Coming out iliti, po naški, autanje vječna je tema LGBT egzistencije, barem dok se ne demontira svjetski heteropatrijarhat, što ne treba uskoro očekivati. No, na hrvatskom jeziku nema baš mnogo literature o toj tematici (izuzetak bi bila knjiga "Coming Out" kliničke psihologinje Ive Žegure, objavljena 2006.), iako bi nekoliko različitih praktičnih priručnika za autanje bilo od ogromne koristi za hrvatsku LGBT zajednicu.

Čini se da je tu dosad neiskorištenu tržišno-psihološku nišu prepoznao hipnoterapeut Dražen Radaković, s obzirom da je ovih dana u vlastitoj nakladi objavio uradak naslova "Gay kod", koja se na njegovim službenim stranicama predstavlja kao "knjiga temeljena na istraživanju magisterijskog rada i rada s klijentima iz gay populacije", u kojoj se može saznati "sve u autanju kao razvojnoj fazi u životu gay populacije".

Radaković je pak kod Profila objavio već dvije knjige, a to su "Hipnoza za svakodnevnu primjenu" i "Život između smrti i ponovnog rođenja"; potonja se bavi "sjećanjima na prošle živote" i čitatelju nudi put "kroz razna povijesna razdoblja" kako bi upoznao "svijet drukčiji od stvarnosti koja nas okružuje". Sve to zvuči kao da je previše na rubu znanosti, u što se uklapa i preporuka Krešimira Mišaka kojom se hvali Radaković na svojoj stranici, ali kako se knjige LGBT tematike, a još više o autanju, rijetko objavljuju u Hrvatskoj, "Gay kod" je spletom tih nepovoljnih okolnosti ispao obavezna lektira.

Diletantske pogreške

Nažalost, riječ je o vrlo bizarnoj knjizi, koja je najvjerojatnije pisana s dobrim namjerama i iskrenom radoznalošću, no konačni je rezultat često na rubu smijurije.

Prvo što se primijeti jest da cijelom tekstu knjige treba strog urednik te lektura i korektura, jer je "Gay kod" pun diletantskih pogrešaka i problematične sintakse. Primjerice, Radaković piše "light motiv" a pritom misli na "lajtmotiv" odnosno "Leitmotiv"; "lajt" iz te riječi je njemačkoga a ne engleskoga porijekla. Nakon takvih razotkrivajućih detalja (a ima ih), dobar urednik bi se pozabavio npr. time da Radaković na 152. stranici ekstenzivno citira razgovor koji je vodio s homoseksualcem Josipom (autor izgleda uopće ne primjećuje ironiju u činjenici da je u knjizi o autanju mnogima koje citira promijenio imena!), koji onda opet citira na 167. stranici, doduše uz napomenu kako je sad "u drugom kontekstu".

"Gay kodu" se može naći još pregršt zamjerki, koje sveukupno ukazuju da nije riječ o ozbiljnom i relevantnom štivu o autanju, ali to ne znači da Radakovićeva knjiga nema nikakve vrijednosti

Nakon toga bi bilo posla oko popisa literature na kraju knjige, koji se doista ne može shvatiti ozbiljno iako je "Gay kod", prema Radakovićevim tvrdnjama, baziran na njegovom magisteriju. Literatura se sastoji od sveukupno 36 naslova, od kojih je devet glasovitoga psihologa Ericha Fromma, dva su od samog Radakovića (već spomenute knjige o hipnoterapiji i životu poslije smrti), dok je ostatak bućkuriš od Spinoze, Wilhelma Reicha, Halila Džubrana ("Prorok", naravno), Sai Babe, te naslova poput "Kreativna sreća" i "Mojsijev kod".

No, još veći je problem ono čega na popisu literature nema, primjerice radova Evelyn Hooker ili Vivienne Cass, bez kojih je posve deplasirano pisati o "autanju kao razvojnoj fazi u životu gay populacije". To je kao da se netko bavi teorijom relativnosti a uopće ne spomene Einsteina.

Razlike između pedera, gejeva i homoseksualaca

Nije ohrabrujuće ni što Radaković proizvoljno tumači i neoprostivo pojednostavljuje Freudov stav oko homoseksualnosti, iz čega je očito da nikad nije čitao njegovo poznato pismo majci mladog homoseksualca iz 1935. godine. Zapravo, većina literature na koju se Radaković poziva ili je potpuno nepovezana s tematikom ili zastarjela, a da bi se to shvatilo, nije potrebno biti doktor psihologije nego samo malo guglati.

"Gay kod" je također i pun nepovezanih rečenica, za koje samo autor valjda zna što trebaju značiti. Ovako započinje jedno poglavlje:

Tijekom stoljeća veliko su zlo počinili – i još uvijek ga čine – kršćani, često u Kristovo ime. N. Scott Peck, Ljudi laži (str. 13)

"Klasno gledano, to je pretežno donja srednja klasa. Gornje srednje klase je inače malo, a radnička klasa, zbog ogromnog pada proizvodnje i sumnjive privatizacije, izumire". Što bi mladež rekla – WTF?! Takvih slobodnih (od logike i razuma) asocijacija ima još, svakako previše.

Ako nekoga zanima "što misli Sai Baba o promiskuitetu kod homoseksualaca i AIDS-u" (kako glasi naslov jednog od poglavlja) te nema problema s činjenicom da je Dražen Radaković u ovoj knjizi pomiješao sve i svašta s nezadovoljavajućim rezultatom, onda će za "Gay kod" ipak biti publike

"Gay kodu" se može naći još pregršt zamjerki, koje sveukupno ukazuju da nije riječ o ozbiljnom i relevantnom štivu o autanju, ali to ne znači da Radakovićeva knjiga nema nikakve vrijednosti. Najbolji su dijelovi svakako ekstenzivno citirani razgovori koje je autor vodio s nekoliko autanih pedera, ali i s pokojim gejem i homoseksualcem (jedan od citiranih lijepo objašnjava u čemu je razlika), čiji autentični iskazi imaju više snage i uvjerljivosti od kvazipsihološkog vudua koji ih okružuje. U knjizi citirani mladi pederi manje-više jasno prepoznaju i artikuliraju stanje LGBT zajednice u Hrvatskoj, važnost autanja i štetu koju nanosi ormar itd., zapravo sve ono što bi u nekoj malo više emancipiranoj zajednici bila opća mjesta, ali su u hrvatskom kontekstu oaze razuma, analize i (samo)spoznaje.

Paradoks "Gay koda"

To prepoznaje i sâm Radaković te konstatira da su autani pederi artikuliraniji i samosvjesniji od homoseksualaca u ormaru, od kojih su se neki u razgovoru s autorom mučili uopće izreći to da su homoseksualne orijentacije. U tome se krije paradoks "Gay koda", jer Radaković izvlači sve ispravne zaključke iz tih intervjua, ali istovremeno svojim općenitim šlamperajem, nedovoljnom teorijskom potkovanošću i udrobljeno-pristupom dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost. Utoliko je još tragičnije što je Radaković svemu pristupio dobronamjerno, potvrđujući još jednom onu rečenicu o popločanosti puta u pakao dobrim namjerama.

Sve to zvuči kao da je previše na rubu znanosti, u što se uklapa i preporuka Krešimira Mišaka kojom se hvali Radaković na svojoj stranici, ali kako se knjige LGBT tematike, a još više o autanju, rijetko objavljuju u Hrvatskoj, "Gay kod" je spletom tih nepovoljnih okolnosti ispao obavezna lektira

"Gay kod" je, sve u svemu, ogromna propuštena prilika da se od relevantne i zanimljive teme i iz intervjua prikupljenog materijala stvori uvjerljivo štivo, itekako potrebno i hrvatskim LGBT građanima te društvu uopće. Zato je sada već mitska "Više od prihvaćanja" (objavljena davnih devedesetih godina prošlog stoljeća!), knjiga koja se može nabaviti samo u antikvarijatima ili bibliotekama, jedini naslov koji može biti od konkretne koristi LGBT ljudima i njihovim bližnjima kad je riječ o prevažnoj tematici autanja.

Ipak, ako nekoga zanima "što misli Sai Baba o promiskuitetu kod homoseksualaca i AIDS-u" (kako glasi naslov jednog od poglavlja) te nema problema s činjenicom da je Dražen Radaković u ovoj knjizi pomiješao sve i svašta s nezadovoljavajućim rezultatom, onda će za "Gay kod" ipak biti publike. Kao što je napisao Dražen Ilinčić, dajući Radakovićevom bizarnom bućkurišu svoj imprimatur, u blurbu na zadnjoj korici: "Nadam se da će ova knjiga pomoći LGBT pojedincima u tom ključnom koraku – autanju.".

A eto, nadam se i ja, jer nada navodno umire posljednja.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.