Nekih stvari ima, što ne govore se svima. Što se samo nekom šapnu. Plačipička. Curica. Tetkica. Doista, te riječi ne govore se svima. Samo se odabranima šapnu. I nakon toga se rasplinu. Rasplinu se u sekundi da bi ostale zauvijek.

Rašire se po svakoj stanici tvog organizma, dovoljno malog da ih, te riječi, intenzivno osjetiš u svakom njegovom dijelu. U tijelu koje će postajati sve veće, čineći da riječi što se šapuću više ne osjećaš. S osjećajem nestaje i sjećanje.

Ali, još su tu jer znaš. Da si plačipička. Curica. Tetkica. Zaboravio si da ih se sjećaš i sada djeluju neprimjetno. Kao cjepivo, čije djelovanje pamtiš jedino kao kratkotrajan ubod. Kasnije ne pamtiš ni to. Ni ubod, ni cjepivo. Postalo je dijelom tebe, misliš da je tako oduvijek. Sve zasluge pripisuješ sebi. Ono si što jesi. Oduvijek. Isti. Nepromijenjen. Nepromjenjiv. Nisi se razbolio, imunitet je prirodno jak. Nisi postao plačipička. Curica. Tetkica.

Ili to više nisi? Ako više nisi, morao si jednom biti. Plačipička, curica, tetkica. Kad si prvi put čuo te riječi, nije njihovo značenje bilo ono što te zaustavilo u pokretu koji si namjerio učiniti. Raskošan, slojevit i mekan je taj pokret trebao biti. Ne, zaustavila te zbunjenost vlastitim neznanjem. Što znači plačipička? Curica? Tetkica? Riječi kojih nije bilo u knjigama koje si čitao. Nisi ih čuo od učitelja niti od roditelja. Koristili su ih tvoji vršnjaci za neke druge tvoje vršnjake. Za tebe? Ne još.

Ali, koje je njihovo značenje? Na vrijeme si to saznao. Vjerojatno od roditelja, nekog si morao pitati. Sjećaš li se objašnjenja? Sjećaš li se pitanja? Jesu li ti objasnili tko ili što je peder? Ne sjećaš se da jesu. Odnekud ti je ipak došlo značenje. Možda su ti objasnili. Ili si njeno značenje počeo shvaćati kad je prvi put jedna od one tri riječi bila upućena tebi.

Plačipička. Nisi to čuo kad su te tete doktorice hvalile kako mirno podnosiš bol i ubode iglom. I prijelom noge si podnio hrabro, bez velikih drama. Kao i kasnije višetjedno ležanje u bolnici iz sasvim drugih razloga. Nikakvi padovi, ogrebana koljena, niti razbijeni nos nisu bili razlog za neko plakanje. Hrabar dečko koji se ničega ne boji! Ili barem ne onoga čega se drugi boje. Doktora, zubara, igala. Mraka, čudovišta i zmija.

Mislio si da si siguran. Sve dok nisi prvi put bio nogometnom loptom napucan u glavu. Namjerno. Ili kad su ti na prevaru uzeli cijeli bunt sličica za svjetsko nogometno prvenstvo u Italiji. A možda i ono kad su tebi i prijateljima oni jači ukrali sve pikule. Tad si zaplakao. Svaki put s razlogom. Svaki put nad nepravdom i vlastitom nemoći da se suprotstaviš. I svaki put si bio nazvan plačipičkom. Do tada, mislio si da je ta riječ rezervirana za druge kada plaču bez razloga. Ali, sada plačeš ti i imaš odličan razlog za to! Svejedno, plačipička.

Curica. Ispočetka zamišljeno kao kompliment. Kad je dječak pristojan, pomalo šutljiv, povučen i, kvragu, uredno začešljan, on je kao prava curica. Vidi ga kako je zgodan! Baš je simpatičan! Krasna kosa, kao u curice! Curica – to je dobro, to je sjajno! Za druge, barem. Oduševljavaju se tobom. Za tebe, curica je tek ono što jesi. U nekom trenutku, sasvim nedefiniranom, to postaje problem. Curica iz komplimenta prerasta u uvredu.

Sporo si shvatio da u svačijem životu nastupa trenutak kad se mora odabrati. Nije ti bilo jasno zašto nogomet i gumi-gumi više ne idu zajedno. U čemu je problem ako igraš nogomet? Potpuno nevažno! Ne broji se ono što radiš, nego ono što ne radiš. Muškost negira, ne afirmira. Ne postoji samostalno, ona je negacija ženskosti. Za prestati biti curicom nije dovoljno igrati nogomet. Potrebno je ne skakati s djevojčicama preko gumene trake iz gaća. Odaberi! Gdje pripadaš? Jesi li s nama ili s njima? S kim si, takav si!

Ako si s djevojčicama, djevojčica nećeš nikad biti ali zato ćeš postati – curica. Koja ti je najdraža životinja? Pazi! Mačke su za curice, pas je muška životinja. Zanima te šivanje i pletenje? Zaboravi to! Voliš cvijeće? Prestani! Redovito čitaš knjige? Graničan slučaj – pitanje koje knjige. Zvuče li "Tri mušketira" dovoljno muški? Sjećaš li se onog dana kad si bio sam kod kuće, pa si odlučio isprobati kako ti stoje mamina haljina i cipele na petu? Budi sretan da nitko ne zna za to! A nisi se čak ni našminkao. Muzika? Izbaci te slatkaste melodije, meke ritmove, gudačke aranžmane i naivne tekstove u kojima uživaš. Treba ti nešto čvršće, grublje, nasilnije. Muškije.

Tetkica. Nju si vjerojatno ubio na vrijeme, prije nego je sazrila i pretvorila se u nešto gore. Netretirana curica postaje tetkica, a od nje je gotovo neprimjetan korak do pedera. Tako te nikad nisu nazivali. Uspio si postići da taj naziv ostane rezerviran za druge. One koji ga, ionako, vjerojatno zaslužuju. Ti ne. Modificirao si svoje ponašanje. Svoj hod. Iz čudnog i slobodnog pretvorio se u čudno i ukočeno. Ukočeno od straha. Straha od gipkosti vlastitih zglobova. S radošću si dočekao pubertetske promjene, zahvaljivao si prirodi na glasu što će uskoro obitavati negdje između baritona i basa.

Fizička nepokretljivost odrazila se i u glasu. Pričaš isključivo u najdubljem registru, sve pod cijenu nerazumljivosti. Sporo i jednolično, sa strašću prema dosadi. Potrebe za plakanjem nisi se uspio riješiti. Svejedno, dojam je mnogo bitniji od istine. Plakanje si naučio sačuvati za svoja četiri zida.

Izvan njega, nimalo metaforički, navlačiš dugi crni kaput. Tuđa koža dobro ti pristaje. Ispod nje, odjeća isključivo u bojama između svjetlo i tamno crne. Nakit ne nosiš. Nošenje ukrasa nije tvoj stil. Predmet mora imati svoju svrhu, inače je suvišan. A u svakom višku razotkriva se osobnost onoga koji ga nosi. Postao si prepoznatljiv po neprepoznatljivosti. Primjećen po svojoj neprimjetljivosti.

Tvoj jedini nakit je ozbiljnost. Osmijeh si uspio izbrisati. Umjesto njega svijetu okrećeš namršteno čelo i oštar pogled što ga svakodnevno vježbaš pred ogledalom. Dok čekaš hoćeš li u odrazu ugledati plačipičku. Curicu. Tetkicu.

Koliko takvih trenutaka je potrebno za brisanje granice između uloge i stvarnosti? Ne previše, sudeći prema tvom iskustvu. Pogotovo ne kad se stvarnosti sramiš. Kad se sramiš sebe. Ne, ispravak! Sramili su ga se drugi. Naučili su te da bi trebao i ti. Mislio si da će te prihvaćanje vlastite seksualnosti, onog jedinog što nisi mogao ubiti u sebi, vratiti u vrijeme prije srama. Ali, nije se promijenilo ništa. Nisi se vratio na početnu točku, na tvorničke postavke. Samo, koje su tvoje tvorničke postavke? Možeš li doći do njih ili je posljednji backup jedino do čega možeš dobaciti?

Sigurnosna kopija koja čuva tvoju muževnost?

Istina je, feminin izričaj drugih muškaraca nikad ti nije smetao. Uostalom, žestoko si ih branio. Muški, takoreći. Međutim, ženskost njima dobro stoji. Jer su takvi. Na tebi? Djelovalo bi neprirodno, nisi takav. Nedostaje ti vižljavosti, zglobne gipkosti. Nekakve sveopće drskosti i lakoće postojanja. Sve oko tebe nekako je teško. Sporo. Tromo. Sporo se krećeš, nema elastičnosti ni poleta u tvojem koraku. Tako i govoriš, bez ikakve drame u glasu. Ravno. Neupadljivo. Staloženo. Smireno. Nema dramaturgije niti gipkosti kao kod onih koji gipkost vlastitih zglobova nisu prodali za sigurnost. Nisi ni ti, da se razumijemo. Oduvijek si takav. Bez suvišnih osjećaja. Njihov višak razotkriva osobnost. Osobnost plačipičke.

Sigurnosna kopija koja čuva tvoj intelekt i visoke kriterije?

Da, muzika koju slušaš odraz je tvoje osobnosti. Tvoj um odabrao je slušati opasno kreativnu, uzbudljivu, dinamičnu, zahtjevnu muziku. Ili je barem nekad bila. Danas, ona je ustaljena i ustajala, ni po čemu posebna. Neprimjetna. Neki kažu i mrtva, odavno rob vlastite forme i vremena u kojem je nastala. Odabrala su je za tebe desetljeća između njezinog i tvojeg nastanka, a potvrdilo odobravanje generacija publike i kritičara. Načinili su antologiju za tebe. Pripremili su je kako bi je bez rizika za sebe primio u svoj život.

Odriješili su te opasnosti koju bi mogao nositi pogrešan odabir nečeg loše, nečeg novog ili nepoznatog. Drugačijeg. Neobičnog. Uzbudljivog. Rizičnog. Nije, naravno, o tome riječ. U pitanju su tvoji visoki kriteriji. Intelekt koji je potreban za razumijevanje onoga što slušaš. Jer, jedino o intelektu i visokim kriterijima ovdje je riječ. Kad kriteriji popuste, a razumni odabiri bivaju navladani hirom, trenutnim raspoloženjem i nekonzistentnošću, iz muškarca ćeš se opet lako pretvoriti u curicu.

Sigurnosna kopija koja čuva tvoju seksualnost na prihvatljivoj razini?

Ona razina na kojoj su ti najdraži glumci još uvijek neugledni mladići ili poružnjeli, odavno ostarjeli, ljepotani. Zgodan muškarac nikako ne može biti talentiran. Ljepota i talent, dva pojma koja se međusobno isključuju. Ne isključuješ ih ti, nego drugi. Oni, ti drugi, mogli bi pomisliti da u filmu uživaš zbog lijepog lica ili golog torza. Još uvijek ne želiš da te ljudi pogrešno shvate. Opet igraš na sigurno. Na vrlo elaboriran način odustao si od objašnjavanja da ljepotan može biti dobar glumac. Ili objašnjavanja zašto gledaš ljepotana ako je loš glumac. U opasnosti su tvoj intelekt i visoki kriteriji. Slijepo obožavanje i slinjenje nad nečijom fizičkom pojavom je za curice. Koji je naziv za curicu koja slini za istospolnim tijelom? Tetkica.

Sigurnosna kopija koja ti je omogućila da te nitko ne nazove pederom, dok se sam ne odlučiš tako nazvati. I nakon toga potajno ćeš uživati u vlastitoj nadmoći ili barem vlastitoj slici o njoj. Bilo ti je drago kad si čuo da nisi kao drugi pederi. Ne vidi se na tebi. Ne hodaš kao oni. Ne pričaš kao oni. Ne oblačiš se kao oni. Ne zanimaju te stvari kao njih. Sveukupno, drago ti je da rušiš stereotipe o njima. Ne, ne radiš to namjerno. Jednostavno si takav, kao i oni. Drugačiji, kao i oni. Zauvijek. I oduvijek.

Što će se dogoditi ako izbrišeš sigurnosnu kopiju i zaputiš se u vrijeme prije oduvijek? U vrijeme prije nego si pomislio da moraš postati ono što si danas kako bi zaštitio ono što si bio tada. Prije prve plačipičke. Curice. Tetkice. Prije prvog cjepiva.

Ionako je bila riječ o placebu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.