Poticaj za ovaj tekst bio je popis 45 najboljih LGBT+ božićnih filmova koji je krajem studenog objavio Cosmopolitan.

Znala sam da neću imati ni volje ni vremena pogledati ih sve pa sam odlučila na IMDB-u pročitati više o njima i pogledati ocjene publike. Prosječna ocjena filmova na listi jest 6.2, što, vjerujem da nitko ne bi osporavao, i nije baš osobit uspjeh.

Najbolje je ocijenjen hit "Call Me By Your Name" Luce Guadagnina koji se tek marginalno može nazvati božićnim filmom, dok je na začelju "I Hate New Year's" koji prati susret country pjevačice u potrazi za inspiracijom sa starom prijateljicom koja je dugo u nju zaljubljena. Više nego želju da pogledam ijedan film s ljestvice ovo je istraživanje u meni pobudilo pitanje zašto nam je toliko važno da budemo prikazani u božićnim filmovima.

Primjerice, veliko je oduševljenje pobudila vijest da je Hallmark snimio dva božićna filma – "Christmas on Cherry Lane" i "Friends & Family Christmas". Hallmark je poznat po romantičnim filmovima, komedijama i blagdanskim filmovima koji idu ruku pod ruku s njihovom osnovnom djelatnošću, a to je prodaja blagdanskih čestitki.

Svoje korijene ima u dvama vjerskim kanalima, a ne tako davne 2019. LGBT zajednica ga je bojkotirala jer je pod pritiskom ultradesničarske udruge One Million Moms prestao prikazivati reklame s lezbijskim parom. Otad su se pokajali za taj čin i u suradnji s udrugom GLAAD odlučili učiniti svoj program inkluzivnijim.

I kao što hrvatsko glasačko tijelo ima kratko pamćenje i veliko srce kad su u pitanju koruptivne afere vladajućih, tako je i LGBT+ zajednica, čini se, zaboravila Hallmarkove utemeljiteljske, i donedavne, postavke i oduševljeno prigrlila njegove queer perjanice. I tako je klimaks borbe za LGBT prava postao reprezentacija na konzervativnom programu u filmovima koji su desetljećima sinonim za kič i neukus.

S jednakim je oduševljenjem dočekan i originalni Netflixov queer božićni film "Single All the Way". Dok Netflixu ne možemo iskopati toliko homofobnu prošlost, dovoljno se prisjetiti da queer film koegzistira s nedavnim mizoginim Netflix specijalom komičara Matta Rifea, kao i činjenice da biranje filma na Netflixu u prosjeku traje dulje od filma samog zbog nezamislive količine prosječnog sadržaja koju redovito objavljuju pa nam činjenica da smo zastupljeni u moru Netflixove pljeve i ne bi trebala tako imponirati.

I jasno, teško je argumentirati da nije dobro da na malim ekranima bude više LGBT+ likova, kao što je i suludo tvrditi da LGBT+ zajednici Božić ništa ne znači pa stoga ne trebamo imati ni svoje božićne filmove. No, postoji određena nelagoda oko spremnosti queer zajednice da takvu inkluziju vidi kao kraj i dokaz svojeg boljeg društvenog statusa, dok je stvarnost daleko drugačija. Molitelji, zabrane pobačaja, homofobni i transfobni zakoni doneseni ove godine u Americi slikaju potpuno drugu sliku koju zadovoljavajući se queer likovima u filmovima pomažemo ignorirati.

Također, koliko je god pozitivno da se queerness promatra kao nešto "normalno" i svakodnevno, toliko izaziva nelagodu pristajati na to da se raznolikost i transgresivnost queer identiteta sanitizira i svede u heteronormativne okvire sretne obitelji koja afirmira poredak.

U konačnici, u tom je kontekstu poprilično licemjerna recepcija filma "Happiest Season" u kojem Mackenzie Davis glumi lezbijku koja za Božić skriva svoju djevojku (Kristen Stewart) i odbija se autati da ne ugrozi očevu političku karijeru. Film je kritiziran kao konzervativan i regresivan, dok je stvarnost da zapravo poprilično dobro lovi tenzije bivanja lezbijkom u konzervativnom kućanstvu i mreže laži sapletene oko članova obitelji kojima se pojedinac još nije autao. U konačnici, između "Happiest Season" u kojem se nakon takvih peripetija afirmira heteronormativna, sretna obitelj i filmova u kojima se od početka afirmira radosno slavljenje Božića u okviru patrijarhalne obitelji?

Za kraj, jedina iskrena preporuka i eksplicitno queer Božić doživjet ćete uz film "Tangerine" Seana Bakera. Bakerovi likovi ne zaljubljuju se prigodno u toplini Božića, naprotiv, jurcaju ulicama Los Angelesa proganjajući zaručnika preljubnika. Njegovi likovi ne sjedaju za božićnu trpezu sa sretnom obitelji koja im pruža podršku uz božićni ručak, naprotiv, obitelji su ih se odrekle jer su trans i jedina su podrška jedni drugima.

A i oni koji sjedaju za božićni stol poput taksista Razmika od njega bježe, ugušeni heteronormativnim očekivanjima. Bakerovi likovi ne pjevaju božićne pjesme s obitelji, naprotiv, nastupaju sami sa svojom zajednicom u lokalu da bi se na trenutak osjećali viđenima i prihvaćenima.

Sve u svemu, božićni film koji reprezentira blagdansku stvarnost za mnoge članove LGBT+ zajednice, no svejedno je vedar i oslobađajući u svojoj afirmaciji queer solidarnosti.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.