A zašto baš morate paradirati? Nemam ništa protiv, ali radite to u svoja četiri zida! Ne morate nam to nabijati na nos.

Zvuči poznato?

Koristim priliku da vratim floskulnu lopticu licemjernim prolajferima koju nam iz godine u godinu iznova serviraju gurajući nos tamo gdje mu nije mjesto.

Koliko ga duboko mogu gurnuti dokazuje ono što će se događati narednih mjesec dana. Naime, Hod za život ove se godine dovoljno obogatio da će špancirati po Hrvatskoj čak deset puta za prava fetusa. Ponavljam, DESET PUTA!

Varaždin, Vinkovci, Slavonski Brod, Zagreb, Imotski, Split, Zadar, Ploče, Sisak i Osijek gradovi su koji su dopustili da ih se miroljubivo targetira mržnjom obavijenom lažnom brigom za druge. Vinkovci su otišli toliko daleko da su ovaj sumračni event uvrstili u svoju proljetnu turističku ponudu.

Zaštita čovjeka od začeća do ✨prirodne✨ smrti

U startu su manjkavi. Što je s onima koji će život okončati "neprirodnom" smrću? I što je to točno za njih neprirodno? Osim homoseksualnosti, dakako? Ako danas odlučim da me se eutanazira kad i ako ostanem biljka, prestaju li tog trenutka prolajferi svojom nezahvalnom podrškom i borbom za moja prava?

Ujedinjeni narodi u definiciji ljudskih prava, između ostalog, navode da u njih spada pravo na život. To se može tumačiti na dva načina. Jedan od njih jest biti neovisna osoba izvan majčine utrobe koja nesputano živi bez prijetnji smrću i nasilnog završetka života.

Drugi, prolajferima draži, onaj je koji primjenjuju na fetus bez obzira na to što bez majke ne može preživjeti. Njihovo objašnjenje za ovo nadahnjujuća je poruka na šalici koja glasi: "Gdje sam ne određuje tko sam".

Dok se ne rodi.

Jednom rođeno dijete više nije njihova briga, iako tobože žele štititi čovjeka do prirodne smrti. Pardon, naročito ih je briga ako se radi o udomljavanju i posvajanju djece koja svoj mir i sreću mogu pronaći u LGBTIQ obiteljima.

Željka Markić želi "zagrliti, poljubiti, pogladiti" nedonošče

Ovih dana hrvatska javnost, po ne znam koji put, promašeno polemizira o tijelu žene i njezina ploda s malignim tumorom u glavi. Mirela Čavajda, majka jednog djeteta, nova je žrtva u nizu javno razapetih žena jer želi prekinuti drugo drugo stanje.

Prema zasad dostupnim informacijama, šanse da se dijete rodi živo blizu su nuli. Naši se liječnici, unatoč službenoj dijagnozi da su prognoze za majku i dijete nepovoljne, pozivaju na o liepi [sic], o dragi, o slatki priziv savjesti i ne žele prekinuti trudnoću. Neki se opravdavaju time da nemaju opremu, dok zapravo nemaju pravnog znanja. Ispod glasa joj se savjetuje da ode u Sloveniju i s računa abortira pet tisuća eura.

Žena koja prolazi kroz nezamislivu dramu najmanje bi trebala razmišljati kako i gdje platiti za svoje zdravlje, a još manje biti žrtvom institucija i političkih struktura. Mirelina tragedija se, eto, nesretnim spletom okolnosti, poklopila s vremenom održavanja prolajferskog maratona. Minionima Željke Markić ponovno se probudila želja za, khm, životom jer mogu prosipati i ono malo pameti što im je ostalo upakirano u tobožnje suosjećanje.

U međuvremenu se Markić jedva dočekala oglasiti na Facebooku povodom slučaja Mirele Čavajde. Tako u vizualnu korelaciju stavlja rođeno i nerođeno dijete sugerirajući da moramo "zagrliti, poljubiti, pogladiti" nerođeno, baš kao što bismo to učinili s rođenim djetetom.

Fetus = svetinja

Željka Markić diplomirala je medicinu. Dakle, liječnica je, iako u toj struci nema ni dana staža. Ne znamo je li polagala Hipokratovu zakletvu ali ako jest, upamtila je samo dio o poštivanju ljudskog života od samog začetka. Ali očito ne svakog. Zato iz godine u godinu imamo hodove "za život" kojima se pokušavaju, baš kao što je to zorno prikazala "Sluškinjina priča", nametati reproduktivni limiti i zbog kojeg nećemo moći koristiti tramvaje.

Ulice pojedinih gradova idućih će mjesec dana biti zakrčene ugnjetavateljima žena, umjesto da se otvore za one koji ta prava pokušavaju proširiti. A to činimo mi, originalni prajdovci, kojima se prijeti šakama, Molotovljevim koktelima, suzavcima, pepeljarama i tko zna čime sve ne jer se, zamislite, jednom godišnje zašarenimo na ulicama kako bismo trulom sustavu pokazali da nas je dovoljno dugo zajebavao i da želimo svojim gej rođenjem, najjednostavnije rečeno, biti jednaki.

Mi smo ti koji, za razliku od prolajfera, ne zabadamo nos tamo gdje mu nije mjesto, već se borimo za sebe u nadi da ćemo i na papirima i izvan svoja četiri zida biti ravnopravni građani.

S druge strane, Hodu za život (i) ove se godine masovno dopušta da gazi po ženama pazeći pritom da u tom gaženju prolajferi ne stanu na trudnički trbuh jer ono što je unutra, dopuštaju si, njihova je svetinja. Ne paradiraju za sebe nego, kako kažu, "za one nemoćne i bez glasa" u potpunosti zanemarujući činjenicu da jedinu i posljednju riječ ima i mora imati trudnica.

Prolajferski corpus možda može biti sanum za hodati deset puta, ali njihov slab, očajan i ograničeni um prijetnja je uterusu.

I šta ćemo sad?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.