Šezdeset i treće izdanje Eurovizije koje se prvi put u povijesti održalo u Portugalu neće se ni po čemu pamtiti. Osim što je Franka Batelić i prije samog početka ubila duh Eurovizije, sama produkcija, kao i kandidati, bila je iznimno dosadna. Jedino što je iskupilo ovogodišnju paradu loše glazbe i napasnih odjevnih kombinacija jest napeto zbrajanje bodova i konačna pobjeda luckaste Nette, predstavnice Izraela.

Iako velika obožavateljica, ove je godine potpisnica ovih redaka umalo bojkotirala Euroviziju. Razlog je tome, bez ublažavanja, bila Franka Batelić. Ne radi se ni o kakvoj osobnoj averziji, već o nezadovoljstvu činjenicom da je kao reprezentativna predstavnica svekolikog hrvatskog pučanstva poslana glazbenica s tucetom pjesama i prilično nezapaženom karijerom.

Početna iritacija svoju je potvrdu dobila u trenutku kad je otkrivena pjesma rumunjskog repera Gueza koja je, gle čuda, sazdana od istog beata kao i Frankina. Podsjetimo, producent Denis Mevlja sklada beatove za prodaju i slučajno je na stranicu postavio pogrešnu datoteku, onu s Frankinom pjesmom, rumunjski ju je glazbenik kupio i nastale su dvije podosta slične pjesme.

Svjesni smo da su pjesme jednokratne i potrošne, ali nam je natjecanje ipak zabavno

U svakom velikom narativu neke pretpostavke moraju biti prešućene da bi funkcionirao. Poznati slovenski filozof Slavoj Žižek, tako, smatra da je Ayn Rand, majka libertarijanstva i gorljiva zagovornica kapitalizma, svojim radikalnim promoviranjem ljudske sebičnosti zapravo mnogo više odmogla negoli pomogla kapitalizmu jer je previše očigledno izrazila njegove prešutne mehanizme.

Na sličan je način Franka Batelić nehotice razbila prešutnu pretpostavku na kojoj počiva Eurovizija – svjesni smo da su sve pjesme kvalitetom D-produkcija, jednokratne i potrošne, ali nam je bez obzira na to natjecanje zabavno. No, kad smo suočeni, i to u vlastitom taboru, s hladnom istinom da ćemo tri dana histerizirati oko pjesama koje svatko može kupiti za šest dolara na Airbitu, postane utoliko teže uživati u festivalu kiča.

Zbog toga je potpisnici redaka, iskreno rečeno, laknulo kad se Franka Batelić nakon prve polufinalne večeri nije plasirala u finale. Kozmička pravda eliminirala je izdajnicu Eurovizije i isprazni eurovizijski život mogao se neometano nastaviti.

Čak i osvećeno, ovogodišnje izdanje Eurovizije bilo je doista jedno od dosadnijih. Domaćini su za temu izdanja odabrali plovidbu, ali sve su šale i reference na kormila, brodice, kapetane i ahojanje padale na bolno neplodno tlo. Iako je izgledalo obećavajuće – jedna je od četiri voditeljice bila i Daniela Ruah, poznata kao Kensi Blye iz "NCIS: Los Angelesa" – ni njezina simpatičnost nije mogla učiniti loše šale uspješnima.

Plakanje kao legitiman dio scenskog nastupa

Na sličnom su tragu bile i pjesme. Ugledajući se na prošlogodišnjeg pobjednika Salvadora Sobrala, mnoge su zemlje zaigrale na kartu emotivnih balada. Ali, svjedočili smo i nevjerojatnom fenomenu – čak trima predstavnicima iz nekog se razloga učinilo da je plakanje legitiman dio scenskog nastupa.

Tako su u nastupu njemačkog predstavnika Michaela Schultea koji je pjevao o smrti oca, Portugalke Cláudije Pascoal koja je pjevala o baki i Litvanke Ieve Zasimauskaitė koja se na kraju uhvatila s mužem za ruku suze postale rekvizit koji treba ganuti mase. LGBT zajednica razdragala se nad predstavnikom Irske za vrijeme čijeg je nastupa plesao par muškaraca, ali je zaboravila primijetiti da mu je pjesma nevjerojatno dosadna.

Danci su pokušali kapitalizirati fascinaciju publike serijom "Vikinzi" poslavši petoricu bradatih muškaraca koji su se u najavama homoerotično češkali po bradama, ali ipak se nisu probili dalje od 9. mjesta. Predstavnici Ujedinjenog Kraljevstva u jednom je trenutku otuđen mikrofon pa joj je ponuđeno da posljednja ponovno nastupi, ali i sama je znala da će, kao i svi britanski predstavnici, završiti među posljednjima pa je poštedjela i sebe i gledatelje dodatnog odugovlačenja.

Norvešku je ponovno predstavljao Alexander Rybak koji je 2009. pobijedio s pjesmom "Fairytale". Rybak u međuvremenu nije ni mrvicu ostario, samo je, tvrdi se, imao problema s izljevima bijesa. Nadamo se da nije porazbijao garderobe nakon što mu gudanje po violini nije upalilo i drugi put – ako ni predlezbijska simpatija potpisnice Rus Dima Bilan i njegova bijela potkošulja nisu imali čast pobijediti dvaput, onda to ne zaslužuje ni mladoliki Rybak.

Od početka je bilo jasno da postoji samo jedna kraljica ovogodišnjeg izdanja Eurovizije

I uistinu, kao da piše za Teen ili Bravo, a ne za CroL (s podebljanim L), potpisnici se i ovog puta (kao, uostalom, i lani kad je navijala za Šveđanina Robina Bengtssona) svidio mlađahan, plavokos dječarac, simpatični Čeh Mikolas Josef i njegova retro funk pop pjesma "Lie to Me".

No, od početka je bilo jasno da postoji samo jedna kraljica ovogodišnjeg izdanja Eurovizije – Netta Barzilai, predstavnica Izraela, kraljica treša, imitatorica peradi, mješavina Björk i Beth Ditto, s pjesmom "Toy" u kojoj muškarcima, "stupid boysima", koji objektiviziraju žene poručuje da su kukavice i da žene nisu njihove igračke.

Nakon što su se žiriji susjednih država obilno iznagrađivali bodovima, na vrhu je bio Cesár Sampson, predstavnik Austrije i prateći vokal jedinoj pravoj eurovizijskoj ljubavi potpisnice Bugarki Poli Genovoj na pjesmi "If Love Was a Crime" kojom je 2016. osvojila četvrto mjesto.

Nakon njega slijedio je simpatični Šveđanin Benjamin Ingrosso, Netta, Njemačka pa predstavnica Cipra Eleni Foureira. U dramatičnoj završnici otkrili smo da su i Austrija i Švedska od publike prikupile šokantno malo bodova i bilo je očito da će se borba voditi između Nette i predstavnice Cipra.

Cipranka je slovila kao favoritkinja, kao nova Ruslana, njezina koreografija za "Fuego" i triko s uzorkom vatre uzdignuti su u nebesa.

Foureira je cijelu večer bila na rubu histerije, svaki je bod popraćivala hiperventiliranjem, s tolikom prijetnjom potpunog psiho-fizičkog rasapa da je gledatelj osjetio olakšanje kad je prestala dobivati dvanaestice. Inače, udana je za nogometaša Olympiacosa Alberta Botíju. Biralo se, tako, između treš feminističke pjesme punašne Izraelke i orijentalno inspirirane pjesme vitke i kovrčave žene koja je, umalo doslovno, zapalila pozornicu.

Eurovizija je kao dobra bakterija u našim crijevima

Srećom, Eurovizija je, valjda, još jedino mjesto na kojem ekscentričnost pali pa je pobijedila Netta i napokon vratila dobri stari treš na europski tron. I sama je zahvalila publici što je izabrala različitost i odvažnost te je poručila da čine dobro drugima i budu dobri sami prema sebi. Radost je bila tim veća što joj je nagradu predao zadrto ukotvljeni u fascinaciju "autentičnom", "pravom", "emotivnom" glazbom Sobral koji je otvoreno izjavio da mu se "Toy" ne sviđa.

Raduje nas i što su naše dvije omiljene susjedne države, Srbija i Slovenija, imale izvrsne predstavnike. Sanja Ilić i Balkanika s pjesmom "Nova deca", spojem tradicionalnog pjevanja i modernog beata, i energična, simpatična Slovenka Lea Sirk s pjesmom "Hvala, ne" zaista su se, za razliku od nas, iskazali.

U konačnici, ipak je dobar osjećaj odgledati Euroviziju. Eurovizija je kao dobra bakterija u našim crijevima – pod povećalom je odurna, ali potrebna je za homeostazu našeg tijela. Eurovizija potiče zajedništvo. Na muci se gotovo četverosatnog prijenosa poznaju naši pravi prijatelji. A pravi su prijatelji oni s kojima tijekom cijela četiri sata komentiramo svaki detalj da bismo, u trenutku kad se pojavi Estonac Evestus koji je predstavljao bodove te zemlje, istovremeno jedni drugima poslali poruku: "ISUSE".

U konačnici, Netta je spasila jednu krajnje zaboravljivu priredbu. Hrvatska se, kao i dosad, pravila pametnom i, nakon djevojke koja je daleko previše nadarena za Euroviziju, pa morbidne opere, poslala na Euroviziju dobru pjevačicu s nepostojećom personom. Kako je istaknula i lani, potpisnica ovih redaka duboko je uvjerena da su Hrvati pretplaćeni na neuspjeh na Euroviziji zbog činjenice da ne postoji kritična masa obožavatelja koja bi vrištala i stvarala PR hrvatskom predstavniku.

Ali, ako se već radi o tome da pjevač predstavlja zemlju iz koje dolazi, zašto se ne odvažimo i ne pošaljemo na Euroviziju izvođače koji su u Hrvatskoj doista popularni? Je li moguće da se bojimo da će, na festivalu gdje se rekreativno cmizdri, gdje nastupaju ruske bake i transvestiti sa srebrnim zvijezdama na glavi, popularne hrvatske pjevačice izgledati neukusno?

Na Euroviziju bi se mnogo više negoli podvojena ličnost Jacques ili bezlična Franka Batelić uklopila naša verzija "Fuega"; dinamitna, britka Lidija Bačić. Ako ništa drugo, Bačić bi barem performansom za koji je teško povjerovati da ne bi bio energičan gledateljima ostala u sjećanju. Nadamo se da će nadležni prepoznati vrijednost argumenta i Lidiju Bačić, ili barem Jelenu Rozgu koja je tek nešto lošiji izbor zbog svoje eterične krhkosti, poslati u Jeruzalem, Tel Aviv ili Reykyavik, ako se svijet do svibnja 2019. raspadne. #lileizrael2019

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.