Dora 2024. nakon dugo je godina donijela dvije polufinalne večeri, jer standardni format od jedne večeri nije bio dovoljno kriminalan. Imali smo, tako, prilike uživati u četiri sata više užasnih pjesama, tehničkih problema i salvi memeova koje su proizveli.

Prva polufinalna večer Dore bila je izvrsna – baš toliko katastrofalna da pređe na stranu ultimativne zabave. Teško je bilo procijeniti koja je pjesma gora, jesu li svi pjevači izvan tonaliteta ili je samo razglas katastrofalan, a rangiranje je bilo vrlo jasno – Let 3 doslovno je jedini bio dobar.

Dečki su doktorirali Doru – jednako apsurdna, a pamtljiva pjesma, suluda priča o otmici pilića i scenski nastup koji ove godine uključuje (politički nekorektno ili inkluzivno?) osobe niskog rasta, kao i Severinu s golemim ružičastim batom. Što uopće reći na Lanu Mandarić, Eugena, a posebno Sašu Lozara koji su s pravom završili na tisućama memeova koji se izruguju njihovu vrištanju.

Drugu su polufinalnu večer svi nahvalili kao puno "kvalitetniju", no ne bih se složila – ta je, pak, sletjela na onoj strani kriminalnog koja više vuče na dosadu. Nizale su se zaboravljive balade, a atmosferu su podigli, naravno, Baby Lasagna i solidna Marcela s pjesmom "Gasoline". Vatra je nastupila s valjda najgorom pjesmom koju su ikada snimili, country komadom "Gorke suze slatka ljubav", Damir Kedžo nije odustao od grandioznih balada s "Voljena ženo", a Natalie Balmix pokušala je oduševiti vizualnim efektima, no pravi efekt nastao je kad je na kraju njezine pjesme matrica nastavila svirati.

Jedino što je u objema večerima bilo uistinu dobro jesu gostovanja predstavnika drugih zemalja – Francuza Slimanea, a osobito izvanredne Slovenke Raiven koja će na Euroviziji pjevati pjesmu "Veronika" o Veroniki Desinić, prvoj žrtvi progona vještica u Sloveniji.

U finalu su se nastavile tehničke poteškoće prije nastupa Borisa Štoka koji je kasnio, premda nikom ne bi smetalo ni da se nije dogodio. Osvježenje je donijela voditeljica Anja Cerar, urednica emisije Art a la carte, koja je u prijenose utkala maksimalnu količinu sarkazma koju HRT može podnijeti, a da izvanredno ne prekine program (svejedno su vjerojatno čupali kosu slušajući njezine komentare o održavanju Eurovizije na Poljudu i finalu na neradnu nedjelju).

Premda je Baby Lasagna bio izuzetno skroman, ponavljajući čitavo vrijeme da pobjeda nije odlučena sve dok se ne proglasi službeno, osim što je bio prvi prema glasovima žirija (među kojima je ove godine bilo i nekoliko stranih), apsolutno je nadmoćno pobijedio i prema glasovima publike. Žalosno je da je izvođač koji je pokupio takve simpatije publike u konkurenciju upao kao zamjena za Zsa Zsu koja je odustala, a još žalosnije što bi, da nije bilo njega, pobijedila nemaštovita balada "Lying Eyes" Vinka Ćemeraša koja zvuči kao suradnja Hoziera i Kings of Leon.

I dalje smatram da je nastup Leta 3 bio najbolji i da je suludo da su nakon više od 40 godina provokacija svejedno najtransgresivnija pojava na sceni te se bojim da Baby Lasagna neće polučiti uspjeh kakvom se nadamo. "Rim Tim Tagi Dim" svakako je pamtljiva, posjeduje dubinu koja se otkriva pažljivim slušanjem, no uistinu jest slična lanjskom viceprvaku "Cha Cha Cha" Finca Käärije pa će sudbina Baby Lasagne uvelike ovisiti o tome hoće li publika odlučiti da želi revanš za lanjsku Euroviziju ili će brzo zaboraviti Kääriju i prikloniti se nekom novom trendu.

Bilo kako bilo, još jedna godina u kojoj se nemamo čega sramiti i možemo samo poluironično držati fige svojem predstavniku.