Prijepori su počeli već i prije odlaska na ljetovanje. Kako bismo izbjegli bavljenje bilo čime hrvatskim tijekom zajedničkog odmora na moru, htjeli smo ga provesti izvan granica Lijepe naše, no naše planove je naravno omela pandemija. Let za Grčku je otkazan u zadnji trenutak, tako da smo bili osuđeni na Hrvatsku.

Brže-bolje odlučili smo se za odlazak na lijepi južnodalmatinski otok i kad smo na Bookingu našli smještaj koji nam se sviđao, odjednom sam se zapitao trebamo li iznajmljivaču prethodno naglasiti da smo pederi ili ne. Razmišljao sam ovako: ako to odmah kažemo, onda ćemo izbjeći moguće kasnije neugodne situacije, nečiji šok kad zbroji dva i dva, primitivne reakcije ili neprimjerena zapitkivanja, naknadna objašnjavanja ili, u najgoroj verziji, izbacivanje iz apartmana i potencijalni medijski skandal koji bi uslijedio, a na koji bih u toj situaciji iz aktivističkih motiva bio apsolutno spreman.

Ako se unaprijed autamo iznajmljivaču, razmišljao sam, onda smo završili s tom temom i možemo se prepustiti zajedničkom ljetovanju. The cock is out of the bag.

Bliskost ostavljena za zabačene uvale

On je mislio drugačije: ne trebamo ništa unaprijed reći, a ako se dogodi nekakvo homofobno sranje, onda ćemo se njime baviti. To mi se činilo jednako smislenim kao i moja argumentacija, a i manje komplicirano, pa sam se složio.

Imali smo sreće s gospođom koja nam je iznajmila apartman. Ne samo da nam je donosila pome i smokve iz svog vrta, nego bi prethodno nazvala i pitala može li doći i smeta li. Poštovala je našu privatnost, pa je apartman vrlo brzo za nas postao siguran prostor.

Malo misto koje nam je bilo baza također se pokazalo iznimno pitomo i susretljivo, iznenađujuće u odnosu na dalmatinski standard, te smo se osjećali sigurno, ali smo tjelesne kontakte koji sugeriraju neheteroseksualnu bliskost ipak ostavljali za zabačene uvale i nenapučene otočiće na kojima smo provodili dane (i noći).

Kad ne znaš bolje, onda se ovo što danas LGBT ljudima nudi Hrvatska može činiti i podnošljivim. Kad si okusio slobodu i pravdu, onda znaš da ih u Hrvatskoj nema

Namjerno smo izabrali takvo ljetovanje, jer s jedne strane volimo biti sami sa sobom bez smetnji vanjskog svijeta, a s druge jer nas je u velikoj mjeri oslobađalo bavljenja političkim aspektom naše homoseksualnosti, kojeg smo obojica itekako svjesni kao odavno emancipirani gej ljudi. Htjeli smo se odmoriti i zabaviti, a ne dizati revoluciju.

Bez obzira na to, postignuta razina osviještenosti ne može se samo tako isključiti, kao što se ne može zaboraviti ni na akumulirana iskustva, među kojima su i brojni napadi homofoba, svi redom u Hrvatskoj.

Je li ovo sigurno mjesto za zagrljaj?

Zato je već na trajektu za otok krenulo ono što bih nazvao skeniranjem situacije. To u Hrvatskoj radim automatski, naročito kad sam u gej društvu. Koliko bliski smijemo biti a da to ne izazove reakcije? Je li ovo sigurno mjesto za zagrljaj? Je li ovo sigurno mjesto za poljubac? Ta se pitanja postavljaju po defoltu.

Onda usputno preletim pogledom po ljudima oko nas, krajičkom oka pazim na to što mi se događa iza leđa, refleksno procjenjujem postoji li nekakva potencijalna opasnost, a sve za to da bih mu ponudio da se nasloni na moje rame dok drijema.

Trajekt mi se učinio sigurnim, na njemu je bila međunarodna ekipa ljudi koji su, kao i mi, išli na odmor, pa sam pretpostavljao da im naše tjelesno približavanje koje sugerira međumušku intimnost neće zasmetati. Ili da ih jednostavno neće biti briga, kako bi i trebalo biti.

Skeniranje situacije znači i pratiti na ulici, naročito noću, tko ti ide u susret, prijeći na drugu stranu ulice ako je riječ o većoj skupini muškaraca koji izgledaju kao potencijalna opasnost, osvrtanje iza sebe, registriranje osvjetljenja prostora, pravaca za uzmak itd. Skeniranje situacije zapravo predstavlja puno mentalnog posla, kojeg moj mozak odavno odrađuje automatski, ali to ne znači da nije iscrpljujuće.

U svakom slučaju, njegovu naslanjanju na moje rame prethodilo je moje prvo skeniranje situacije na ljetovanju i tad mi  još to nije smetalo. Ali nije bilo zadnje, ni približno.

Pokorili smo se diktatu heteropatrijarhata

Prešutni kompromis koji smo napravili međusobno i s heteroseksualnom većinom na otoku, a to je da ćemo u društvu drugih ljudi izbjegavati javno izražavanje naklonosti, nije mi smetao, jer smo imali svoje uvale i otoke, kao i sigurni apartman. Uostalom, sve to je bilo tek kulisa naše priče, sve to je bio drugi plan. Čak mi se i sviđalo da pogledom izražavam ono što bih inače dodirom, da među nama postoji nešto čega smo samo mi svjesni.

Ali mi se nije sviđalo kad ga nisam poljubio tijekom zadnjeg zalaska sunca na otoku, svjestan da bismo u tom poljupcu bili samo polovično, ujedno pazeći da se ne okonča nepoznatom šakom u moju ili njegovu glavu.

Naročito sam bio bijesan jer me je hrvatska homofobija u Splitu maestralno ucijenila činjenicom da ne želim da mu se dogodi još jedan homofobni napad

Znam i da on voli hodati držeći se za ruke, a ni to nismo napravili, iako je bilo više prilika. Odnosno, nije ih doista bilo sve dok smo se (opravdano) pitali hoće li to završiti makljažom na rivi. Mala je utjeha što nije nimalo sigurno da bi u brojčano ravnopravnoj tuči izgubili, s obzirom na iskustva koja imamo i hrabrost koja nam u takvim situacijama nikad nije falila, jer suština je da se ne želim s potući jer sam se s nekim držao za ruku.

Nismo htjeli testirati situaciju, pokorili smo se diktatu heteropatrijarhata o nevidljivosti gej postojanja u ime uživanja na ljetovanju. Dobra vijest je što se isplatilo, uživanja nije nedostajalo. Loša je vijest ta što smo morali napraviti taj izbor.

Konstantno skeniranje situacije i vječni oprez

Stvari su se značajno promijenile kad smo se s otoka vratili u Split, gdje smo proveli još tri dana. Više nije bilo moguće ignorirati hrvatsku homofobnu stvarnost, više nije bilo uvala i otočića na kojima ona nije postojala. Skeniranje situacije postalo je redovito, refleksno se uključivalo i više od deset puta dnevno. Osjećaj slobode koji smo imali na otoku, iako donekle lažan, ubrzo je posve nestao. Skeniranje situacije pratilo je svaki naš dodir u javnosti, svaki pomišljaj dodira.

Kad smo ispred kafića u Dioklecijanovoj palači čekali prijatelja, on me pomilovao po ruci, a meni su oči odmah poletjele k ljudima iza njega. Pa sam skenirao i tko je pored, tko je iza, kakva je atmosfera u kafiću. I tek onda sam se, ako je to uopće bilo moguće, prepustio tom trenutku i njegovu dodiru. Kad sam ga uhvatio za ruke u parku, on je odmah pogledao prema skupini starijih muškaraca koji su bili udaljenih nekih tridesetak metara od nas.

Svako skeniranje situacije sa sobom nosi i gubitak spontanosti, otvara vrata tome da čarobni trenutak nestane, da se u nježnost uvuku oprez, napetost i strah. Svako skeniranje situacije, osim što je potrebno zbog sigurnosti, podrazumijeva i lijepe uspomene koje se nikad neće dogoditi. Neće biti zagrljaja dok gledamo zalazak sunca, neće biti poljupca kad se rastajemo

Kad smo u ljetnom kinu izabrali jedno od onih mjesta na koje mogu sjesti ili leći dvije osobe, pa onda shvatili da nisu baš tako udobna i namještali se jedan po drugom, i tu je skeniranje situacije bilo neizbježno. Kad smo nakon filma otišli na noćno kupanje na Firule, naše zadnje u Splitu, prije ulaska u more skenirao sam koliko ljudi prolazi šetnicom, gdje se nalazi ulična rasvjeta, osjeti li se agresivna atmosfera u zraku, koliko nam treba do najbližeg kafića kao mjesta u kojemu se možda možemo skloniti od napada.

Pa smo tek onda išli plivati. Kad smo sjedili na Matejuški, na kojoj su lokalni homofobi nedavno pokušali spaliti zastavu duginih boja, ili kad smo šetali novom rivom, bilo nam je jasno da javno izražavanje nježnosti ne dolazi u obzir. Skenirali smo situaciju, je l'.

Hrvatsko homofobno nasilje znači znači neizbježnu psihološku traumu

A svako skeniranje situacije sa sobom nosi i gubitak spontanosti, otvara vrata tome da čarobni trenutak nestane, da se u nježnost uvuku oprez, napetost i strah. Svako skeniranje situacije, osim što je potrebno zbog sigurnosti, podrazumijeva i lijepe uspomene koje se nikad neće dogoditi. Neće biti zagrljaja dok gledamo zalazak sunca, neće biti poljupca kad se rastajemo.

Pa smo govorili: "Eh, da smo sad u Barceloni ili Berlinu, mogli bismo…" Ali nismo mogli, bili smo u Splitu, u Hrvatskoj, u kojoj svi LGBT građani i dalje žive pod stalnom prijetnjom realnog nasilja.

Kako sam već konstatirao, heteropatrijarhat je laž, pa je logično da će taj zločinački poredak mnoge LGBT ljude uvjeriti da je lijepo zapravo ružno, da ima nešto odbojno u ljubavi, nježnosti i strasti u javnom prostoru. Svjesni da to ne mogu imati bez stalne prijetnje nasiljem, uvjerili su se da je to nešto vulgarno. Jedino što je vulgarno je ta laž

To nasilje nije nešto apstraktno, nego posve konkretno. Opipljivo je na LGBT tijelima. To hrvatsko homofobno nasilje znači gledati kako ti prijatelji i poznanici kroz godine završavaju na hitnoj sa smrskanim jagodičnim kostima, potresima mozga i razbijenim nosovima, to nasilje znači prijelome i gipsove, šavove i terapije, to nasilje podrazumijeva i komunikaciju s ne uvijek susretljivom policijom, svađe oko kvalifikacije kaznenog djela (ako uopće bude tako kvalificirano, a ne kao puki prekršaj), to nasilje podrazumijeva i povlačenje po grozomornim hrvatskim sudovima.

To nasilje znači neizbježnu psihološku traumu, osjećaj poniženja i nemoći, gubitak samopouzdanja, strah koji se uvlači u zarasle kosti i tamo vječno ostaje. A to je još i bolja verzija, jer to je način da se homofobima naplati barem djelić njihova zločina, da ih se nauči lekciju da nasilje nećemo trpjeti.

Kad si živio slobodnije, povratak u hrvatski homofobni zatvor dodatno boli

Lošija verzija je ne usuditi se otići na hitnu, niti išta prijaviti policiji, niti se boriti na sudu, već se sâm sa sobom, u stidu i strahu, utapati u traumi, bježeći od bilo kakve ponuđene pomoći. Ima i toga, mnogo više nego onih koji su se odlučili boriti.

Skeniranje situacije, dakle, služi tome da se sve navedeno izbjegne i zato smo u Splitu stalno skenirali situaciju.

Nažalost, naša iskustva slobode izvan Hrvatske hrvatska je homofobija uspjela okrenuti u svoju korist, učiniti ih opterećenjem. Kad si živio slobodnije, povratak u hrvatski homofobni zatvor dodatno boli. Kad ne znaš bolje, onda se ovo što danas LGBT ljudima nudi Hrvatska može činiti i podnošljivim. Kad si okusio slobodu i pravdu, onda znaš da ih u Hrvatskoj nema.

Sve dok naši poljupci u javnosti koštaju, to znači da u Hrvatskoj nema ni slobode ni jednakosti za LGBT ljude. Sve dok koštaju, Hrvatska neće imati moje poštovanje. Nije ga zaslužila

Dodatno je bilo frustrirajuće što smo se kroz godine iz političkih razloga svojevoljno izlagali hrvatskom homofobnom nasilju, pa nisam nikako mogao pobjeći od svijesti da sad maltene pristajem na "diskreciju na prvom mjestu", što je ponašanje za koje sam mislio da sam ga zauvijek napustio. Koje sam prezirao i prezirem.

Jer nisam htio da najljepše ljetovanje mog života bude zapamćeno po homofobnom napadu, dopustio sam hrvatskoj homofobiji da me svede na svoju mjeru, što me onda razbjesnilo. Osjećao sam se kao kukavica, iako znam da to nisam. Osjećao sam se poniženo jer i jesam bio ponižen Hrvatskom. Ispalo je da je Hrvatska jača od mene, da homofobna kvantiteta nadmašuje pedersku kvalitetu. Ne uvijek, ali prečesto da bi bilo podnošljivo za dostojanstven i slobodan život.

Zločinački heteropatrijarhat će mnoge LGBT ljude uvjeriti da je lijepo zapravo ružno, da ima nešto odbojno u ljubavi

Naročito sam bio bijesan jer me je hrvatska homofobija u Splitu maestralno ucijenila činjenicom da ne želim da mu se dogodi još jedan homofobni napad. Previše ih je već bilo, previše. Najbolje u meni iskorišteno je da budem natjeran prihvatiti hrvatska homofobna pravila javnog ponašanja za LGBT ljude. Ta odluka zapravo nije bila teška, jer znam što je kad bitno, ali ne mogu pobjeći od ljutnje koju izaziva to što uopće ne bih trebao biti u situaciji donositi takvu odluku.

Sjetio sam se i svih onih ljudi iz LGBT zajednice koje sam kroz godine slušao kako uvjereno objašnjavaju da je njima javno izražavanje nježnosti vulgarno, da zapravo uopće nije lijepo na ulici ili u parku vidjeti parove koji se grle i ljube. Kako sam već konstatirao, heteropatrijarhat je laž, pa je logično da će taj zločinački poredak mnoge LGBT ljude uvjeriti da je lijepo zapravo ružno, da ima nešto odbojno u ljubavi, nježnosti i strasti u javnom prostoru. Svjesni da to ne mogu imati bez stalne prijetnje nasiljem, uvjerili su se da je to nešto vulgarno. Jedino što je vulgarno je ta laž.

Nije mi se sviđalo kad ga nisam poljubio tijekom zadnjeg zalaska sunca na otoku, svjestan da bismo u tom poljupcu bili samo polovično, ujedno pazeći da se ne okonča nepoznatom šakom u moju ili njegovu glavu

Prelijepo je vidjeti ljude koji se vole, koji su si naklonjeni, koji traže međusobnu bliskost i kad nisu "u svoja četiri zida". Djecu ne da treba zaštititi od prizora dvojice muškaraca koji se ljube na ulici, nego im ih treba pokazati i reći da (i) tako izgleda ljubav i da jednakost i slobodu zaslužuju svi ljudi.

Na nas ovaj put nitko nije mogao pokazati i da je htio, no bit će i trenutaka kad će moći. Kad ćemo se, unatoč skeniranju situacije i unatoč rezultatima tog skeniranja, poljubiti na ulici. Jer to želimo i jer to hoćemo. Jer to je naše pravo, koliko god nas koštalo.

Ali sve dok košta, to znači da u Hrvatskoj nema ni slobode ni jednakosti za LGBT ljude. Sve dok košta, Hrvatska neće imati moje poštovanje. Nije ga zaslužila.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.