U prvom izdanju mjesečnog pregleda nove queer glazbe govorimo o izvrsnom albumu "Orquídeas" Kali Uchis, a nadoknađujemo i dva albuma izdana u 2023.

Kali Uchis – "Orquídeas"

Američka pjevačica kolumbijskog podrijetla Kali Uchis svijet je 2021. godine pokorila hitom "Telepatía" koji je dosad streaman preko 2 milijarde puta, a ovu je godinu otvorila dosad najboljim albumom "Orquídeas" na kojem nalazimo tek nekoliko manje uzbudljivih, ali nijednu slabu pjesmu. Uchis zadržava svoj prepoznatljivi ležerni, senzualni groove, ali širi zvukovnu paletu posezanjima za novim žanrovima pa u uvodnoj "¿Cómo Así?" čujemo odraze housea, u teatralnoj "Te Mata" poigrava se s kubanskim bolerom, dok završna "Dame Beso/Muévete" nadahnuta dominkanskim merengueom odiše duhom ulične proslave. Oda žudnji prema ženama u duetu s Karol G "Labios Mordidos" klasični je komad reggaetona, a daleko najbolja pjesma albuma, pop biser "Igual Que Un Ángel" donosi Uchis u svom njezinu eteričnu, nenametljivu sjaju. Briljantan album pjevačice čijem se usponu ne nazire kraj.

Chappell Roan – "The Rise and Fall of a Midwest Princess"

Debitantskom albumu američke kantautorice Chappell Roan "The Rise and Fall of a Midwest Princess" prethodile su mnogobrojne peripetije. Nakon što joj je izdavačka kuća Atlantic ponudila ugovor na temelju obrada koje je objavljivala na YouTubeu, povukla se iz suradnje nakon Roanina prva singla "Pink Pony Club" koji se nije doimao dovoljno profitablnim i Roan se morala vratiti iz Los Angelesa u Missouri.

U ironijskom obratu, njezin debitantski album našao se na većini prošlogodišnjih top ljestvica. Dok moram priznati da sam manje oduševljena od recimo A. V. Cluba koji je album stavio na drugo mjesto, jasna mi je njegova privlačnost – synth pop hitovi koji otvoreno slave mladenačku naivnost i prihvaćanje vlastita queer identiteta poput "Red Wine Supernova" i "Super Graphic Ultra Modern Girl" te pokoja balada o nerazriješenim odnosima s bivšima ljubavima poput "Coffee" ili o zaljubljenosti u najbolju prijateljicu poput "Kaleidoscope". Čitali ponekad pretjerane vokalne manire i burleskne tekstove kao camp ili kič, svakako bi bilo zanimljivo vidjeti kamo Roan smjera s daljnjim projektima.

Anohni and the Johnsons – "My Back Was a Bridge for You to Cross"

Multitalentirana britanska trans umjetnica Anohni na sceni je od 90-ih sa svojim bendom Anohni and the Johnsons, ranije poznatim kao Antony and the Johnsons, a kasnije i sa samostalnim uradcima. Nakon 13 godina, zajedno s bendom snimila je album "My Back Was a Bridge for You to Cross," soul ploču vrlo ogoljenog, osobnog zvuka gotovo u potpunosti posvećenu tematici ekološke katastrofe.

Anohni je niz godina svojom umjetnošću progovarala o ekocidu, no koliko su sile koje vladaju svijetom slušale dokazuje anegdota iz 2016. kad joj je uskraćen nastup na dodjeli Oscara s pjesmom "Manta Ray" iz filma Na rubu izumiranja jer, kako je to sama pojasnila, ekološke poruke ne idu pod ruku s kapitalizmom koji uz to i aktivno ugrožava živote manjina. "My Back Was a Bridge for You to Cross" fluktuira između trenutaka nade i slomljenosti zbog nepovratnog gubitka planeta.

Promjena se zaziva u izvrsnoj uvodnoj "It Must Change", dok se u "Sliver of Ice" snaga crpi pronalaženjem sublimnog u svakodnevnim prirodnim pojavama – pjesmu je inspirirao Anohnin razgovor s Louom Reedom koji je opisao kako se transcendentnim iskustvom učinilo samo imati kockicu leda na jeziku. No, ton se prema kraju mijenja pa je balada "There Wasn't Enough" puna žaljenja za opustošenim okolišem, a "Why Am I Alive Now?" postavlja pitanje zašto uopće svjedočiti uništenju i kako izdržati biti njegovim dijelom. Ipak, zraka nade provučena je kroz dojmljiv glazbeni spot koji je režirala Hunter Schafer, najpoznatija po ulozi Jules u HBO-ovoj nagrađivanoj seriji "Euforija". On snagu i nadu pronalazi u intersekcionalnoj solidarnosti i moć prebrođivanja ili nadilaska krize locira u snazi zajednice.