Ugrozio ga je sve slabije reguliran kapitalizam u kojem je maksimiziranje profita i neprekidni rast postao cilj koji opravdava sredstva. Cilj zbog kojeg je, paradoksalno, doista stradao tradicionalni pojam obitelji, jer su svi radni sati, prekarni poslovi i slično itekako utjecali na mogućnosti i želje pojedinaca da potencijalno zasnuju obitelji. Istina, mnoga od ovih ekonomskih pitanja Trump je adresirao u prvoj predsjedničkoj kampanji, ali proračunato i s figom u džepu.

Poslovi se nisu masovno vratili u SAD niti je to i u jednom trenutku bila ozbiljna mogućnost. No, priča s vrhovnim sucima druga je stvar. To je bio njegov dug kršćanskoj desnici bez koje ne bi ni dobio izbore. I on ga je vratio, na užas Amerike i cijelog svijeta.

Zabrana pobačaja nije ništa drugo nego pitanje kontrole, patrijarhalne kontrole nad autonomijom ženskog tijela, kontrole unutar koje se navodno znanstveno utvrđeno religijsko vjerovanje pokušava nametnuti ne samo kao legitiman nego i progresivan stav. Uzmimo čisto hipotetski da život počinje od začeća, hoće li se onda spontane pobačaje kojih ima daleko više nego induciranih smatrati ubojstvom iz nehaja? Hoće li puniti zatvore tim nesretnim ženama i onda ih kao druge manje sretne populacije tjerati da gotovo besplatno rade u njima?

Republikanci su ideološki neprijatelji koji sustavno rade na rušenju sekularnosti SAD-a

Rušenje Roe v. Wade tek je jedna u nizu odluka Vrhovnog suda koje ruše sekularnost Sjedinjenih Američkih Država. Par dana ranije ograničena su čuvena Miranda prava, u državi New York poništena je zabrana nošenja oružja izvan doma, a i ukinuta je zabrana prakticiranja molitve u obrazovnim ustanovama. Sve je ovo glasni grohot upućen u uši onih koji su tvrdili kako je izbor Hillary Clinton (slaba kandidatkinja koja je, usput, godinama zagovarala kompromis s republikancima po pitanju pobačaja) lošiji izbor od The Donalda.

No, ovo ne ekskulpira srednju struju Demokratske stranke, oni su ovo pitanje godinama tretirali kao povod za skupljanje donacija i glasova, ne čineći ništa konkretno po pitanju obrane stečenih prava i njihova proširivanja. Uostalom, pravo na pobačaj već je ograničeno presudom u slučaju Planned Parenthood v. Casey iz davne 1992., a pitanje kodificiranja u zakon bitno je ograničeno neprekidnim pravnim začkoljicama.

Sve se zapravo svodi na onu “a onda su došli po…, a ja nisam reagirao” i zato se ne treba previše uzdati ni u izjave predsjednika Zorana Milanovića koji situaciju šeretski komentira u stilu ”pustite ih da se pokolju”, napominjući da smo mi puno zrelije riješili problem. Nismo mi ništa riješili

Predsjednik Joe Biden sad poziva na kodificiranje Roe v. Wade, no upitno je da će takav manevar uspjeti s 50:50 Senatom i institutom filibustera koji demokrati godinama pokušavaju ukinuti. Naravno nisu svi demokrati anemični poput predsjednice Kongresa Nancy Pelosi koja je performativno čitala poeziju ili potpredsjednice Kamale Harris koja je odbacila mogućnost klinika na federalnoj zemlji unutar saveznih država u kojima će pobačaj biti zabranjen.

Među onim borbenijima sasvim očekivano prednjači Alexandria Ocasio-Cortez koja koristi svoju vidljivost i omiljenost među konzervativcima kako bi iznijela niz konkretnih prijedloga i mjera što učiniti nakon što odbacivanje stupi na snagu, no najvažnija lekcija koju liberalni mainstream demokrati napokon trebaju usvojiti jest da republikanci nisu njihovi prijateljski nastrojeni suparnici, nego ideološki neprijatelji koji sustavno rade na rušenju sekularnosti SAD-a.

Odluku o “zaštiti djece“ donijela su dvojica osumnjičenih seksualnih zlostavljača

U tom svjetlu posebno je simptomatična izjava liberalne sutkinje vrhovnog suda Sonije Sotomayor po kojoj je Clarence Thomas krasan čovjek koji zna imena svima u zgradi Suda. Istog je tog Thomasa 1991. odvjetnica Anita Hill vrlo ozbiljno optužila za seksualno zlostavljanje, njezino svjedočenje postalo je sinonim za javno ponižavanje žrtve, ali to, naravno, Thomasa nije spriječilo da postane sucem Vrhovnog suda.

Gotovo ista stvar nije 2018. spriječila ni Bretta Kavanaugha da postane sucem, pa je pomalo ironično da su dva navodna zlostavljača i silovatelja pomogla donijeti odluku o tobožnjoj zaštiti djece. Na kraju, uz sve pravne i političke igre, važno je naglasiti da je ovaj konzervativni aktivizam pao na leđa žena slabijeg imovinskog stanja u najsiromašnijim krajevima zemlje koje su i dosad upravo zahvaljujući tom aktivizmu imale pravo na brigu o svom reproduktivnom zdravlju samo u teoriji jer se broj klinika i liječnika koji obavljaju pobačaje godinama smanjivao.

Zvuči poznato? Kad Igor Peternel u svom nemuštom likovanju nad odlukom kaže da su Amerikanci trendsetteri, zapravo je u pravu. Da nema tamošnjih konzervativaca, sigurno ne bi bilo ni Stjepe Bartulice, Željke Markić ili njegove malenkosti. Oni su samo dio globalne izvozne politike ove “bitke za život”.

Što na kraju napraviti? Prije svega treba biti svjestan da ni jedno pravo izboreno u posljednjih pedesetak godina nije sigurno - ni pravno, ni politički, ni društveno. Oslanjate li se na najave da će tu stati i da neće zadirati u druga pitanja privatne prirode, treba podsjetiti da su suci koji su ovo izglasali u izjavama pred Kongresom rekli da ne planiraju zadirati u Roe v. Wade.

Ovo nije samo američki problem, baš kao što nije ni samo ženski problem

Sve se zapravo svodi na onu “a onda su došli po…, a ja nisam reagirao” i zato se ne treba previše uzdati ni u izjave predsjednika Zorana Milanovića koji situaciju šeretski komentira u stilu ”pustite ih da se pokolju”, napominjući da smo mi puno zrelije riješili problem. Nismo mi ništa riješili s bolnicama punima priziva savjesti i vladajućom strankom koja, eto, obazrivo ne želi dijeliti društvo, kako to kaže predsjednik Sabora Gordan Jandroković.

To, naravno, treba čitati isključivo kao “ne želimo podijeliti društvo dok smo mi na vlasti”, što je stara praksa iz “malog priručnika za red i nered” stožerne stranke hrvatske demokracije.

Zabrana pobačaja nije ništa drugo nego pitanje kontrole, patrijarhalne kontrole nad autonomijom ženskog tijela, kontrole unutar koje se navodno znanstveno utvrđeno religijsko vjerovanje pokušava nametnuti ne samo kao legitiman nego i progresivan stav. Uzmimo čisto hipotetski da život počinje od začeća, hoće li se onda spontane pobačaje kojih ima daleko više nego induciranih smatrati ubojstvom iz nehaja?

Napokon, ovo nije samo američki problem, baš kao što nije ni samo ženski problem. Ovo je napad na građansko društvo, pokušaj da nas se sve podredi nekakvom “Božjem” zakonu. On, naravno, apsolutno može vrijediti i biti itekako stvaran za onog tko u njega vjeruje, no ako se njime podređuju oni koji u njegove principe ne vjeruju, onda to prestaje biti religijska sloboda i postaje teokracija.

Po čemu se to razlikuje od npr. Islamske države? Oduzimanjem prava da odlučuje što će raditi sa svojim tijelom, životom i planiranjem obitelji, bilo kojoj ženi oduzeli ste slobodu budućeg društva jednako stvarnog ili nestvarnog kao što su prava te tzv. nerođene djece koju navodno štitite. Pa sami procijenite isplati li se egzistirati i stvarati život u takvom svijetu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.