Odgledavši novi biopic Christophera Nolana o J. Robertu Oppenheimeru, "ocu atomske bombe", spremna sam odgovoriti na debatu je li Oppenheimer bolji film nego Barbie. O odgovoru ne trebam dugo misliti.

Novi Nolanov film utemeljen je na Oppenheimerovoj biografiji "Američki Prometej "autora Kaija Birda i Martina J. Sherwina. Naslov knjige kao da postavlja ton u kojem će se film odvijati – vizionarski, izmučeni genijalac koji se protivi zadrtosti i kratkovidnosti svojeg vremena.

S formalne strane, film je korektan – u nolanovskom stilu nudi poigravanje vremenom u vidu radnje koja se odvija u trima vremenima: Oppenheimer (Cillian Murphy) dok s timom znanstvenika radi na projektu Manhattan, saslušanje Oppenheimera 1954. kad mu se pod krinkom ranijih komunističkih aktivnosti, a zapravo zbog protivljenja Hladnom ratu oduzima sigurnosna propusnica, te saslušanje Lewisa Straussa (Robert Downey Jr.), koji je Oppenheimera postavio na mjesto direktora Instituta za napredne studije, tijekom njegove kandidature za državnog tajnika za trgovinu.

Crno-bijela karakterizacija

Film i korektno prolazi kroz niz klišeja koji slikaju posve empatetičnu sliku Oppenheimera – genijalni teoretičar kojem loše ide praksa, čija je genijalnost podcrtana frenetičnim škrabanjem jednadžbi po ploči, slobodni mislilac koji podržava ideju komunizma, ali se ne želi ograničavati dogmama, genijalni motivator koji sakuplja najbolje umove na projektu, mučenik koji stoički podnosi svoje blaćenje znajući da su vladajuće garniture prolazne, ali njegove ideje trajne.

Samo ga Strauss, kojeg nismo skloni simpatizirati, proziva oportunistom, a to je najgora rečenica izrečena o Oppenheimeru u filmu. Ta njegova genijalnost podcrtana je i dramatičnom glazbom i vizualima letećih čestica koje povremeno više iriraju nego što su vizualno impresivne ili estetski potrebne.

Tako kao i u drugim Nolanovim filmovima iza naizgled složene strukture nailazimo na vrlo crno-bijelu karakterizaciju s titanskim likovima čija pravdo- i čovjekoljubivost nadvladavaju sve svjetovne zapreke.

Takva karakterizacija, očigledno, ušutkava niz glasova koji u ovoj priči ispaštaju daleko više od Oppenheimera. Simptomatično je, tako, što u trosatnom filmu jedva čujemo za pojmove radioaktivnost i radijacija, bombardiranje tijekom operacije Trinity u Novom Meksiku naizgled nema nikakvu posljedicu osim malo vatre i buke, a bombardiranje Hirošime i Nagasakija svedeno je na dvije scene u kojima se nabraja koliko je ukupno poginulih bilo, a da se nikad ne spominju trajne posljedice tih akcija.

Izbrisane žene čiji je znanstveni rad oblikovao projekt Manhattan

Na sličan način film izuzetno podbacuje u karakterizaciji ženskih likova jer pored toliko briljantnih muškaraca, nitko nije imao vremena misliti na njih.

Oppenheimerova supruga Kitty (Emily Blunt) prikazana je ili s martinijem u ruci dok djeca neutješno plaču ili kako skida rublje sa sušila, a jedinu djelatnu moć ima kad drsko odgovara tijekom ispitivanja na Oppenheimerovu saslušanju.

Još je slabije oslikana Jean Tatlock (Florence Pugh), Oppenheimerova istinska ljubav, koja se javlja jedva na pet minuta kao arogantna, ali psihički nestabilna komunistica, a i u tih 5 minuta uspijeva čak tri puta biti potpuno gola (što je izazvalo salve komentara mizoginista koji su Pugh smatrali predebelom, što ne vrijedi ni komentirati).

Najveći je, ipak, propust što su izbrisane sve žene čiji je znanstveni rad oblikovao projekt Manhattan. Osobito je tu riječ o Lise Meitner, ženi koja je zaslužna za otkriće nuklearne fisije.

A pobjedu odnosi...

Unatoč 49 nominacija za Nobela, nadimku "njemačka Marie Curie" koji joj je nadjenuo Einstein, i njezinim pokusima koji su nadahnuli brojne znanstvenike, među kojima i Nielsa Bohra koji se slavi u filmu, nije dobila Nobelovu nagradu, već je ona otišla njezinu suradniku Ottu Hahnu.

Film ne čini ništa da bi ispravio tu nepravdu jer je previše zabrinut za glavnog genijalca i njegove talentirane kolege.

U konačnici, za mene pobjedu u Barbenheimeru uvjerljivo odnosi Barbie. Ako i stavimo po strani što je jedan film feministički, a drugi potpuno gluh za sve manjinske glasove, i u formalnom smislu Oppenheimer ne donosi ništa što od Nolana u ovoj ili onoj verziji već nismo vidjeli, dok je Barbie ogroman iskorak za Gretu Gerwig, film savršenog tempa, ležernog humora i velikih poruka.

Ne čudi što te poruke loše odjekuju u svijetu zadojenom patrijarhatom koji megalomanija Oppenheimera savršeno utjelovljuje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.