Američki novinar i publicist Walter Isaacson, autor bestseler biografija o Albertu Einsteinu i Steveu Jobsu, u svojoj se novoj knjizi odlučio pozabaviti životom Leonarda Da Vincija. Rezultat je "Leonardo Da Vinci: A Biography", još jedan uspješan bestseler koji su kritičari ocijenili većinom pozitivno, a naročito je važan jer u prvi plan vraća činjenicu da je Da Vinci, jedan od najvećih genija u povijesti čovječanstva, bio muškarac koji je volio druge muškarce.

Tvrditi da je Leonardo Da Vinci (1452.-1519.) bio gej problematična je konstatacija iz jednostavnog razloga što za njegova života, pa i stoljećima kasnije, koncept gej identiteta kako je danas definiran jednostavno nije postojao. Današnje poimanje homoseksualnosti počelo se formirati u drugoj polovici 19. stoljeća – za početak kroz osmišljavanje same riječi "homoseksualnost" – a značajno se promijenilo i nakon pobune u njujorškom Stonewall Innu, dok je gej (ali i heteroseksualni) identitet kakav poznajemo danas u osnovi kreacija modernizma i postmodernizma.

No, reći da je Leonardo Da Vinci tijekom svojeg života osjećao seksualnu privlačnost prema muškarcima (kao i niz poznatih osoba iz ljudske povijesti, od Aleksandra Velikog do Nikole Tesle) potpuno je neprijeporno.

Buntovnik u odnosu na svoju epohu

To detaljno dokazuje i Isaacsonova biografija objavljena u SAD-u u listopadu prošle godine, pozivajući se na sačuvane bilježnice Leonarda Da Vincija, u kojima se ovaj genijalni umjetnik i znanstvenik često bavio i vlastitim ljubavnim i seksualnim životom, a ne samo crtao skice za padobrane, helikoptere i razne druge novotarije koje će biti uspješno realizirane kad tehnologija bude dovoljno uznapredovala tek pa stoljeća kasnije.

Isaacson Leonarda opisuje kao buntovnika u odnosu na svoju epohu ("izvanbračni sin, gej, vegetarijanac, ljevak, povremeno heretik"), koje je istovremeno bio vrhunski proizvod. U pitanju je renesansna Firenca u kojoj se Leonardo etablirao kao umjetnik i inženjer, ali i žrtva nekoliko skandala baš zbog svojih veza s drugim muškarcima i zbog toga što vlastitu, uvjetno rečeno, homoseksualnost nije pretjerano skrivao. Današnjom neodgovarajućom terminologijom, Leonardo je bio i gej i aut stoljećima prije nego su ti pojmovi uopće postojali.

Seksualni odnos dvojice muškaraca se u renesansnoj Firenci nazivao sodomijom, a lokalne su vlasti bile zabrinute da će raširenost ove prakse naštetiti ugledu i moralu ovog grada države, te su vodile nekoliko kampanja protiv sodomije. No, Firenca se toliko povezivala s međumuškom ljubavi u to vrijeme da je u Njemačkoj riječ za ono što bi danas nazivali homoseksualcima glasila "Florenzer".

Bi li se istina u hrvatskim udžbenicima smatrala "homoseksualnom propagandom"?

U svakom slučaju, Leonardove bilježnice (sačuvana ih je četvrtina, oko 7200 stranica) donose brojne zapise u kojima se genijalni umjetnik raspisao o svojim vezama s drugim muškarcima, a sadržavale su i brojne crteže nagih muških tijela, kao i skice vlastitog. Drugi zapisi iz tog vremena otkrivaju i da je mladi Leonardo – kojeg su opisivali kao vrlo privlačnog muškarca – volio nositi za to vrijeme ekstravagantnu odjeću, naročito ne baš uobičajene ružičaste tunike.

Isaacson u biografiji navodi i da je Leonardo bio u najmanje dvije dokazane dugotrajne ljubavne veze s drugim muškarcima, a vrlo je zanimljivo i kako tumači nesnošljivost koja je vladala između njega i nešto mlađeg Michelangela.

U pitanju je dijelom, naravno, i sukob taština dvojice velikih umjetnika, koji su bili konkurenti, ali i razlika u poimanju i (ne)prihvaćanju vlastite homoseksualnosti. Leonardo svoju privlačnost prema muškarcima nije smatrao poremećenom ili grešnom te se odavao užicima tijela i ponašao slobodno, dok je Michelangelo bio ono što bi se, današnjom terminologijom, reklo , "autohomofobna ormaruša", koji je živio u celibatu i sublimirao svoje istospolne žudnje u umjetnost.

Za današnju čitateljsku publiku, naročito iz LGBT zajednice, Isaacsonova biografija Leonarda Da Vincija važna je i kao podsjećanje na višestoljetno prešućivanje i falsificiranje ne samo Leonardove seksualnosti, nego i brojnih drugih važnih ljudi iz povijesti čovječanstva. Istospolna ljubav i žudnja su se stoljećima umanjivale, skrivale i cenzurirale, a zapravo ni danas u značajnom dijelu svijeta nije drugačije.

Bilo bi, primjerice, zanimljivo analizirati spominje li se uopće Leonardova seksualnost - koja je i u njegovom životu i u njegovoj umjetnosti imala nezanemarivu ulogu – u hrvatskim udžbenicima koji obrađuju lik i djelo ovog univerzalnog genija. Ili bi se istina smatrala "homoseksualnom propagandom"?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.