Prema posljednjim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz travnja ove godine, u Hrvatskoj živi 511.094 osoba s invaliditetom, od čega 307.505 muškaraca (60%) i 203.589 žena (40%), a zajedno čine oko 11,9% ukupnog stanovništva. Najveći broj njih (252.143, odnosno 49%), je u radno aktivnoj dobi (19-64 godina), no zaposleno ih je svega 20.193.

Dio te nesretne statistike je i naša sugovornica Marita Šupe, čiju smo priču djelomično ispripovijedale u kolovozu, a na Međunarodni dan osoba s invaliditetom koji se obilježava danas, 3. prosinca, vraćamo joj se jer nas je zanimalo je li se u proteklih nekoliko mjeseci u njezinom životu išta promijenilo nabolje.

Deve kao strateški gradski prioriteti

Odmah odgovara da nije. Ljetos je bila angažirana u predizbornoj kampanji stranke Pametno, a našla se i na njihovoj listi te se kandidirala na unutarstranačkim izborima. Unatoč otežanoj pokretljivosti i bolovima koje trpi, nije joj bilo teško često "potegnuti" iz Đurđevca u Zagreb.

No, još je uvijek nezaposlena. "I dalje živim od minimalne zajamčene naknade i naknade za tuđu pomoć i njegu. Nekako se snalazim, no teško je", kaže. Po zanimanju je knjigovotkinja i cvjećarka.

Na Međunarodni dan osoba s invaliditetom prigodno će ih se sjetiti političke elite, no već sutra će sve biti po starom, a Đurđevac u kojemu Marita živi će i dalje biti neprilagođen osobama s invaliditetom. Griješim li, pitam je.

Puno toga lijepo zvuči i bilo bi super kad bi se sve to provodilo i u praksi. No nije tako. Nema nikakve koristi samo od priče. Svi mi možemo pričati i obećavati, ali kakve koristi imamo kad se to u praksi ignorira

"Ne. Đurđevac je i dalje neprilagođen osobama s invaliditetom. Ništa se nije promijenilo. Žalosno je što se toliko novca uložilo u tri deve, a ne ulaže se u prilagođavanje grada i institucija osoba s invaliditetom", odgovara. U Koprivničko-križevačkoj županiji kojoj Đurđevac pripada, inače, živi 11.555 osoba s invaliditetom, odnosno 10% ukupnog stanovništva županije.

Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom u Vladi RH održan je i sastanak na temu položaja osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak, tom je prilikom u svom izlaganju, među ostalim, vladajućima poručila kako "'pomaganje' osobama s invaliditetom nije pitanje naše samilosti niti naše humanosti nego pitanje poštivanja njihovih ljudskih prava. Osobe s invaliditetom su nositelji prava, a država ima obavezu osigurati jednake mogućnosti i stvarnu ravnopravnost za sve svoje građane. Osobe s invaliditetom su, kao i svi ostali, glasači, porezni obveznici i građani. Oni očekuju Vašu podršku i na nju imaju potpuno pravo".

Profesija: nezapošljiva

Marita kaže kako sve to sjajno zvuči: "No iskreno – puno toga lijepo zvuči i bilo bi super kad bi se sve to provodilo i u praksi. No nije tako. Nema nikakve koristi samo od priče. Svi mi možemo pričati i obećavati, ali kakve koristi imamo kad se to u praksi ignorira. S riječi treba prijeći na djela. Jednostavno. Barem meni".

Podsjećam je kako smo se u prošlom razgovoru dotaknule i (ne)imanja posla. Spomenula je tada kako je, kad je i pozovu na razgovor, ljubazno isprate i obećaju da će se javiti, no to se u pravilu ne dogodi ("Sve bude super dok ne dođe do pitanja zašto imam štap. Tad svaki razgovor ode kvragu").

Strah me budućnosti. Jako. Čini mi se da dolaze sve gora i gora vremena. Ne samo za mene, već za sve. Kad vidim i čujem kako ljudi razmišljaju, kako rade, kako se stvari razvijaju... sve veća nezaposlenost, ogroman jaz između bogatih i siromašnih, biranje podobnih... Razmišljala sam i o inozemstvu, no kako mi je potrebna pomoć i oko najjednostavnijih stvari, morala sam odustati

Takvo iskustvo s, najblaže rečeno, neprofesionalnim poslodavcima dijelim i sama, ali i golem broj nezaposlenih. Pitam Maritu postoji li mogućnost da na koncu ipak "shvate" kako možda ipak radije ne bi zaposlili ženu s invaliditetom. Ili lezbijku. Ili politički angažiranu osobu. Ljudi guglaju, kažem joj.

"Još sam uvijek nezaposlena. Ja nemam što skrivati. Žena sam, koja je lezbijka, koja je invalid. To su činjenice od kojih ne bježim niti ih pokušavam sakriti. Mislim da ljude treba prosuđivati po njihovom znanju, iskustvu i radu, a ne po tome kojeg su spola ili seksualne orijentacije. Politički angažman je tu. Niti to ne skrivam. Dapače, na unutarstranačkim izborima sam se i kandidirala. Pametno je mala, ali brzorastuća stranka. Mislim da od političkog angažmana mogu više dobiti nego izgubiti. Pod tim prvenstveno podrazumijevam kontakte i znanje koje iskusniji prenose na mene. Posljednjih nekoliko mjeseci sam puno toga naučila od kolegica i kolega iz stranke", ističe.

Strah od budućnosti

No, nije sigurna koliko od toga ima koristi. Završila je srednju školu za obrtnička zanimanja, a stekla i zvanja knjigovotkinje i cvjećarice. No radila je svašta, velikim dijelom i volonterski.

"Sa svojom stručnom spremom ne mogu baš puno birati. Nitko ne pita kakvo radno iskustvo imam kao volonterka ili čak na crno. Što nudim? Radila sam kao pomoćna tajnica, organizatorica, koordinatorica, prevoditeljica – volonterski, naravno... a radila sam u trgovini galanterijom i odjećom, i kao cvjećarica", kaže i dodaje kako je "teška radoholičarka".

"Imam i nekoliko tečajeva položenih preko interneta koji čekaju neko bolje vrijeme da ih uplatim, da dobijem certifikat. Ne vodim se za onim što je tržištu rada potrebno, već za onim što mene čini sretnom", kaže još Marita.

Još sam uvijek nezaposlena. Ja nemam što skrivati. Žena sam, koja je lezbijka, koja je invalid. To su činjenice od kojih ne bježim niti ih pokušavam sakriti. Mislim da ljude treba prosuđivati po njihovom znanju, iskustvu i radu, a ne po tome kojeg su spola ili seksualne orijentacije. Politički angažman je tu. Niti to ne skrivam

Dogodi li se da u se u dogledno vrijeme ne uspije zaposliti, kako vidi budućnost, pitam je. Je li razmišljala o odlasku u inozemstvo?

"Nemam pojma. Strah me budućnosti. Jako. Čini mi se da dolaze sve gora i gora vremena. Ne samo za mene, već za sve. Kad vidim i čujem kako ljudi razmišljaju, kako rade, kako se stvari razvijaju... sve veća nezaposlenost, ogroman jaz između bogatih i siromašnih, biranje podobnih... Razmišljala sam i o inozemstvu, no kako mi je potrebna pomoć i oko najjednostavnijih stvari, morala sam odustati".

Ali ono od čega neće odustati jest političko-aktivistički angažman. Kaže da istodobno jest i nije razočarana rezultatima ovogodišnjih prijevremenih parlamentarnih izbora:

"Ne zbog rezultata, već zato što ljudi ne žele vidjeti što im donosi promjenu nabolje, a što ih vodi u teško računanje o tome kako preživjeti s mizernom plaćom od prvog do prvog, što i kako njihova djeca uče u školama itd. Naravno da me politika zanima. Već sam rekla da sam se i kandidirala na unutarstranačkim izborima. Neće me se politika tako lako riješiti", završno poručuje Marita i tu se pozdravljamo.

A ja se nadam da ću, kad je opet jednom "trznem" za možda neku drugu temu, tad razgovarati s Maritom koja ima posao, koja može živjeti od svog poštenog rada i koja se sa samo 28 godina ne boji budućnosti.

U Izvješću o osobama s invaliditetom u RH Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo navodi se i kako, prema dostupnim podacima o obrazovanju, 63% osoba s invaliditetom u Hrvatskoj nema završenu osnovnu školu ili ima samo osnovnoškolsko obrazovanje, a oko 28% ima srednju stručnu spremu dok je 3% osoba s visokom ili višom stručnom spremom. Osobe s invaliditetom, prema dostupnim podacima sustava socijalne skrbi, u najvećem broju (79%) žive u obitelji dok ih oko 18% živi samo. Oko 0,5% ima udomitelja ili skrbnika, a 2906 osoba s invaliditetom boravi u ustanovi. U nezadovoljavajućim uvjetima stanovanja živi njih oko 15%.