U pripremi je dokumentarni film o Rebel Dykes, skupini londonskih lezbijki, aktivistkinja i skvoterica iz 1980-ih koje su pokrenule prvi lezbijski fetišistički klub, šokirajući tadašnju konzervativnu Britaniju, ali i dio lezbijske zajednice.

Režim Margaret Thatcher nije bio najveselije doba za LGBT osobe u Ujedinjenom Kraljevstvu. Osamdesetih su spolni odnosi između dvaju muškaraca tek postali legalni, a 1988. zakonom je zabranjena vidljivost LGBT osoba i isticanje homoseksualnosti kao "lažne obiteljske veze".

Prvi lezbijski fetišistički klub

Iz toga su razloga mlade lezbijke u tačerijanskoj Britaniji odlazile u London kao mjesto koje im može ponuditi kulturnu raznolikost i željeni eksperiment. Četvrti Brixton i Hackney bile su poznata skvoterska mjesta prepoznatljiva po prebojanim vratima i dekama koje su se vijorile s prozora, prisjeća se Siobhan Fahey, jedna od žena kojoj je Brixton bio meka, piše TimeOut London.

U London je došla iz Liverpoola kao tinejdžerica, željna seksualne slobode, kreativnosti i aktivizma koji su napuštene londonske zgrade pružale. Ti su stanovi postali dom, kako ih je sama Fahey nazvala, Rebel Dykesa – skupine lezbijki odjevenih u bajkerske jakne, izbrijane kose obojene u dugine boje koje su osnivale skvotove namijenjene isključivo ženama i pokrenule prvi lezbijski fetišistički klub u Londonu, boreći se, tako, protiv prevladavajućeg konzervatizma.

Ipak, Fahey vjeruje kako su njihovi golemi napori ostali izvan povijesti. "Nema ni knjiga ni članaka. Kao da se nije dogodilo", kaže Fahey, razočarana što se njihov "pankerski intersekcionalni feminizam" pripisao pokretima poput riot grrrl iz 90-ih, dok se priče o skvoterskoj kulturi 80-ih uglavnom usredotočuju na muškarce.

Kako bi spasila Rebel Dykes od zaborava, pokrenula je grupu na Facebooku u namjeri da pronađe sve žene s kojima je tada mijenjala London. Javilo joj se čak 200 nekadašnjih Rebel Dykes, a sada snima i dokumentarac koji će ispričati njihovu priču.

Sama činjenica da su lezbijke morala je biti politička

Sami korijeni pokreta mogu se locirati u protestu isključivo za žene kojim se osuđivalo američko nuklearno oružje u bazi Kraljevskog ratnog zrakoplovstva u Berkshireu. Prosvjed je bio feminističko središte i vruće mjesto za autanje i pronalaženje partnerica. Još jedna pripadnica grupe, Karen Fischer, poznata i kao Fisch, objašnjava da je taj prosvjed bio, za mnoge žene, oslobođenje.

"Kao da si sama na pustom otoku, a onda vas je odjednom tona. Osjećala si se kao da si dijete u dućanu sa slatkišima. Bila sam mlada, bila sam slatka – zašto ne?" Ipak, nije sve bilo tako jednostavno. U tadašnjoj političkoj klimi biti gej moglo je značiti otkaz na poslu, oduzimanje djece.

Sama činjenica da su lezbijke morala je biti politička, pogotovo ako se uzme u obzir jedan slučaj kad je marš za osnaživanje lezbijki pratio onaj neofašistički.

Važan vid političke borbe Rebel Dykes bilo je skvotanje. Iako je od 2012. skvotanje zabranjeno zakonom, u 80-ima je bilo temeljni način života mladih slabijeg imovinskog stanja. U Londonu je početkom 1980-ih bilo tri milijuna nezaposlenih, a skvotera više od 30.000, pri čemu su velik dio činili umjetnici, aktivisti i glazbenici.

Seksualna otvorenost

Kad su im se pridružile spomenute prosvjednice protiv nuklearnog naoružanja, među njima je stvorena radikalna grupa, Fahey je, među ostalim, jedno vrijeme dijelila sobu u poznatoj kući u Brailsford Road. Ulica je bila puna skvotera pa su zajedno kuhali, a u prizemlju je bila soba za probe bendova. Mnogi su bili u otvorenim vezama, a tulumi bi trajali danima. No, na zabavu je negativno svjetlo ipak bacala droga, AIDS i beskućništvo.

Ipak, Rebel Dykes bile su poznate po seksualnoj otvorenosti. Otvorile su Chain Reactions, prvi lezbijski fetišistički klub koji je prenerazio i dio lezbijki. No, negativni publicitet, prema Fahey, samo je pridonio popularnosti kluba koji je uvijek bio prepun, s različitim seks kabareom svaki tjedan.

Još je jedan popularan program bio Systematic u ženskom centru u Brixtonu, koji je vodila promotorica Yvonne Taylor. Systematic se od ostatka ponude noćnog života razlikovao po tome što je okupljao različite žene: "crnkinje, bjelkinje, mlade, stare, butch, femme", tvrdi Taylor koja još uvijek vodi mjesečni program Supersonic i veoma je veseli što je londonski noćni život postao inkluzivniji. I Fisch je još uvijek aktivna na klupskoj sceni – nastupa kao drag king Frank Sinatra.

Pankerice i prosvjednice

Osim partijanja Rebel Dykes bile su pankerice i prosvjednice.Sudjelovale su u demonstracijama protiv apartheida, bombardiranja i u podršci rudarima, kao i u ranim Prajdovima.

Atalanta Kernick, koja je u London doselila kao tinejdžerica s fluorescentno zelenom irokezom i djevojkom koju je upoznala na prosvjedu, prisjeća se kako su se poigravali kampanjama koje su tražile da žene dobivaju naknadu za kućanske poslove, a ističe i ružičasti mrežasti plakat s izvezenim mačkama i natpisom "Brixton Dykes Make Pussies Purr" ("Lezbe iz Brixtona čine da pi*ke predu").

Sjeća se i penjanja u stanove kroz prozor, rastavljanja vrata i mijenjanja brava, a zahvaljujući skvoterskom životnom stilu bavila se i održavanjem zgrada, stolarstvom, elektrotehnikom i vodoinstalaterstvom, od čega je uspijevala i zaraditi.

Kernick je otišla iz Londona, no njezino londonsko iskustvo ostalo je dio nje. Nakon što je živjela na sjeveru 15 godina, vratila se u London jer se ponovno povezala s jednom Rebel Dyke. "Flertale smo u skvotovima kad nam je bilo osamnaest. Sada smo zajedno već pet godina", otkriva Kernick. Fahey smatra da su Rebel Dykes još uvijek relevantne i vidi svoj film kao način da se poveže s današnjim queer aktivistima.

Ističe kako mlađi aktivisti misle da su veoma hrabre, no poručuje im da su one imale samo socijalnu pomoć, skvotove i nikakav zaštitni sustav te da i one, zapravo, na njih gledaju s divljenjem.

Autorice dokumentarca prikupljaju sredstva za snimanje, a možete ih podržati ovdje.