Žene, crnci, LGBT osobe, Srbi – kao da se sva silesija mržnje slila u samo jedan grad iz kojeg svakodnevno pristižu nove vijesti o nasilju, ili, na mirnije dane barem pozivima na nasilje. Grad slučaj u državi slučaj.

Zadar i manjine vole se odavno, sjetimo se samo nekoliko najsvježijih primjera poput iznajmljivača apartmana ironičnog imena Identity Tomislava Gospića koji je prošlog ljeta odbio ugostiti brazilski gej par. Podigla se velika halabuka, Booking.com raskinuo je ugovor s iznajmljivačem (iako je dobro znana činjenica da se, dok gost ne odluči uključiti medije u problem, naprosto pribjegava premještanju gosta u drugi objekt), prijetila mu je zatvorska kazna od tri godine.

Što se s gospodinom dogodilo nakon toga, ne znamo, ali sudeći po rezonu zadarskog pravosuđa, ništa. Ako je na slobodi mogao šetati Darko Kovačević Daruvarac nakon što je pretukao sugrađanku, a otac s Paga baciti četvero djece kroz prozor te i dalje čekati presudu, koga briga za par pedera koje je povrijedilo nekoliko riječi?

Masovno ubojstvo svih dalmatinskih industrija

No, da sve ne stane na riječima pobrinulo se desetak frajera koji su prošlog tjedna prebili dva gej Amerikanca, k tome i crnca, jer su u noćnom klubu "malo energičnije plesali", što je neimenovanim mladićima stravično zasmetalo. Naravno, tverkanje je rezervirano samo za žene, ali i tu postoji kvaka – javno plesanje može se protumačiti kao izravni poziv na silovanje, što smo saznali u slučaju maloljetnice koja je, tobože, sve sama izazvala.

Da se pobrinu da je kvota raznolikosti ispunjena, Zadrani su ostavili i nekolicinu šovinističkih grafita – prije tjedan dana bilježimo fantastičan komad poezije s asfalta "Zakolji Srbina i izvadi mu organe jer su u kvartu mačke gladne", a prekjučer imamo jednako inspiriranu davoriju "Oj hrvatska mati Srbe čemo klati". Podršku je izrazio i tek malo manji slučajni grad zvan Split grafitom "U proljeće kad cvate vrba pravićemo paprikaš od Srba" u Ličkoj ulici, poznatoj po lanjskoj tuči maloljetnica koju su njihovi vršnjaci pobožno snimali mobitelom.

Jelena Veljača objasnila je kako je zadarsko nasilje plod nepotističke vjekovne HDZ-ovske vlasti u tom gradu koja je prešutno podržavala nasilje. Zasigurno. Dodala je i da su sve dosadašnje vlade sudjelovale u neadekvatnom tretmanu žrtava. Točno.

Ne postoje ni mnogi koji bi poručili da oni koji ne žele linearni patrijarhalni život s brakom, obitelji, nedjeljnim ručkom i izletima u Ikeu nisu ništa čudno, već svi zdvajaju nad lošom demografskom slikom

No, velik je faktor i radikalna neprivilegiranost tamošnjeg stanovništa – nakon masovnog ubojstva svih dalmatinskih industrija i prelaska na prekarni turizam, taborenja financijskih centara na sjeveru države, rađa se nazadni, asistemski raspoložen i mrziteljski narod, točno ona skupina koju ciljaju populisti poput Donalda Trumpa. Slavoj Žižek izrekao je kontroverznu misao da je Trump puno bolji odabir od Hillary Clinton jer barem nije dio osificiranog, neoliberalnog establišmenta, što se u Hrvatskoj pomalo preslikalo na autoritarni Živi zid, ili recentnije, šerifa Miroslava Škoru.

Ne postoji nitko tko bi makar izigravao zabrinutost za socijalnu infrastrukturu

No, s druge strane spektra, zanimljivo je kako ne postoji nijedan asistemski ljevičar koji bi javno zagovarao politiku drugačiju od prijetnji ostavkama i klepetanja o tome kako bismo mi sve bolje da dođemo na vlast, osim što kad dođemo na vlast ne postignemo baš ništa. Na sceni nema političara koji bi jasno rekli, na primjer, da kapitalizam briše granicu između rada i nerada, da poslovi cijede ljude i koloniziraju slobodno vrijeme, nema nikog tko bi se usudio spomenuti ideju da bi, kad već sâm kapitalizam ne poštuje distinkciju između radnog i slobodnog vremena, možda plaću trebali imati svi, neovisno o tome jesu li zaposleni.

Ne postoje ni mnogi koji bi poručili da oni koji ne žele linearni patrijarhalni život s brakom, obitelji, nedjeljnim ručkom i izletima u Ikeu nisu ništa čudno, već svi zdvajaju nad lošom demografskom slikom. Ne postoji nitko tko bi makar izigravao zabrinutost za socijalnu infrastrukturu dolaskom na nedavni prosvjed protiv silovanja, a kamoli da bi se založio za stvarnu intervenciju u legislativu ili otvaranje sigurnih kuća za žrtve.

Dio ironije neoliberalnog kapitalizma jest da u konačnici uvijek ovisi o ljudskoj snazi – da to nije tako, već bismo odavno radili tri sata dnevno jer su nas zamijenili roboti

U konačnici, pokraj svih mogućih HDZ-ova, ljeta i mora, i neizlječivih balkanskih mentaliteta, za grad slučaj kriva je mrtva ljevica. Klasa nikad nije bila desničarski thing, a ljevičarskom prodajom klasne borbe za za održavanje vlastitih privilegija naprosto ne postoji nijedna politička opcija koja bi zaštitila javne interese.

Razumljivo je da je većina zaokupljena isključivo vlastitom egzistencijom

Krivi su i mlitavi subotnji prosvjedi koji ne žele nikog uvrijediti pa se umjesto da kritiziraju mušku privilegiju dodvoravaju osjećajnim muškarcima kao vrhuncu evolucije, krivi su i liberalni mediji koji odbijaju prenijeti govore u kojima se mogu pronaći ružne riječi poput klase, feminizma i solidarnosti, krivi su Prajdovi na kojima se slavi paralizirajuća kooptacija umjesto da se pozivaju žrtve nasilja, nezaposleni, radnice Kamenskog ili Uljanika, zviždači i jačanjem savezništva prosvjedima da oštru političku dimenziju.

Zadatak gradnje zajedništva i otpora eksploataciji nije jednostavan i razumljivo je da je većina zaokupljena isključivo vlastitom egzistencijom nauštrb apstraktnog općeg dobra neke zajednice. No, dio ironije neoliberalnog kapitalizma jest da u konačnici uvijek ovisi o ljudskoj snazi – da to nije tako, već bismo odavno radili tri sata dnevno jer su nas zamijenili roboti.

Velik je faktor i radikalna neprivilegiranost tamošnjeg stanovništa – nakon masovnog ubojstva svih dalmatinskih industrija i prelaska na prekarni turizam, taborenja financijskih centara na sjeveru države, rađa se nazadni, asistemski raspoložen i mrziteljski narod

Osmosatni radni dan nije potreban za preživljavanje, već da nas drži u škripcu, da nam ne dopušta slobodu, razmišljanje i neproduktivnost.

Drugim riječima, kapitalizam ne postoji bez ljudskih resursa koji ga održavaju internalizacijom perspektive o njegovoj nezamjenjivosti, ili neuništivosti. Da svi veliki mislioci i govornici tobožnje ljevice pošalju samo takvu poruku, koja isijava obnovljenom nadom u drugačiju budućnost i mogućnost sreće, mogli bi reći da je njihovo djelovanje bilo uspješno.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.