Nedavno se i među hrvatskim feministkinjama proširio poziv na potpisivanje Deklaracije o spolno utemeljenim pravima žena. Stav je jasan: "Države bi trebale prepoznavati da uključivanje muškaraca koji tvrde da imaju ženski 'rodni identitet' u kategoriju žena u zakonima, politikama i praksama, predstavlja diskriminaciju žena time što narušava priznavanje ljudskih prava žena utemeljenih na kategoriji spola." Dokument se obrušava na trans prava smatrajući da ugrožavaju tri kategorije: žene, majke i lezbijke.

Dokument je donijela udruga Women's Human Rights Campaign posvećena zaštiti prava žena temeljenih na spolu. Sam duh teksta jasno dočarava konstrukcija "muškarci koji tvrde da imaju ženski 'rodni identitet'" i nevjerojatno okrutno tvrdoglavo odbijanje da se udostoji rodno opredjeljenje trans osoba. Radi se o tekstu koji vrlo nelagodno kliže u radikalno desne ideje.

Ženske kvote produkt su mizoginije

Problematična je sama ideja obrane ljudskih prava utemeljenih na spolu. Primjerice, ženske kvote koje Deklaracija brani produkt su mizoginije, a ne feminizma utoliko što ne bi bile potrebne da žene nisu diskriminirane. Odnosno, neobično je shvaćanje ženskih kvota kao kakvog ženskog privilegija, umjesto kao najtužnije geste prema jednakosti koja istodobno želi suzbiti, ali i podupire institucionalne staklene stropove.

Temeljni je problem Deklaracije taj što polazi od vrlo uske i fiktivno jedinstvene verzije toga što jest žena. Kao što Judith Butler piše u uvodu "Nevolja s rodom", kategorija žene nije jasna i koherentna, odnosno, reprezentacija žena počesto počiva na institucionaliziranim normama toga tko se može kvalificirati kao žena. Odbacujući pojam roda i inzistirajući na tome da se i u povijesti nasilje događalo na osnovi spola pa bi sve novopridošlice među žene razorile osnove feminizma, Deklaracija zapravo nasilje nad ženama pripisuje inherentnoj asimetriji među spolovima, što nije sasvim točno jer je nasilje proizvod upravo rodnih konstrukata muževnosti i ženstvenosti.

Deklaracija kaže da je rodni identitet "posebno razvijen iz postmoderne i 'queer teorije' na Zapadu i da se širi putem moćnih organizacija na međunarodnom nivou, uključujući zemlje u kojima pojam 'rod' ne postoji u lokalnim jezicima i ne može se lako razumjeti

Krajnja konsekvenca ovakvog stava bila bi da su muškarci ionako uvijek superiorni ženama, a jedini je cilj feminizma to nasilje institucionalno ublažiti.

Nedvojbeno je da je pojam žena koristan nazivnik za političku borbu, no taj bi pojam trebao biti pragmatičan, a ne diskriminatoran, oslanjajući se, umjesto da preispituje, na definicije žena istih institucija koje žene i diskriminiraju.

Moćne organizacije

Malo ta kritika znači ovim feministkinjama koje osuđuju queer teoriju kao zapadnjačku izmišljotinu, što ih nelagodno približava radikalnim desničarima koji je na sličan način vide kao izopačenje i prijetnju esencijalnim spolnim razlikama.

Deklaracija kaže da je rodni identitet "posebno razvijen iz postmoderne i 'queer teorije' na Zapadu i da se širi putem moćnih organizacija na međunarodnom nivou, uključujući zemlje u kojima pojam 'rod' ne postoji u lokalnim jezicima i ne može se lako razumjeti", što je upravo iskrivljeni desničarski argument da rodnu ideologiju šire sponzorirane nevladine organizacije koje je nameću autohtonom spolu, kao da autohtoni spol nije koncept nametnut od najveće nevladine organizacije – Crkve.

Da su trans osobe najobičniji muškarci, kako ih etiketira Deklaracija, zašto bi napuštali svoj muške privilegije za uživanje u ženskoj kvoti i skrivanje u sigurnoj kući? Njihov genijalni plan zasigurno je provesti dobar dio života u izolaciji, najedajući se tabletama i živeći upitnom kvalitetom da bi mizogino trijumfirali parazitiranjem na teško stečenim ženskim pravima

Argumenti deklaracije bliski su i ksenofobnom diskursu o migrantima koji dolaze silovati u dijelovima koji se dotiču javnih prostora za žene. Deklaracija radikalnim isključivanjem implicira da transrodne osobe ugrožavaju "sigurnost, privatnost i dostojanstvo žena", kao da transrodne osobe zalaze u ženske toalete samo da tamo vire i siluju žene.

Na sličan im je način zabranjen pristup ustanovama za "žene i djevojčice koje su izložene nasilju, kao što su službe za podršku silovanim ženama, specijalizirane zdravstvene ustanove, stručne policijske istražne ustanove i skloništa za žene i djecu koja bježe od obiteljskog nasilja ili drugih vrsta nasilja".

Reproduktivna funkcija žene

Deklaracija govori u ime obitelji kad se brine da transrodne osobe ugrožavaju reproduktivna prava žena temeljena "na jedinstvenom kapacitetu žena da zatrudne i rađaju decu". "Države trebaju priznati da je medicinsko istraživanje koje ima za cilj omogućiti muškarcima da zatrudne kršenje fizičkog i reproduktivnog integriteta djevojčica i žena, te da se takva istraživanja eliminiraju kao oblik spolne diskriminacije", tvrdi ona.

Ovakav stav također esencijalizira rađanje i glorificira ga kao žensko iskustvo, što nanovo postulira reproduktivnu funkciju žene kao njezino temeljno svojstvo. Jesu li prema tome neplodne žene također žene, a jesu li to i žene koje ne žele iskoristiti svoj jedinstveni kapacitet? I zašto, ako tehnologija i medicina to dopuštaju, rađao ne bi svatko tko to želi?

Grane feminizma poput ksenofeminizma upravo se zalažu za odvajanje majčinstva od spola i usmjeravanje prema socijalnoj komponenti rađanja te maksimalnu pomoć tehnologije u oslobođenju žena od njihove biologije.

Primjerice, ženske kvote koje Deklaracija brani produkt su mizoginije, a ne feminizma utoliko što ne bi bile potrebne da žene nisu diskriminiran

Ipak, najapsurdniji je pasus gdje se izražava zabrinutost da se "pojam 'rodnog identiteta' koristi za ugrožavanje prava lezbijki da definiraju svoju seksualnu orijentaciju na temelju spola, te da se okupljaju i udružuju na temelju njihove zajedničke seksualne orijentacije, bez uključivanja muškaraca koji tvrde da imaju ženski 'rodni identitet'".

Nije sasvim shvatljivo treba li tom logikom zabraniti muškarcima da marširaju za Dan žena i kako točno postojanje jednog rodnog ili seksualnog identiteta ugrožava postojanje nekog drugog.

Da su trans osobe najobičniji muškarci, zašto bi napuštali svoje muške privilegije?

I ovaj argument poprilično je nalik na homofobiju, i to upravo zato što i jest riječ o jednoj fobiji – transfobiji. Riječ je o neshvatljivom napadu na izrazito ranjivu manjinsku skupinu, strahovito izloženu nasilju i nerazumijevanju. Nevjerojatno je okrutno, onda, isključiti te osobe iz zajednice feminizma na temelju argumenta da se nasilje povijesno vršilo samo nad osobama rođenim kao žene, umjesto da zajednica upravo poučena traumama nasilja pruža sigurnost svima koji joj se žele pridružiti.

Jer da su trans osobe najobičniji muškarci, kako ih etiketira Deklaracija, zašto bi napuštali svoj muške privilegije za uživanje u ženskoj kvoti i skrivanje u sigurnoj kući? Njihov genijalni plan zasigurno je provesti dobar dio života u izolaciji, najedajući se tabletama i živeći upitnom kvalitetom da bi mizogino trijumfirali parazitiranjem na teško stečenim ženskim pravima.

Ovakav stav također esencijalizira rađanje i glorificira ga kao žensko iskustvo, što nanovo postulira reproduktivnu funkciju žene kao njezino temeljno svojstvo

Takvo je mišljenje fundamentalno mizandrično i posesivno prema jadnim napretcima koje ne bi trebalo shvaćati kao povlastice, već samo kao postaju na putu prema rodnoj jednakosti, a i politički zastarjelo jer pojam queer zasigurno okuplja puno mnogobrojniju i jaču platformu.

Konačno, stav Deklaracije potpuno se kosi s idejom solidarnosti i intersekcionalne borbe koju čak i te radikalno feminističke i antikapitalističke udruge proklamiraju, time pokazujući koliko je strah od gubljenja primata jači od želje za napretkom za sve.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.